Ravel [ʀavε'l], Maurice, francuski skladatelj (Ciboure, 7. III. 1875 – Pariz, 28. XII. 1937). Glasovir i kompoziciju (G. Fauré) studirao na pariškom Konzervatoriju. U ranijem razdoblju karijere rad mu nije nailazio na razumijevanje struke, no nakon Debussyjeve smrti 1918. smatran je vodećim francuskim skladateljem. Nakon rata često je boravio na turnejama u inozemstvu, izvodeći vlastite skladbe. Iako pod utjecajem E. Chabriera, E. Satiea i posebice C. Debussyja, Ravel je tek djelomično sljedbenik impresionizma, a djela mu bitno obilježavaju tehnička savršenost, uglađenost forme, bogat instrumentacijski kolorit, prožetost plesnom ritmikom i čvrsta usidrenost u okvirima tonaliteta. Ravelovu umjetničku osobnost snažno su odredili očaranost stranim kulturama, posebice španjolskom, koju je s obzirom na majčino baskijsko podrijetlo osjećao kao vlastitu, te poseban odnos prema prošlosti, osobito francuskoj skladateljskoj tradiciji XVIII. st., što se npr. očituje u skladbi Couperinov grob (Le Tombeau de Couperin, 1919). Distancu prema romantici i emocionalnosti u Ravelovim skladbama često prati ponešto dvosmisleno ironijsko stajalište. Skladao je mnogobrojna glasovirska djela, a mnoga je preradio i za orkestar, npr. Plemeniti i sentimentalni valceri (Valses nobles et sentimentales, 1911). Autor je dviju opera i više baleta, od kojih je najznačajniji Dafnis i Hloja (Daphnis et Chloé, 1909–12), te solo pjesama i manjega broja komornih skladbi. Među orkestralnim djelima izdvajaju se dva koncerta za glasovir i orkestar (jedan od njih pisan isključivo za lijevu ruku), bečkim valcerom nadahnut La Valse (1920) te njegova najpopularnija skladba Bolero (1928), koja neprekidnim ponavljanjem iste glazbene misli i ritmičkog obrasca ističe Ravelovo blistavo orkestracijsko umijeće.
