STRUKE:

rima

rima (tal. < starofranc. rime, vjerojatno križanjem od lat. rhythmus: ritam i starogerm. rîm: niz, broj) (slik ili srok), glasovno podudaranje, obično na kraju stihova ili stihovnih članaka. U kineskom, perzijskom i arapskom pjesništvu dolazi od najstarijih vremena, dok se u europskom pjesništvu razvila u srednjem vijeku. U antičkoj je književnosti rijetka i češće se nalazi na kraju prozne periode. Srodne su zvukovne figure koje rimi prethode u europskom pjesništvu → asonanca, ponavljanje naglašenih samoglasnika na kraju redaka, i aliteracija, ponavljanje suglasnika u naglašenim slogovima. Aliteracija (Stabreim) organizijsko je načelo staroga germanskog stiha, a asonanca kao preteča rime pojavljuje se u španjolskim romancama.

U prostoru pjesme rima ima eufonijsku, ritmičku, semantičku i kompozicijsku funkciju: kako se nalazi pred cezurom ili na kraju retka, rima auditivno i vizualno ojačava samostalnost pojedinih segmenata iskaza i učvršćuje njihovu ritmičku organizaciju, istodobno ih povezujući u veće cjeline; rimovane riječi dovodi u međusobni odnos po načelu značenjske sličnosti ili kontrasta proizvodeći nove smisaone sklopove; riječi u korelativnim parovima (ili većim skupinama) čitatelja (slušatelja) vraćaju na prethodni tekst i, s druge strane, potiču očekivanje podudarnosti koje slijede.

S obzirom na raspored rima može biti parna, kada vezuje po dva uzastopna stiha (aabb), unakrsna, kada vezuje svaki drugi stih (abab), obgrljena, kada se rimuju unutarnji i vanjski stihovi (abba), nagomilana (aaaa) ili isprekidana, kada se stihovi rimuju bez čvrsta rasporeda. U leoninskoj rimi zvukovno se podudaraju kraj stiha i polustiha (»Danak prođe, tamna noćca dođe«). Raspored rima vrlo često određuje identitet pojedinih strofičkih oblika (npr. sesta rima – ababcc). U pogledu zvukovnoga sastava rimovanih parova prava ili pravilna rima je ona u kojoj se podudaraju naglašeni vokali i svi glasovi koji slijede (pravi – mravi); u hrvatskoj je upotrebi rima čista kada je u rimovanim riječima identičan i naglasak (gláva – tráva); bogata ili obilna rima ona je u kojoj se podudaraju i glasovi u naglašenom slogu (bludnica – ludnica); neprava rima jest ona u kojoj se glasovi podudaraju iza naglašenoga sloga ili se mjesto naglaska ne podudara (sloboda – voda). Postoji i rima za oko, koja je vidljiva samo u grafički prezentiranu tekstu. Jednosložna rima naziva se muškom (dan – san), dvosložna ženskom (jedra – njedra), a trosložna dječjom ili daktilskom (ludnica – sudnica).

U hrvatskom pjesništvu rima se pojavljuje s početcima umjetničkoga književnog stvaralaštva. U najvažnijem stihu starijega hrvatskog pjesništva, dvostruko rimovanom dvanaestercu, osim završetaka susjednih stihova parno se rimuju i njihovi prvi polustihovi (»Budi nam spomena: ljudcka su godišta / vihar, plam i sjena, san, magla i ništa«). Sve do druge polovice XIX. st. korektnom su se rimom smatrala i podudaranja jednosložnice i baritone dvosložnice (glas – obraz) ili baritone dvosložnice i proparoksitone trosložnice (pjesni – ljuvezni). Posebnu važnost rima je dobila u pjesništvu moderne, kada su A. G. Matoš i njegovi učenici zagovarali kult forme, a osobitom estetičkom atrakcijom smatrale su se daktilske rime (stranama – granama – vranama).

rima. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52902>.