responzorij (srednjovj. lat. responsorium, prema lat. respondere: odgovarati), dio crkvenoga bogoslužja koji se sastoji u naizmjeničnom recitiranju ili pjevanju crkvenih tekstova (npr. stihova iz psalama) između solista (svećenika) i zbora (općine). Obredi s responzorijima nalaze se već u antici u jeruzalemskom hramu. U kršćanstvu je responzorij bio preuzet već u doba konstantinskoga preobrata, prvi je put potvrđen početkom VI. st. u Pravilu sv. Benedikta, a danas postoji u svim kršćanskim crkvama.
Responzorijalno pjevanje je u katoličkoj liturgiji prije svega način zborskoga pjevanja »odgovora« kao pripjeva na čitanje stihova koje izvodi solist, ali i na pjevane molitve i pozdrave svećenika. Postoje kratki (tzv. responsorium brevis) i dugi (tzv. responsorium prolixum) responzoriji kao jednostavnije ili melodijskim ukrasima bogatije glazbene cjeline. Pjevaju se kao gradual i aleluja šire u misi te u jutarnjima i večernjima, pretežno u redovničkoj praksi. Količinom sačuvane i upotrebljavane glazbe responzorije u gregorijanskom repertoaru nadmašuju samo antifone. Veći dio tekstova responzorija uzet je iz tzv. povijesnih i mudrosnih knjiga u Bibliji. Responzorije se uglazbljivalo i višeglasno od početka razvoja polifonije u ranom srednjem vijeku, a od renesanse nadalje, često na neliturgijske nove tekstove, skladali su ih i najistaknutiji skladatelji (npr. J. Ockeghem, M. A. Ingegneri, C. Gesualdo, A. Scarlatti, N. Jommelli, M. Haydn i dr.). Sačuvan je i niz responzorija hrvatskih skladatelja, ponajviše iz XVIII. st.
