Rudolf II., hrvatsko-ugarski kralj i rimsko-njemački car (Beč, 18. VII. 1552 – Prag, 20. I. 1612). Sin kralja i cara Maksimilijana II., koji ga je 1572. okrunio za hrvatsko-ugarskog kralja, a 1575. za češkog kralja. Nakon očeve smrti (1576) postao je rimsko-njemačkim carem. Djetinjstvo je proveo na španjolskom dvoru gdje su ga odgajali isusovci, što je odredilo njegov kasniji nesnošljiv odnos prema protestantima. Kao vladar više se na svojem dvoru u Pragu bavio alkemijom, astrologijom i astronomijom nego državnim poslovima. Civilne poslove u Ugarskoj i Hrvatskoj prepustio je bratu Ernestu (1553–95), a vojne poslove svojemu stricu nadvojvodi Karlu II. Štajerskom (1540–90). Za njegove vladavine na prostoru Hrvatske i Slavonije Karlo je uspostavio Vojnu krajinu. Na poticaj izaslanika Hrvatskoga sabora potvrdio je početkom 1608. zaključak sabora o isključivom priznanju katoličke vjere u Hrvatskoj i Slavoniji. Zbog unutar. sukoba, njegov brat nadvojvoda Matija stupio je na čelo pobunjenih staleža te je brata 1608. oružjem primorao da mu ustupi vlast u Austriji, Moravskoj, Hrvatskoj i Ugarskoj. Nadajući se da će pridobiti za sebe češke protestante, Rudolf je izdao 1609. privilegij (Maiestas) kojim daje protestantima povlastice. Unatoč tomu izgubio je svaku vlast i u Češkoj, koju je također morao predati bratu Matiji (1611). Potkraj života duševno obolio.
