Rusija

ilustracija
RUSIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33ilustracija34

Rusija (Rossija, ruski Россия; Ruska Federacija/Rossijskaja Federacija, ruski Российская Федерация), država u istočnom dijelu Europe i sjevernom dijelu Azije; obuhvaća 17 098 200 km² (površinom najveća na svijetu). U smjeru istok–zapad proteže se u duljini od 9000 km, a sjever–jug 4000 km. Pruža se između Sjevernoga ledenog mora na sjeveru, Tihog oceana na istoku, Kine (3645 km) i DNR Koreje (19 km) na jugoistoku, Mongolije (3543 km) i Kazahstana (6846 km) na jugu, Gruzije (723 km) i Azerbajdžana (284 km) na jugozapadu, Ukrajine (1576 km), Bjelorusije (959 km), Latvije (217 km) i Estonije (294 km) na zapadu, Finske (1313 km) i Norveške (196 km) na sjeverozapadu. Na zapadu izlazi i na Baltičko more, a na jugozapadu na Crno i Azovsko more te na Kaspijsko jezero. Obuhvaća i Kalinjingradsku oblast, eksklavu između Poljske (206 km) i Litve (227 km). Rusija se proteže kroz 11 vremenskih zona.

Prirodna obilježja

Rusija se sastoji od zapadnog nizinskog (70% teritorija) i istočnog gorovitog dijela. Nizinski dio zauzima golema ravnica koja je Uralom (Narodna gora, 1895 m) razdijeljena na Istočnoeuropsku (Rusku) i Zapadnosibirsku nizinu. Najniži dio Ruske nizine, Prikaspijska nizina, leži mjestimično 28 m niže od morske razine. Jednoličnu Rusku ravnicu prekida nekoliko uzvisina, od kojih su najpoznatije Valdajska (347 m), Srednjoruska (290 m), Privolška (332 m) i Timanska uzvisina (463 m), Sjeverni Uvali (294 m) i Obščij Sirt (404 m). Između rijeke Jenisej na istoku i Urala na zapadu pruža se prostrana, najvećim dijelom gotovo potpuno ravna, Zapadnosibirska nizina. Goroviti dio Rusije sastoji se od prostranih visokih ravnjaka Srednjosibirskoga visočja između rijeka Jenisej i Lena te od južnih i istočnih sibirskih planina, među kojima se ističu Altaj (4506 m), Kuznjecki Alatau, Zapadni i Istočni Sajan, Stanovojsko, Verhojansko, Kolimsko, Anjujsko i Anadirsko gorje, gorje Čerskoga i Kamčatke (Ključevska Sopka, 4750 m), Džugdžur i Sihote Alin. Na jugu europskog dijela Rusije nalazi se Veliki Kavkaz s Elbrusom (5642 m), najvišim vrhom Rusije. Veći dio Rusije građen je od kristaličnih pretkambrijskih stijena, koje su pokrivene paleozojskim i mezozojskim naslagama. Za kaledonskoga nabiranja nastalo je Sajansko gorje i Kuznjecki Alatau, za hercinskog Ural, Altaj, a za alpinskoga nabiranja – gorja Dalekog istoka i Kavkaz. Glavna su područja aktivnih vulkana poluotok Kamčatka i otočje Kurili.

Klima je kontinentalna, izuzevši južnu polovicu Dalekog istoka s monsunskom klimom. Srednje siječanjske temperature iznose u istočnom Sibiru od –35 do –50 °C (apsolutni minimum –67,8 °C), na području Sjevernoga Kavkaza od 0 do –5 °C, a srpanjske u stepskim krajevima 24 do 35 °C, na krajnjem sjeveru (sjeverna obala Sibira) 1 do 2 °C. Razdoblje bez smrzavanja iznosi 60 do 75 dana na južnu granici tundre, 110 do 120 dana u stepama zapadnog Sibira i 180 do 200 dana u podnožju sjevernog Kavkaza. Godišnja količina oborina smanjuje se od zapada prema istoku; u europskom dijelu iznosi 700 do 600 mm, u istočnom dijelu 150 do 100 mm; na krajnjem istoku i u planinskim krajevima godišnje padne 700 do 1000 mm. Najviše oborina ima područje Kavkaza (do 3200 mm godišnje).

Riječna mreža sastoji se uglavnom od velikih rijeka, koje većinom utječu u Sjeverno ledeno more (Sjeverna Dvina, Pečora, Ob, Jenisej, Lena, Indigirka, Kolima). U Tihi ocean ulijevaju se Amur, Anadir i dr., u Atlantski ocean Don (Azovsko more), Dnjepar (Crno more), u Kaspijsko jezero Volga i Ural. Najdulje su rijeke Lena (4400 km), Irtiš (4248 km), Ob (3650 km), Volga (3531 km), Jenisej (3487 km) i Amur (2824 km). Rijeke se hrane vodom koja nastaje otapanjem snijega i ljetnim, odnosno jesenskim kišama, a na Dalekom istoku monsunskim kišama. Zaleđene su na jugu europskog dijela do mjesec dana, a u sjevernom Sibiru 8 do 9 mjeseci. Osim prirodnih (Kaspijsko i Bajkalsko jezero, Ladoga, Onega) ima i golemih umjetnih akumulacijskih jezera (Ribinsko, Kujbiševsko, Kamsko, Cimljansko, Novosibirsko, Bratsko).

Vegetacija se izmjenjuje zonalno od sjevera prema jugu; počinje s arktičkim pustinjama, koje se prema jugu nastavljaju u tundre, šumo-tundre, šume, šumo-stepe, stepe, polupustinje i pustinje. Šumski pojas mjestimično je širok 1500 do 2000 km. U planinskim krajevima, osobito na Kavkazu i Altaju, vegetacija je raspoređena u visinskim zonama. Obrađeno je 13% površine, pod šumama je 51%, a vode prekrivaju 13% teritorija.

Stanovništvo

U Rusiji živi 142 905 208 st. prema popisu 2010, odnosno 143 657 134 st. prema procjeni 2013., od toga 2/3 u europskom dijelu (18% teritorija države). S prosječnom gustoćom naseljenosti od 8,4 st./km² ubraja se u najrjeđe naseljene države svijeta. Naseljenost se unutar države jako razlikuje; najveća je u središnjem (Moskovska regija, 161 st./km²) i južnom dijelu (Pretkavkazje; Ingušetija, Čečenija, Sjeverna Osetija; 86 do 125 st./km²) europske Rusije, u industrijski razvijenim područjima Urala i južnih dijelova zapadnog Sibira, dok je azijski dio (Sibir i Daleki istok) vrlo rijetko naseljen (0,02 do 3 st./km²). Uz Ruse, koji čine 80,9% (2010) stanovništva, živi još više od stotinu naroda i narodnosti; najviše je Tatara (5,3 milijuna ili 3,9%), Ukrajinaca (1,9 milijuna ili 1,4%, a 2,9% prema popisu 1989), Baškiraca (1,2%), Čuvaša (1,0%), Čečena (1,0%), Armenaca (0,9%), Avara (0,7%), Mordvinaca (0,5%), Kazaha (0,5%), Azerbajdžanaca (0,4%) i Darginaca (0,4%). Pretežiti dio stanovništva pravoslavne je vjeroispovijesti, a znatan je i broj muslimana (Čečeni, Tatari, Inguši, Baškirci i dr.); ima i židova, protestanata i dr. Službeni je jezik ruski, uz koji je u većini republika službenim proglašen i drugi jezik raširen u toj republici. Rusija je brojem stanovnika deveta u svijetu. Od popisa 1959. god. (117,5 milijuna stanovnika) stanovništvo se povećavalo sve do 1993. god. (148,6 milijuna stanovnika), a od tada se zbog velikoga negativnoga prirodnog priraštaja (–5,9‰ u razdoblju 1995–2004., a –2,6% u razdoblju 2005–12) smanjuje. Rusija ima pozitivnu migracijsku bilancu (doseljavanje Rusa iz bivših sovjetskih država), ali nedovoljno visoku kako bi nadoknadila tako velik prirodni gubitak. Od 2009. god. broj se stanovnika opet povećava, prvenstveno zbog smanjivanja negativne stope prirodnog priraštaja (–6,6‰, 2000; –3,3‰, 2007), koja je u 2012. god. dosegnula 0,0‰ (natalitet 13,3‰, mortalitet također 13,3‰). Prirodni je priraštaj negativan u europskom dijelu Rusije, dok je vrlo visok u području sjevernoga Kavkaza (u Čečeniji iznosi 20,7‰, Ingušetiji 17,7‰, 2012) te u južnosibirskim republikama Tuvi (15,5%) i Altaju (10,9‰). Smrtnost dojenčadi smanjila se s 18,1‰ (1992) na 8,7‰ (2012). Godine 2013. pozitivna migracijska bilanca Rusije iznosila je 214 032 st. (347 845 useljenih osoba, a 133 813 iseljenih osoba). Najviše ljudi, pretežito Rusa, i dalje se doseljava iz Uzbekistana, Kazahstana, Ukrajine, Tadžikistana i Armenije, a iseljava se u zemlje bivšeg SSSR-a (Uzbekistan, Tadžikistan i dr.) te u Kinu i Njemačku. Zbog višegodišnjega negativnoga prirodnog priraštaja populacija ubrzano stari; u dobi je do 14 godina 15,6% (2012; 22,3% u 1993), od 15 do 64 godine 71,7%, a starije je od 64 godine 12,7% stanovništva. Očekivano trajanje života za žene rođene 2011. god. iznosi 75,6 godina, a za muškarce samo 64,0 godina. Sveučilišta se nalaze u svim većim gradovima; najpoznatija su i najveća u Moskvi (osnovano 1755) i Sankt Peterburgu (osnovano 1819). Ekonomski je aktivno 7 676 000 stanovnika (2012), od čega je nezaposleno 5,5%. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi 9,7%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 25,0%, a u uslužnim djelatnostima 65,3% zaposlenoga stanovništva (2012). Glavni je i najveći grad Moskva s 12 111 194 st. (2014). Ostali su milijunski gradovi (2013) Sankt Peterburg (prije Lenjingrad; 5 028 000 st., 2013), Novosibirsk (1 523 801 st.), Jekaterinburg (prije Sverdlovsk; 1 396 074 st.), Nižni Novgorod (prije Gorki; 1 259 921 st.), Samara (prije Kujbišev; 1 171 598 st.), Kazanj (1 176 187 st.), Omsk (1 160 670 st.), Čeljabinsk (1 156 201 st.), Rostov na Donu (1 103 733 st.), Ufa (1 077 719 st.), Volgograd (1 018 790 st.), Perm (1 013 887 st.), Krasnojarsk (1 017 226 st.) i Voronež (1 003 638 st.); 21 grad ima između 0,5 i 1 milijuna stanovnika, a 130 ih ima 100 000 do 499 999 st. (2013). U gradovima živi 74,0% stanovništva (2013).

Gospodarstvo

Potkraj 1992. u Rusiji je započela masovna privatizacija državne imovine, u okviru prijelaza sa socijalističkoga na kapitalističko (tržišno) gospodarstvo. Privatizacija je bila obilježena stvaranjem užih bogatih skupina bliskih državnom vrhu, a rezultirala je porastom kriminala, društvenom krizom i drastičnim socijalnim raslojavanjem. U razdoblju 1991–98. BDP bio je smanjen za približno 35%, a stopa nezaposlenosti dosegnula je 24% (prema procjeni Svjetske banke 1998. siromašno je bilo 21% stanovništva). Privatizacijom je promijenjen i sastav BDP-a, u kojem je u razdoblju 1994–2006. smanjen udjel industrije i rudarstva (s 59% na 34%) te udjel poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (s 23% na 6%), a povećan je udjel uslužnoga sektora (s 18% na 60%). Godine 2005. vrijednost BDP-a izračunana prema tržišnomu tečaju i tekućim cijenama bila je 783 mlrd. USD (BDP po stanovniku bio je 5400 USD); vrijednost BDP-a izračunana prema paritetu kupovne moći bila je 1600 mlrd. USD (BDP po stanovniku bio je 11 100 USD). Zabilježene su i stope rasta BDP-a od 6,5% (2004. i 2005) te 7,4% (2006). U privatizaciji je došlo do okrupnjavanja kompanija, pa tako 20 vodećih privrednih konglomerata stvara oko 65% BDP-a (najveća ruska kompanija Gazprom, proizvođač i distributer plina, 2006. bila je po tržišnoj kapitalizaciji treća kompanija u svijetu). Godine 2006. stopa nezaposlenosti iznosila je 18%, a siromašno je bilo oko 10% stanovništva. Rusija posjeduje raznolika prirodna bogatstva, a prema udjelu u svjetskim zalihama značajna je po prirodnom plinu (45%), ugljenu (23%), uraniju (14%), nafti (6%) i dr. Godine 2003. ruski udjel u svjetskoj proizvodnji nafte iznosio je 11,4% (421,4 mil. t), što je drugo mjesto, iza Saudijske Arabije (s 12,8% tj. 474,8 mil. t). Početkom 2000-ih prodajom nafte i plina Rusija je ostvarivala oko 65% državnog proračuna (izvoz nafte i plina čini oko 75% ukupnoga izvoza). Znatne prihode Rusija ostvaruje prodajom različitih vrsta oružja; 2001–05. ruski udjel u ukupnom izvozu konvencionalnoga naoružanja u svijetu bio je oko 31% (prvo mjesto, ispred SAD-a s 30%). Oko 80% uvoza čine industrijska roba, tehnologija i oprema, a 8% uvoza otpada na žitarice (Rusija je među vodećim uvoznicima hrane u svijetu). Žitarice su vodeće i u ruskoj poljoprivrednoj ponudi, uz drvo, šećer, čaj, voće, povrće, divljač i ribu. U industrijskoj ponudi prevladavaju rudarstvo, nafta, plin i energetika, kemikalije, strojogradnja, brodogradnja, proizvodnja vozila, poljoprivrednih strojeva i medicinske opreme, te roba široke potrošnje. Tijekom 2006. oko 46% vanjske trgovine Rusija je ostvarivala sa zemljama EU-a, a oko 35% s bivšim sovjetskim i europskim socijalističkim državama; značajni vanjskotrgovinski partneri postaju Kina, Japan, SAD i Indija (puna konvertibilnost rublja uspostavljena je 1. VII. 2006). Od kraja 1999. vanjski dug smanjen je za trećinu i potkraj 2006. iznosio je 105 milijardi USD. Devizne zalihe povećane su s 4,5 milijardi USD (1995) na 561 milijardu USD (2011; ubrajaju se među pet najvećih u svijetu). U 2011. ostvaren je BDP od 1 857 milijardi USD, 13 089 USD po stanovniku, uz stopu inflacije od 8,4% i nezaposlenost od 6,6%.

Promet

U povezivanju golema prostora ove zemlje veliku ulogu ima željeznička mreža, duga 86 000 km (2012), a od toga je 50,0% elektrificirano. Njezinim područjem vodi Transsibirska željeznička pruga, najveća u svijetu. Gustoća željezničke mreže smanjuje se od zapada prema istoku. U azijskom dijelu Rusije željeznička pruga prolazi uglavnom njezinim južnim dijelom, u smjeru istok–zapad. Duljina unutrašnjih vodenih putova iznosi 101 000 km (2012). Uz plovne kanale (Volgo baltički vodeni put, Bjelomorsko baltički kanal, kanal Volga–Don–Cimljansko jezero–Don–Azovsko more) u krajevima bez cesta i željeznica veliku prometnu ulogu imaju rijeke. Za pomorski promet važan je Sjeverni morski put, koji spaja europski dio Rusije s Dalekim istokom. Cestovna je mreža duga 1 269 000 km, od toga je 72,5% asfaltirano. Glavno i najveće čvorište željezničkoga, cestovnog i vrlo razvijenoga zračnog prometa jest Moskva. Za transport nafte i plina koristi se 75 000 km naftovoda i čak 171 000 km plinovoda (2012). Najgušća je mreža u središnjem i južnom dijelu Rusije; oni vode iz bogatih ležišta (južni Sibir i dr.) prema lukama Kaspijskoga jezera, Crnoga i Baltičkoga mora te državama srednje Europe. Zračni promet ima veliku važnost u prijevozu putnika zbog velikih udaljenosti; od 232 zračne luke 71 je međunarodna (2010). Najprometnije zračne luke imaju Moskva (oko 56,5 milijuna putnika), Sankt Peterburg, Jekaterinburg, Novosibirsk, Krasnodar i Soči. Za pomorski promet važan je Sjeverni morski put, koji spaja europski dio Rusije s Dalekim istokom. Glavne su morske luke Novorosijsk (izvoz nafte), Sankt Peterburg, Primorsk, Tuapse, Arhangeljsk, Murmansk, Kalinjingrad, Ustʼ Luga Viborg, Visock, Vostočni, Vladivostok, Nahodka, Petropavlovsk Kamčatski.

Novac

Novčana je jedinica rubalj (r.; RUB); 1 rubalj = 100 kopjejki.

Povijest

Prvi tragovi naseljenosti Rusije mogu se pratiti već od paleolitika na prostoru srednjega toka Volge, a postupnim se povlačenjem leda tijekom mezolitika i neolitika ona proširila i prema sjevernim dijelovima Rusije. Na razvoj neolitičkih kultura uvelike je utjecao reljef, zahvaljujući kojemu su se one razvijale pod utjecajem podunavskih neolitičkih kultura u nekoliko prilično izdvojenih kulturno-zemljopisnih cjelina (dnjeparska kultura, kultura Volga-Oka, dnjeparsko-donjecka kultura, zapadnosibirska kultura, kultura Kama itd.). Posljedica prodora indoeuropskih naroda potkraj III. ili početkom II. tisućljeća pr. Kr. bilo je uništenje nositelja neolitičkih i eneolitičkih kultura (srednjodnjeparska kultura, fatjanovska kultura, poltavska kultura, desno-dnjeparska kultura, kultura katakombnih grobova itd.) te početak brončanoga doba. Od II. tisućljeća pr. Kr. na njezinu području obitavali su narodi koji su govorili indoeuropskim i uraloaltajskim jezicima te upotrebljavali brončane predmete, da bi već od VIII. st. pr. Kr. ovladali tehnologijom obradbe željezne rude. Tijekom I. tisućljeća pr. Kr. u porječju srednje i gornje Visle, gornjega toka rijeke Prut, Dnjestra, Južnoga Buga, srednjeg i gornjega Dnjepra, Pripjata i Zapadnoga Buga došlo je do postupnog oblikovanja Slavena kao skupine indoeuropskih plemena. Usporedno s njima na stepama uz Volgu i Dnjestar živjelo je iransko nomadsko pleme Sarmata, a na području južne Rusije i uz sjevernu obalu Crnoga mora tračko pleme Kimerijaca, koje su oko VIII. st. pr. Kr. s toga prostora potisnuli Skiti. Pod vlašću skitskih plemena taj je prostor bio približno sve do III. st. pr. Kr., kada su ga osvojili Sarmati. Pod utjecajem helenizma iz grčkih kolonija oni su u II. st. pr. Kr. uspostavili plemenski savez na Crnome moru. U Sibiru su tijekom III. st. pr. Kr. živjela sajansko-altajska plemena, koja su u II. st. pr. Kr. pokorili Huni.

Budući da je tijekom starog i početkom srednjega vijeka prostor današnje Rusije bio veliko tranzitno područje, preko slavenskih i sarmatskih područja prelazili su mnogobrojni azijski nomadski narodi na putu iz sr. Azije prema Zapadu, odnosno prema Rimskomu Carstvu. Najpoznatiji među njima bili su Huni, koji su oko 370. prešli Volgu i Don, a za vladavine Atile u V. st. velike dijelove današnjega ruskog teritorija uključili u sastav svojega golemog euroazijskoga kraljevstva. Već za Atiline vladavine u južnu su Rusiju prodirali mongolski narodi i narodi turkijske jezične skupine – Hazari, altajski Turci, Avari, Pečenezi i dr. Nakon sloma hunskoga kraljevstva, južnim dijelovima europske Rusije zagospodarili su altajski Turci, a nakon raspada Turskoga Kaganata Hazari, koji su u VII. st. na području omeđenu Kaspijskim i Crnim morem na jugu, rijekom Uralom na istoku, srednjom Volgom i Okom na sjeveru te Bugom i Dnjeprom na zapadu osnovali Hazarski Kaganat. Istočno od njih naselili su se tijekom VIII. st. Pečenezi te zaposjeli krajeve sjeverno od Kaspijskoga jezera, između Volge i Urala.

Na području današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine oblikovala su se potkraj staroga vijeka (III–V. st.) mnogobrojna istočnoslavenska plemena. Među njima su najpoznatiji Poljani i Rusi na sr. toku Dnjepra, Volinjani, Uliči i Tiverci na gornjem toku Dnjestra i Južnoga Buga, Drevljani i Dregoviči na srednjem i donjem toku Pripjata, Radmiči na srednjem i donjem toku Soža, Severjani na prostoru između gornjega toka Sule, srednjega toka Desne te donjega toka Sejma, Vjatiči na gornjem i donjem toku Oke, Kriviči na gornjem toku Dnjepra, Volge i Zapadne Dvine te Iljmenski (Novgorodski) Slaveni na prostoru uz Iljmensko jezero. Njihova plemenska središta razvila su se tijekom VII. i VIII. st. na normanskim trgovačkim putovima između sjeverne Europe i Bizanta uz tokove velikih rijeka. Među njima se posebno ističu Černigov, Smolensk, Polock, Rostov, Novgorod, Ladoga i Kijev. Nakon propasti hunskoga kraljevstva, istočnoslavenska su plemena stvorila, na širokome području istočno od Dnjestra i sjeverno od Azovskoga mora, plemenski savez Anta (do početka VII. st. pod Antima su se podrazumijevali Slaveni), koji su 560. razbili Avari, a njegove posljednje ostatke uklonili početkom VII. st. Nakon avarske seobe na Balkanski poluotok potkraj VI. st., na srednjem je toku Dnjepra bio uspostavljen tijekom istoga stoljeća niz novih plemenskih saveza, među kojima je najvažniji bio savez Rusa, Poljana i Severjana sa središtem u Kijevu. Područje toga saveza nazivalo se u zapadnjačkim i bizantskim izvorima »unutrašnjom Rusijom« prema imenu jednog od tih triju plemena. Istodobno se na sjeveru današnje Rusije oblikovao drugi značajan savez pod vodstvom Iljmenskih Slavena sa središtem u Novgorodu. Iz tih dvaju saveza razvile su se tijekom druge polovice VIII. i prve polovice IX. st. Kijevska i Novgorodska Kneževina. Uz ta dva saveza razvili su se i mnogobrojni drugi plemenski savezi nepoznata imena, kojih postojanje potvrđuju arheološki nalazi (kultura tzv. »paljčatih fibula«), a na jugu su se, između Kijevske Kneževine na sjeveru, donjega toka Dnjestra na zapadu, Crnoga mora na jugu te donjeg i srednjega toka Dnjepra, odnosno Hazarskoga Kaganata na istoku, potkraj IX. st. doselili Pečenezi. Najkasnije do polovice IX. st. Kijevska Kneževina proširila se na područja susjednih sjevernih plemena Drevljana, Dregoviča i privremeno Iljmenskih Slavena.

Istodobno sa širenjem Kijevske Kneževine prema sjeveru, na područje današnje Rusije prodrli su Varjazi (Normani), koji su pod vodstvom Rjurika osvojili Staru Ladogu (862), potom Novgorod (870), a samo tri godine poslije gradove Polock, Rostov i Beloozero (873). Širenjem prema jugu sukobili su se s kijevskim knezom Askoldom, koji im je 875. preoteo Polock i zemlju Kriviča. Nakon kratkotrajne vladavine Rjurikova sina Igora (879) vlast u Novgorodu preuzeo je Oleg Mudri (?–912/913). Za njegove je vladavine započelo širenje varjaške vlasti prema jugu. Postupno je preuzeo nadzor nad gradovima uz Dnjepar, a 882. pobijedio je Askolda, osvojio Kijev te prenio onamo kneževsko sjedište.

Rusija u doba Kijevske (Velike) Kneževine (882–1240)

Nakon ujedinjenja Novgoroda i Kijeva, Oleg Mudri nametnuo je vlast Drevljanima, Severjanima i Radmičima (883–885), a 907. pripojio je Kijevskoj Kneževini područje Hrvata, Duljeba, Tiveraca i dio područja Vjatiča. Ta je kneževina sve do početka XI. st. bila tek labav savez različitih kneževina predvođenih kijevskim velikim knezom (primus inter pares). Za vladavine Olegova nasljednika Igora (912/913–945) Kijevska Kneževina pokorila je Uliče, a potom se u drugom ratu protiv Hazara proširila na Krim (913–914. i 944–945), na kojem je Igor osnovao o Kijevu ovisnu Tmutarakansku Kneževinu. Širenje Kijevske Kneževine prema Crnomu moru zaustavilo je Bizantsko Carstvo dvama ratovima (941., 944), a Igor je poginuo prilikom gušenja ustanka Drevljana. Vlast u kneževini potom je preuzela njegova supruga kneginja Olga (945–964) u ime njihova maloljetnoga sina Svjatoslava Igoreviča. Premda je 946. pokorila Drevljane, pokušaj širenja kneževine prema Crnomu moru zaustavili su Pečenezi. Unatoč tomu, učvrstila je središnju vlast uvođenjem upravno-poreznih okruga (pogosti), kristijanizacijom zemlje te naposljetku uspostavom prvih političkih, trgovačkih i misijskih veza s Bizantskim Carstvom (najkasnije 957) i Svetim Rimskim Carstvom Njemačke Narodnosti (959). Njezin sin Svjatoslav Igorevič (964–972) porazio je Hazare (965), potom dovršio pokoravanje Vjatiča (966) započeto već za vladavine Olega Mudroga te privremeno osvojio Bugarsko Carstvo (968/969–971). Budući da je potkraj života podijelio kneževinu među sinovima Jaropolkom (Kijev), Olegom (Drevljani) i Vladimirom Svjatoslavičem (Novgorod), nakon njegove smrti izbio je prijestolni rat u kojem je pobijedio Vladimir (978–1015). Ratovima protiv Poljaka (981), pobunjenih Vjatiča (981–982), litavskih Jatvjaga (983), Radimiča, povolških Bugara (985) i Bijelih Hrvata (992) bilo je završeno teritorijalno oblikovanje Kijevske Kneževine, koja je u to doba obuhvaćala sve zemlje od istočnih obala Baltičkoga mora do sjevernih obala Crnoga mora te od gornjega toka Pripjata na zapadu pa sve do područja gornjega toka Volge na istoku. Završetkom širenja Kijevske Kneževine iz svoje jezgre (»unutrašnja Rusija«) na područja susjednih slavenskih plemena ime Rus nametnulo se kao narodno ime za sve Istočne Slavene okupljene u toj kneževini kojom je vladao Vladimir kao knez »cijele Rusije«. Tada je bilo završeno oblikovanje profesionalnih vojnika (družiniki) velikoga kneza i manjih kneževa te velikih zemljoposjednika (boljari) i upravitelja gradova u vladajuću društvenu skupinu te pretvaranje slobodnih seljaka (smerde) u kmetove, čiji se društveni položaj gotovo približio položaju dotad malobrojnoga sloja robova (holopa). Nakon krštenja i ženidbe Anom (988), sestrom bizantskog cara Bazilija II., Vladimir je 989. proglasio kršćanstvo službenom vjerom te pozvao bizantske svećenike da organiziraju rusku Crkvu. Nakon njegove smrti izbio je prijestolni rat u kojem se Kijevska Kneževina raspala na dva dijela. Njezinim južnim dijelovima vladao je kao veliki knez Svjatopolk I. Prokleti (1015–19) pošto je pobio braću Borisa, Gleba i Svjatoslava, a u sjevernom je dijelu zemlje kao novgorodski knez vladao još od 1015. Jaroslav Mudri. Prijestolni rat završio je pobjedom Jaroslava Mudroga (1019–54). Premda je nizom ratova protiv Poljske, Litve, Pečenega i Bizanta osigurao Kijevskoj Kneževini status istočnoeuropske velesile, teritorijalno ju proširio na dotad neovisnu Tmutarakansku Kneževinu (1036), čvrstom vladavinom osigurao kulturni napredak, porast pismenosti, kodifikaciju običajnoga prava (→ ruska pravda) te osigurao neovisnost ruske Crkve o carigradskom patrijarhu (bez njegove privole postavio je 1051. ruskog svećenika Ilariona na položaj kijevskoga metropolita), nije uspio zaustaviti raspadanje Kijevske Kneževine na samostalne teritorije (kneževine) pod vlašću sporednih grana dinastije Rjurikovića (votčina) niti spriječiti doseljenje neprijateljski i pljačkaški raspoloženih Kumana na područje donjih tokova Dnjestra i Dnjepra, odakle će sve do polovice XIII. st. ugrožavati južne dijelove Kijevske Kneževine, a povremeno prijetiti i samoj prijestolnici. Premda je Jaroslav podijelio kneževinu među sinovima, ubrzo je među njima i njihovim potomcima, uključujući i članove sporednih ogranaka vladajuće dinastije, izbio dugogodišnji prijestolni rat, koji je bio praćen mnogobrojnim sukobima za stjecanje što većega broja oblasti (udjela). Raspadanje države pospješio je prodor Kumana (Polovaca), koji su od 1068. pustošili južne krajeve i kidali prometne i trgovačke veze Kijeva s Crnim morem. Tijekom tih ratova Kijevskom su Kneževinom kao veliki knezovi vladali Izjaslav Jaroslavič (1054–73., 1077–78), Svjatoslav (1073–76), Vsevolod (1078–93) te Svjatopolk (1093–1113). Premda su se za Svjatopolka na općem saboru ruskih knezova u gradu Ljubeču 1097. izmirile glave obitelji međusobno zaraćenih ogranaka dinastije Rjurikovića, raspad Kijevske Kneževine privremeno su zaustavili tek njegovi nasljednici na prijestolju, perejaslavski knez Vladimir Vsevolodovič Monomah (1113–25) i njegov sin Mstislav (1125–32). Jedinstvo zemlje nominalno se zadržalo i za njihovih nasljednika Jaropolka (1132–39), Vsevoloda (1139–46), Igora (1146), Izjaslava II. Mstislaviča (1146–65), Jurija Vladimiroviča Dolgorukoga (1155–57), Izjaslava (1157–58) i Rastislava (1159–68), a nakon njegove smrti Kijevska se Kneževina raspala na feudalnu republiku Novogorod (od 1136. samostalna) te desetak kneževina – Poločku, Vladimirsko-Volinjsku (od 1199. Galičko-Volinjska), Turovo-Pinsku, Kijevsku, Smolensku, Rostovsko-Suzdaljsku (od 1157. Vladimirsko-Suzdaljska), Černigovsku, Rjazanjsku, Novgorodseversku i Perejaslavsku. Među njima najsnažnija je bila Vladimirsko-Suzdaljska Kneževina, čiji je knez Andrej Bogoljupski (1157–74) iz vladimirske grane Rjurikovića osvojio Kijev (1169) te premjestio sjedište velikoga kneza u Vladimir. Njegovi nasljednici izgradili su u toj kneževini jaku osobnu središnju vlast oslanjajući se na građanstvo i sitno vojno plemstvo. Dok su ostalim bivšim kijevskim kneževinama vladali članovi sporednih grana izumrle glavne linije dinastije Rjurikovića, u Kijevskoj je Kneževini bila uspostavljena aristokratska vlast kneževa, boljara i crkvenih velikodostojnika.

Rusija u doba vladavine Mongola (1240–1480)

Prekretnica u društveno-političkom razvoju ruskih zemalja bio je prodor Mongola. Iako su Mongoli u bitki na rijeci Kalki 1223. razbili združenu vojsku ruskih knezova i Kumanaca, pokoravanje njihovih zemalja započeo je tek 1237. Batu-kan koji je, nakon pokoravanja Povolške Bugarske (1236), osvojio Rjazanjsku i Vladimirsko-Suzdaljsku Kneževinu (1237) te prisilio Novgorodsku republiku da prizna mongolsku vlast, na povratku je pokorio Smolensku Kneževinu, istočne dijelove Černigovske te Novgorodseversku Kneževinu (1238). U drugome pohodu (1239–40) osvojio je Perejaslavsku, Kijevsku i Galičko-Volinjsku Kneževinu te razrušio Kijev. Osvojene ruske kneževine Mongoli nisu pripojili svojemu carstvu, koje se u to doba velikim dijelom prostiralo na području današnje južne Rusije, već su ih prisilili na vazalni odnos; on je podrazumijevao mongolsko pravo na danak rus. knezova te pravo na imenovanje pojedinaca na vladajuće položaje u ruskim kneževinama (jarlik). Taj odnos zadržao se i u doba Zlatne Horde, mongolske države sa središtem u Saraju na donjem toku Volge, nastale potkraj XIII. st. raspadom Mongolskoga Carstva. Razoreno i opustošeno područje današnje Rusije otada je naglo zaostajalo prema tadašnjim europskim zemljama. Propadanje međusobno razjedinjenih i često zaraćenih ruskih kneževina za mongolske vladavine iskoristila je susjedna Litva, koja je nakon smrti galičko-volinjskoga kneza Danila Galicijskoga 1264. započela pokoravanje ruskih kneževinâ. Do druge polovice XIV. st. osvojila je Poločku, Turovo-Pinsku, Smolensku, Černigovsku, Novgorodseversku, Perejaslavsku, Kijevsku i Galičko-Volinjsku Kneževinu. Gotovo istodobno s Litavcima na područje Novgorodske republike prodrli su Šveđani (1240) i Njemački viteški red (1242), koje je zaustavio Aleksandar Nevski, potomak vladimirskoga velikoga kneza Andreja Bogoljupskoga. Zahvaljujući potpori Mongola on je s prijestolja 1252. zbacio brata Andreja te kao vladimirski veliki knez zavladao Vladimirsko-Suzdaljskom Kneževinom. Naslijedio ga je brat Jaroslav (1264–71), nakon čije je smrti izbio prijestolni rat između tverske i moskovske grane vladimirskih Rjurikovića za naslov vladimirskoga velikoga kneza, kojega su Mongoli ovlastili da za njih ubire danak od svih Rusa. Tijekom rata Danilo Aleksandrovič, sin Aleksandra Nevskog i rodonačelnik moskovske grane vladimirskih Rjurikovića (poslije nazvane po njem Daniloviči), osnovao je 1276. Moskovsku Kneževinu, iz koje će se s vremenom razviti Rusija. Za vladavine njegova sina Jurija Daniloviča, moskovskoga (1303–25) i vladimirskoga velikoga kneza (1317–25), iz Vladimira je u Moskvu bilo preseljeno sjedište ruskog mitropolita. Rat moskovskih i tverskih knezova završio je pobjedom moskovskoga kneza Ivana Daniloviča Kalite (1328–41), za čije je vladavine Moskva postala istaknuto rusko političko i crkveno središte. Za njegova nasljednika i unuka Dmitrija Ivanoviča Donskoga (1359–89), prvoga vladara Moskve koji je nosio naslov moskovsko-vladimirskoga velikoga kneza, započela je borba za oslobođenje Rusa od mongolske vrhovne vlasti. Odbivši 1368. i 1370. litavske napadaje na Moskvu, kao i napade njihova saveznika Tvera, te osiguravši zapadne granice Moskovske Kneževine, sukobio se s Mongolima te ih u dvije bitke teško porazio (1368., 1370). Premda su Mongoli 1382. spalili Moskvu, nisu uspjeli za njegovih nasljednika spriječiti širenje Moskovske Kneževine na susjedne ruske zemlje te afirmaciju njezine prijestolnice u vjersko središte Rusa. Tako su za vladavine Vasilija I. Dmitrijeviča (1389–1425), koji je spretno iskoristio sukobe Zlatne Horde s perzijskim vladarom Timurom (1389., 1391., 1395), bili priključeni Moskvi teritoriji kneževina Murom i Nižni Novgorod, a za vladavine Vasilija II. Vasiljeviča (1425–62) bila izborena samostalnost Ruske pravoslavne crkve 1448 (pravo da patrijarha bira ruski sinod bez potvrde carigradskoga patrijarha), a već 1458. osamostaljenje Moskovske mitropolije od Kijevske (mitropolit Moskve i cijele Rusije). Uspon Moskovske Kneževine nastavio se i za vladavine Ivana III. Vasiljeviča (1462–1505). Osvojivši Jaroslavljsku (1463) i Rostovsku Kneževinu (1474) te feudalnu republiku Novgorod (1478) sukobio se sa Zlatnom Hordom i 1480. odbacio mongolsko vrhovništvo. Potom se okrenuo širenju Moskovske Kneževine prema zapadu. Prvo je osvojio Tversku Veliku Kneževinu (1485), a zatim se zaratio s Njemačkim viteškim redom i poljsko-litavskom državom, kojoj je 1503. preoteo bivšu Černigovsku Kneževinu te Novgorodseversku Kneževinu i grad Gomelj (vraćen 1537). Istodobno je nastojao podići međunarodni ugled svoje kneževine pa se zbog toga, na poticaj iz Rima, oženio nakon 1469. nećakinjom posljednjega bizantskog cara, Zoe (Sofijom) Paleolog, te uveo na dvoru bizantsku dvorsku etiketu.

Rusija u doba Moskovske (Velike) Kneževine (1480–1598)

Podvrgavajući ruske zemlje Moskvi, njezini veliki knezovi postali su predstavnici velikoruske državnosti. Oni su prevladali feudalnu anarhiju, koja je slabila obrambenu snagu zemlje i usporavala gospodarski razvoj, i udarili temelje centraliziranoj monarhiji. Glavni su im oslon bili razvijeni gradovi, Crkva sa svojom centraliziranom organizacijom te plemstvo, koje je kao naknadu za vojnu službu od države stjecalo zemlju sa seljacima. Za razliku od srednjovjekovne votčine, takav posjed (pomestje) nije bio nasljedan i nije se mogao otuđiti. Taj se sustav širio na štetu dotad mnogobrojnih seljaka podvrgnutih izravno državi (černosošnije) i boljara, kojima su veliki knezovi otimali dio posjeda i seljaka. Usporedno s okupljanjem zemalja nastanjenih Rusima moskovski su knezovi počeli podvrgavati svojoj vlasti i neruske narodnosti. Moskovska Velika Kneževina, a poslije Rusko Carstvo, postala je mnogonacionalna država, u kojoj je vodeću ulogu imao vladajući sloj Velikorusa. Moskvi su bili priključeni i golemi posjedi od Bijeloga mora do Urala, naseljeni ugro-finskim i mongolskim narodima. Uspostavljale su se veze sa zapadnoeuropskim monarhijama (posebno s carem u Beču), a renesansni majstori sudjelovali su u izgradnji moskovskoga Kremlja.

Teritorijalno širenje Moskovske Kneževine nastavilo se i za Vasilija III. Ivanoviča (1505–33) koji je osvojio Pskov (1510), Verhovsku i Severinsku Kneževinu (1514), Smolensku Zemlju (1514) te Rjazanj (1521). Porast snage i teritorija Moskovske Kneževine potaknuo je njezina velikoga kneza Ivana IV. Vasiljeviča Groznoga (1533–84) da se okruni za prvoga ruskoga cara 1547. Carski je status preuzeo umjesto propaloga Bizanta, što je ideološki učvrstio teorijom o Moskvi kao Trećem Rimu, odnosno teorijom o zakonitom nasljedniku carske državne ideje. On je spretno iskoristio raspad mongolske Zlatne Horde te pokorio Kazanjski (1552) i Astrahanski Kanat (1556), a Sibirski je Kanat u međuvremenu prisilio na vazalni odnos prema Rusiji (1555). Time je cijeli tok Volge bio uključen u teritorij Moskovske Kneževine, odnosno novoutemeljenoga Ruskoga Carstva. Napor Ivana IV. da stekne širok izlaz na Baltik nije bio uspješan zbog otpora Poljske i Švedske (Livonski rat, 1558–83), no pohodom kozačkog atamana T. Jermaka (oko 1580) započelo je pokoravanje Sibira nastanjenoga tatarsko-mongolskim i dr. narodima. Ivanovu vladavinu obilježili su i pokušaji modernizacije zastarjele srednjovjekovne uprave. Radi ostvarenja toga cilja vladao je autokratski, svim sredstvima nastojao je slomiti boljare (osobito krvavo u Novgorodu 1570), stvarao je sebi izravno podređenu vojsku (→ opričnici) i jačao niže plemstvo, a istodobno je kmetove sve čvršće vezivao uz zemlju. Proveo je reforme u zakonodavstvu (Sudebnik) i upravi te ustrojio prvu redovitu vojsku (→ strelci). U zemlji se učvrstio feudalni sustav, u kojem su kmetovi mogli napustiti svojega gospodara i prijeći drugomu samo jednom godišnje ako su ispunili svoje obveze. Oni su snosili i državne terete, jednako kao i gradsko stanovništvo (posadskije) i mnogobrojni državni seljaci. Unatoč nekim pozitivnim reformama, teror i ratovi doveli su zemlju u gospodarsku krizu, koja se nastavila tijekom cijele vladavine njegova sina Fjodora I. Ivanoviča (1584–98) s kojim je izumrla dinastija Rjurikovića. Budući da je bio nesposoban vladar, Rusijom je kao najmoćniji dvorjanin vladao njegov šurjak Boris Godunov, potonji ruski car (1598–1605). Boris je nastavio provoditi centralizatorsku politiku Ivana IV. te se u borbi protiv boljara također oslanjao na dvorsko plemstvo. Nastavio je politiku teritorijalnog širenja Rusije tako da je u ratu protiv Švedske 1595. vratio za Livonskoga rata izgubljena područja u Finskom zaljevu i na Karelijskoj prevlaci, proširio ruske posjede u Sibiru te utvrdio južne granice zemlje. Na njegov poticaj bila je osnovana 1589. u Moskvi patrijaršija, čime je osigurao neovisnost ruske Crkve. Unatoč tim uspjesima, njegova bezobzirna politika prema seljacima, koju je ponajviše obilježila zabrana napuštanja vlastelinstva iz 1597., te glad 1601–03. izazvali su u zemlji mnogobrojne ustanke.

Rusija u »doba velike smutnje« (1605–1613)

Za vladavine Borisa Godunova javio se na poljsko-ruskoj granici protucar Dmitrij II. Samozvanac (1605–06), koji je uz pomoć poljsko-litavskog plemstva napao Moskvu te se, nakon ubojstva Borisova sina cara Fjodora (1605) i njegove majke, proglasio carem. S obzirom na to da boljari i Pravoslavna crkva nisu bili zadovoljni potpadanjem Rusije pod snažan poljski utjecaj, Dmitrij je stradao u uroti na čelu koje se nalazio car Vasilij Šujski (1606–10). Budući da se za prijestolnih ratova raspala središnja carska vlast, tu su činjenicu ponajbolje iskoristili boljari koji su samovoljno nametali nova davanja podložnomu seljaštvu. Novi nameti izazvali su nemire na jugu koji su ubrzo prerasli u seljački rat (1606–07) pod vodstvom I. I. Bolotnjikova, čije su snage ugrozile i samu prijestolnicu. Unatoč tomu, nakon ugušenja ustanka političko stanje u zemlji nije se smirilo s obzirom na to da su Rusiju već 1609. napali Poljaci te, nakon osvojenja Moskve (1610), postavili za novoga ruskoga cara Vladislava Vasu (poslije poljski kralj Vladislav IV.). U poljsko-ruski sukob umiješala se i Švedska, koja je 1611. osvojila Novgorod. Do preokreta je došlo 1611., kada je pod vodstvom poglavara Nižnjega Novgoroda K. M. Minjina i kneza Dmitrija Mihajloviča Požarskoga bila organizirana nova vojska koja je u bitki kraj Moskve dokrajčila 1612. poljsku vladavinu u Rusiji. Budući da je carsko prijestolje bilo ispražnjeno, Zemaljski sabor (Zemski sobor: predstavnici boljara, dvorjana, Crkve, gradova i slobodnih seljaka) izabrao je za novoga ruskoga cara Mihaila Fjodoroviča Romanova (1613–45).

Rusija za vladavine dinastije Romanov (1613–1917)

Premda je već za Mihailove vladavine bio pokrenut rat protiv Švedske i Poljske, on je, unatoč ruskim pobjedama (bitka kraj Pskova 1615; oslobođenje Velikoga Novgoroda 1617), morao sa Šveđanima (1617) i Poljacima (1618) sklopiti nepovoljan mir kojim je Rusija u korist Švedske izgubila izlaz na Baltičko more, a u korist Poljske Smolensku i Černigovsku zemlju. U novom ratu na zapadu protiv Poljske Mihail nije uspio povratiti izgubljene dijelove Rusije (1632–34), a na istoku je Rusija duboko prodrla u Sibir te ga na jugu zauzela približno do Bajkalskoga jezera, a na istoku približno do rijeke Kolime. Za vladavine Alekseja I. Mihajloviča (1645–76) bilo je dovršeno osvojenje Sibira (izuzev područja što ga je zauzimao narod Čukča i područja Kamčatke) te pokrenut dugi rat s Poljskom (1654–67) tijekom kojega je Rusija iskoristila ustanak ukrajinskog hetemana B. Hmeljnickoga i 1654. ujedinila Ukrajinu s Rusijom. Unatoč početnim ruskim uspjesima rat je završio ruskim pripajanjem tek dijela Ukrajine (lijeva obala Dnjepra i Kijev). Istodobno je Aleksej I. ratovao protiv Šveđana (1656–58), no bez većih teritorijalnih uspjeha. Na vanjskopolitičkom planu Rusija je za njegove vladavine pristupila protuosmanskoj Svetoj ligi te započela voditi aktivnu europsku politiku, na unutrašnjopolitičkom polju provođena je centralizacija uprave na štetu boljara radi stvaranja apsolutne monarhije, pri čem je car uživao potporu dvorskoga plemstva, građanstva i Crkve. God. 1649. Zemaljski sabor donio je novi zakonik (Uloženie) kojim je bila učvršćena središnja vlast, poboljšan položaj plemstva, a pogoršan seljaštva. Takvo pogoršanje seljačkoga položaja te pritisak ruskog plemstva i uprave na neruske narode Povolžja i slobodne Kozake na Donu izazvali su veliki ustanak S. Razina (1670–71) na području između Dona i Urala. Ustanici su privremeno osvojili Caricin, Astrahan, Samaru i Saratov, no nakon poraza pod Simbirskom u listopadu 1670. ustanak je bio ugušen. Politika širenja Rusije na susjedne teritorije nastavila se za Fjodora III. Aleksejeviča (1676–82), Ivana V. Aleksejeviča (1682–96) i Petra I. Aleksejeviča (1696–1725). U sukobu s Osmanskim Carstvom i Krimskim Kanatom (1695–96) Petar I. osvojio je privremeno Azov (do 1711), a u Sjevernom ratu sa Švedskom (1700–21) pobijedio je u odlučnim bitkama kraj Poltave (1709) i pokraj poluotoka Hanko (1714), tako da je mirom u Nystadu (1721) Rusiji pripojio Estoniju, Livoniju, Kareliju i Ingriju. Tijekom rata osnovao je Sankt Peterburg (1703) kao novu rusku prijestolnicu. U ratu s Perzijom (1722–23) zauzeo je zapadnu obalu Kaspijskoga jezera. Usporedno s pretvaranjem Rusije u novu europsku velesilu Petar je radio na pretvorbi monarhije feudaulnog tipa, na čelu s carem i boljarskom dumom, u apsolutističku državu s jakim dvorskim plemstvom, pa je 1711. zamijenio boljarsku dumu sa sebi podložnim Državnim senatom i potpuno preustrojio upravu i sudstvo. Stvorio je modernu regularnu vojsku te reformirao unutrašnjopolitički i teritorijalni sustav uvođenjem gubernija. Druge su reforme zahvatile Crkvu (osnutak Sv. sinoda), gradove (znatna samouprava) i plemstvo (tabela o rangovima). Svi su plemići bez razlike bili obvezni na vojnu i upravnu službu, pristupačnu i darovitim pojedincima iz drugih slojeva, koji su s uspjehom u službi stjecali nasljedno plemstvo. Veliku je pozornost Petar I. obratio gospodarstvu i prosvjeti. Poticao je trgovinu, razvijao promet i forsirao manufakturu, koju je pomagao kreditima, protekcionističkim carinama i osiguranjem radne snage (pripisivanje državnih seljaka poduzećima te dozvolama poduzetnicima da kupuju seljake od veleposjednika). Osnivale su se prve laičke i vojne škole, prevodila tehnička djela i izradio projekt za rusku Akademiju znanosti (osnovana 1725). Nakon Petrove smrti protivnici reformi uzalud su za vladavine Katarine I. (1725–27), Petra II. Aleksejeviča (1727–30), Ane Ivanovne (1730–40), Ivana VI. Antonoviča (1740–41), Elizabete Petrovne (1741–61) i Petra III. Fjodoroviča (1761–62) pokušavali ponovno uspostaviti aristokratsku oligarhiju. Njihova nastojanja definitivno su dokrajčena za carice Katarine II. Velike (1762–96) koja je nastavila provoditi politiku Petra I. Aleksejeviča. Sudjelovala je u tri podjele Poljske (1772., 1793., 1795) i stekla Bjelorusiju, velik dio Ukrajine i Litve. Uspješnim ratovima s Osmanskim Carstvom (1768–74., 1787–92) proširila je Rusiju na crnomorsku obalu od Dnjepra do Dnjestra, Crnoga mora i Kubana. God. 1783. stekla je i područja oko Azovskoga mora s Krimom i Kerčkim vratima, gdje je G. Potemkin proveo kolonizaciju. Usporedno sa širenjem ruskog teritorija nastojala je poput svojih velikih prethodnika modernizirati upravu, ali je dopustila da se pojačaju društvene suprotnosti. Nakon sloma seljačkog ustanka pod vodstvom donskoga kozaka J. I. Pugačova (1773–75), položaj seljaštva još se više pogoršao, a privilegiji povlaštenih učvršćivali su se i legalizirali (1785. privilegiji dvorskomu plemstvu i gradovima). Za kratkotrajne vladavine Pavla I. (1796–1801) Rusija se na vanjskopolitičkom planu priklonila Napoleonu I. Bonaparteu, a za Aleksandra I. (1801–25) pridružila se 1805. trećoj a zatim i četvrtoj koaliciji protiv Napoleona, s kojim je poslije Aleksandar I. sklopio 1807. mir u Tilsitu, i podredila se kontinentalnoj blokadi. Unatoč sklopljenomu miru, nakon samo pet godina došlo je u ljeto 1812. do obnove neprijateljstva te Napoleonova pohoda na Rusiju. Nakon krvavih bitaka kraj Smolenska i Borodina Francuzi su uspjeli zaposjesti Moskvu, ali se nisu zadržali dugo u njoj jer je ona, po zapovijedi Aleksandra I., bila evakuirana i spaljena. Francuska vojska, izložena razornomu djelovanju ruske zime, oskudici i gladi, te iznenadnim napadima ruskih postrojbâ predvođenih vrhovnim zapovjednikom M. I. G. Kutuzovom, doživjela je pri povlačenju iz Rusije katastrofu. Poraz francuske vojske u Rusiji iskoristio je Aleksandar I., koji je preuzeo vodeću ulogu u antifrancuskoj koaliciji europskih sila i na čelu savezničkih postrojba ušao u Pariz 1814. Osim što je imao veliku ulogu u slamanju Napoleonove Francuske, Aleksandar I. nastavio je ekspanzionističku politiku svojih prethodnika te Rusiji priključio Istočnogruzijsko Kraljevstvo (1801), potom zapadnogruzijsko kraljevstvo Imereti te kneževine Megrelsku, Gurijsku, Svahetsku i Abhasku (1804–10), Finsku (1809), Besarabiju (1812), Dagestan (1813), Azerbajdžan (1813) te tzv. Kongresnu Poljsku (1815). Naslijedio ga je sin Nikola I. (1825–55) pošto je ugušio pobunu dekabrista koji su podupirali njegova liberalnijega brata Konstantina. Za njegove vladavine Rusija je nastavila borbu s Osmanskim Carstvom očekujući da će njegovim raspadom steći gospodstvo nad Bosporom i Dardanelima te prevlast na Balkanu (→ istočno pitanje); zbog toga je Nikola I. pomagao sve protuosmanske ustanke balkanskih naroda (srpski, grčki). Istodobno je ugušio poljski ustanak (1830–31) te intervenirao protiv madžarske revolucije (1848–49). U pokušaju da slomi Osmansko Carstvo (Krimski rat, 1853–56) sukobio se s njegovim zaštitnicima (Velika Britanija, Francuska, Pijemont), koji nisu željeli izlaz Rusije na Sredozemlje. Unatoč autokraciji, u njegovo su doba nastali novi pokreti (slavenofili i »zapadnjaci«) i došlo je do kulturnog napretka koji su obilježili ruski pisci A. S. Puškin, M. J. Ljermontov i N. V. Gogolj. Kriza privredno-socijalnog sustava i s tim povezan porast seljačkih nemira, potom poraz u Krimskom ratu i gubljenje prijašnjega međunarodnog položaja natjerali su Aleksandra II. (1855–81) na provedbu dugo očekivane reforme: 1861. ukinuo je kmetstvo. Seljaci su stekli osobnu slobodu, ali su zemlju dobile seoske općine. Provedene su i ostale građanske reforme (izborna uprava, moderno pravosuđe, vojna reforma, demokratizacija sveučilišta). Nastavljeno je širenje na istok. God. 1860. bio je utemeljen Vladivostok te utvrđena granica s Kinom, potom je bila utvrđena u sr. Aziji granica s Perzijom (i potonjim Afganistanom), zbog čega se Rusija sukobila s Velikom Britanijom, a naposljetku je 1867. SAD-u bila prodana Aljaska s Aleutima (koja je u sastavu Rusije bila od 1741). Nakon dugih borbi bio je pacificiran 1859. Kavkaz, a 1863. ugušen je poljski ustanak. Osim toga, Rusija se aktivno uključila u balkanski protuosmanski ustanak (1875–78). Usporedno s provođenjem reformi te teritorijalnim širenjem carstva, na području Rusije javilo se nekoliko oporbenih skupina: revolucionarni demokrati (A. I. Gercen, N. G. Černiševski i N. A. Dobroljubov) i narodnjaci, od kojih su neki, razočarani miroljubivim i najčešće neuspjelim nastojanjima popravljanja društvenih problema, pribjegavali ideji revolucionarnog terora. Jedna od tih skupina (Narodna volja) izvela je atentat u kojem je 1881. bio ubijen Aleksandar II. Naslijedio ga je Aleksandar III. (1881–94), koji je obnovio represivni režim. U drugoj polovici XIX. st. Rusija je podredila srednjoazijske kanate i tako se približila Indiji, što je pojačalo rusko-britansko neprijateljstvo, započeto već za izbijanja Rusije na sjeverne granice Perzije i Afganistana. Unatoč suparništvu s Austro-Ugarskom Monarhijom oko Balkana, Rusija je ostala u savezu triju carstava (Trocarski savez Rusije, Njemačke i Austro-Ugarske) sve do pada O. E. L. Bismarcka 1890. Potom se Rusija približila Francuskoj, te je 1893. bio uspostavljen rusko-francuski savez. Aleksandra III. naslijedio je posljednji ruski car Nikola II. (1894–1917). Za njegove se vladavine gradila transsibirska željeznica zahvaljujući kojoj je Rusija trajno integrirala Sibir. Na Dalekom istoku sukobila se s Japanom (Rusko-japanski rat 1904–05), koji je pokazao njezinu vojnu slabost. Probleme u sr. Aziji uspjela je riješiti sporazumom s Velikom Britanijom (1907), što je i otvorilo put političkom savezništvu uoči I. svjetskog rata. Nakon neuspjelih intervencija na Balkanu (aneksijska kriza 1907–08. zbog BiH, Balkanski ratovi 1912–13), uključila se u I. svjetski rat na strani Antante. Tijekom 1890-ih Rusija je doživjela jak gospodarski razvoj (posebice teška industrija i promet), ponajviše zahvaljujući novoj politici ministra financija S. Wittea, koji je omogućio ulaz inozemnoga kapitala. Gospodarski razvoj potaknuo je razvoj društveno-političkog života, što se ponajbolje očitovalo u stvaranju prvih modernih političkih stranaka (socijaldemokrati 1898., socijal-revolucionari ili »eseri« 1902). U prvoj ruskoj revoluciji (1905), koja je izbila nakon poraza u ratu s Japanom, organizirali su se i liberalni »kadeti« (konstitucionalni, tj. ustavni demokrati). Uplašen revolucijom, car je izdao Listopadski manifest (30. X. 1905) kojim je zajamčio osnovna građanska prava i najavio saziv skupštine (Dume). Međutim, donošenjem Temeljnih zakona (6. V. 1906), odnosno oktroiranog ustava, ograničio je ovlasti Dume i prenio ih na svoje Carsko vijeće (tzv. prividni parlamentarizam). Unatoč društveno-političkim sukobima, nastavio se gospodarski razvoj Rusije. God. 1906. ruski premijer P. A. Stolipin proveo je potpunu privatizaciju zemljišnih posjeda, odnosno općinskih posjeda, što je dalo nov zamah razvoju poljoprivrede, a samim time i cjelokupnoga ruskoga gospodarstva. Unatoč tomu, u I. svjetskom ratu izbile su na vidjelo sve tehnološke i gospodarske slabosti Rusije, tako da je Rusija nezaustavljivo doživljavala poraze i trpjela velike ljudske te teritorijalne gubitke. To je dovelo do sloma države i pada monarhije u Veljačkoj revoluciji 1917. Dana 15. III. 1917. Nikola II. je abdicirao, a vlast u zemlji preuzela je privremena vlada A. F. Kerenskoga.

Rusija u sastavu SSSR-a

Nemoć nove vlade da gospodarski, socijalno i politički stabilizira Rusiju te da ju poštedi od daljnjega sudjelovanja u I. svjetskom ratu dovela je do novoga političkog prevrata u Rusiji. Dana 7. studenoga 1917 (25. listopada po starome julijanskom kalendaru) boljševici su oružano svrgnuli rusku privremenu vladu A. F. Kerenskoga u Petrogradu (→ listopadska revolucija). Nakon stupanja na vlast boljševička je partija ukinula građansko-demokratske ustanove nastale u Veljačkoj revoluciji i proglasila uspostavu sovjetske vlasti, ukinuće kapitalističkoga i uvođenje socijalističkoga, odnosno komunističkoga društvenoga poretka. Već tijekom provedbe revolucije 7. i 8. X. započelo je zasjedanje Drugoga sveruskoga kongresa sovjeta radničkih i vojničkih deputata, na kojem su boljševici uz potporu esera (članovi političke stranke koja se zauzimala za federativnu demokratsku republiku) objavili svrgavanje privremene vlade, proglasili tri dekreta (o miru, o zemlji i o uspostavi sovjetske vlasti) i sastavili novu vladu (Sovjet narodnih komesara) na čelu s V. I. Lenjinom. Pošto su skršili protivnike vjerne privremenoj vladi u Petrogradu i Moskvi, boljševici su uspostavili svoju vlast i u drugim većim gradovima Rusije te zabranili svaku oporbenu djelatnost (glavnoga političkog protivnika, partiju kadeta, stavili su izvan zakona, a njezine dužnosnike uhitili). Unatoč uspjesima u revoluciji, boljševici su na izborima za Ustavotvornu skupštinu 25. XI. dobili samo oko 25% glasova i zastupničkih mjesta. Ustavotvorna skupština u Petrogradu 18. I. 1918. odbila je prihvatiti niz ultimativnih zahtjeva boljševika, što je produbilo politički raskol, uzrokovalo vojno raspuštanje skupštine 19. I. 1918. i izbijanje građanskog rata (1918–22). Dana 31. I. 1918. Treći sveruski kongres sovjeta radničkih i vojničkih deputata proglasio je Rusku Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku (Ruska SFSR; od 30. XII. 1922. Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika – SSSR). Do ožujka 1918. sovjetska je vlada uspostavila vlast na velikom teritoriju Rusije, zaključila primirje s Njemačkom te provela nacionalizaciju banaka i poduzeća. Sovjetska vlast proizišla iz Listopadske revolucije našla se u međunarodnoj izolaciji, a veliki dijelovi državnog teritorija bili su pod okupacijom sila Antante i njezinih saveznika ili pod nadzorom carističkih i drugih snaga koje su se borile protiv revolucije (bjelogardijci). Zahvaljujući uvođenju tzv. sustava ratnoga komunizma (1918–22), potom novoosnovanoj Crvenoj armiji, koju su vodili iskusni bivši carski časnici, i uspostavi kaznenih tijela za progon političkih neistomišljenika (ČEKA) boljševici su tijekom 1919. i 1920. postupno osvajali dijelove bivšega Ruskog Carstva. Rusija je kao federalna jedinica u sastavu SSSR-a bila sve do njegova raspada u prosincu 1991. (→ savez sovjetskih socijalističkih republika)

Rusija od 1991.

Neovisnost Rusije ostvarena je raspadom SSSR-a (21. XII. 1991) i ostavkom sovjetskog predsjednika Mihaila Sergejeviča Gorbačova (25. XII. 1991), te je u međunarodnim odnosima Rusija postala sljednica SSSR-a. Geopolitički Rusija je proizišla iz Ruske SFSR, koja je u Sovjetskom Savezu obuhvaćala 76% teritorija i oko 50% stanovništva (1991). Od svibnja 1990. Boris Jeljcin bio je na čelu Ruske SFSR (12. VI. 1990. proglasio je njezinu suverenost); pobijedio je na prvim izravnim predsjedničkim izborima u lipnju 1991. Ruskom je inicijativom 21. XII. 1991. osnovana Zajednica neovisnih država, nastalih raspadom SSSR-a. Za Jeljcinove vladavine (do 1999), Rusija je započela prijelaz na tržišno gospodarstvo; bila je u društvenoj krizi, obilježenoj porastom siromaštva, korupcije i kriminala, te političkoj napetosti zbog suparništva predsjedničke vlasti i parlamenta. Početkom listopada 1993. vojska je suzbila pokušaje oporbe da prosvjedima i zauzimanjem parlamenta iznudi Jeljcinovu ostavku (prema službenim izvorima poginulo je oko 200 ljudi), a 12. XII. 1993. bio je donesen ustav kojim su osnažene predsjedničke ovlasti. Državnu sigurnost osobito je ugrožavalo jačanje pojedinih autonomističkih i separatističkih težnji (u Baškortostanu, Tatarstanu i dr.), koje su najizraženije bile u Čečeniji, gdje je 1994–96. i od 1999. ruska vojska ratovala protiv separatističkih snaga, pri čem je stradao i velik broj civila. U 1990-ima Rusija je nastojala održati vojno-politički utjecaj tijekom sukoba na Balkanu (u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu), te na Kavkazu (pomoć Armeniji u sukobu s Azerbajdžanom); vojno se angažirala u ratu u Tadžikistanu, te u mirovnim operacijama u Moldaviji (Pridnjestarsko područje) i Gruziji (Abhazija, Južna Osetija). S većinom bivših sovjetskih republika Rusija je zaključila sigurnosne sporazume, a u pojedinima je zadržala vojne baze (Armenija, Kirgistan, Ukrajina i dr.). Početkom 1990-ih Rusija je sa SAD-om nastavila pregovore o smanjenju nuklearnog oružja, a od 1997. ostvaruje sigurnosnu suradnju sa Sjevernoatlantskim savezom. S Kinom je zaključila sporazume o granici i pograničnoj sigurnosti (1991., 1997). Jeljcin, reizabran 1996., potkraj 1999. odstupio je s vlasti, a zamijenio ga je Vladimir Putin (izabran je 2000. i 2004). Na predsjedničkom položaju Putin je bio do 2008., kada ga je zamijenio Dmitrij Anatoljevič Medvedev; u ožujku 2012. Putin je ponovno izabran. Početkom 2000-ih Rusija je održala politički utjecaj izvozom nafte i plina u Zapadnu Europu (također u Ukrajinu, Gruziju i dr.), a ostala je svjetski značajan izvoznik oružja (posebno u Indiju i Kinu). Političko-ekonomsku suradnju nastavila je razvijati u Zajednici bivših sovjetskih republika, a s više njih održala je i vojnu povezanost putem Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti, osnovane 1992. a 2002. ugovorene s Armenijom, Bjelorusijom, Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom (2009. Rusija je potaknula osnivanje zajedničkih snaga za brze intervencije). Sigurnosnu i gospodarsku suradnju s Kinom Rusija razvija od sredine 1990-ih; od 2001. u okviru Šangajske organizacije za suradnju (uz Rusiju i Kinu obuhvaća Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan i Tadžikistan). Rusko-kineski pogranični i teritorijalni sporovi okončani su sporazumima iz 2001. i 2005. U kolovozu 2008. Rusija je vojno intervenirala u Gruziji (potom je priznala neovisnost Abhazije i Južne Osetije). Početkom 2000-ih održano je suparništvo sa SAD-om zbog širenja Sjevernoatlantskoga saveza na postsovjetske zemlje, te zbog porasta američkog utjecaja u Kaspijskoj regiji i središnjoj Aziji. S Japanom je nastavljen spor oko južnih Kurilskih otoka. Ukrajinska politička kriza od kraja 2013. suprotstavila je Rusiju interesima Europske unije i SAD-a (odnosi su pogoršani većom vojnom prisutnošću ruske vojske na Krimu, početkom ožujka 2014). Rusija je poduprla izdvajanje Krima i Sevastopolja iz Ukrajine (na osnovi referenduma 16. III. 2014), te ih je kao zasebne administrativne jedinice uključila u svoj sastav (sporazum od 18. III. 2014). Optužujući Rusiju za vojno pomaganje proruskim pobunjenicima u istočnoj Ukrajini i za aneksiju Krima, SAD i EU nameću joj ograničene ekonomske sankcije (proširene su do kraja 2015; održane su i početkom 2016). Odnosi sa SAD-om pogoršani su i zbog krize i rata u Siriji (od 2011); Rusija podupire režim Bašara al-Asada, a od rujna 2015. poduzima zrakoplovne i raketne napade na pobunjenička uporišta (iz baza u Siriji, te s ratnih brodova u kaspijskom i sredozemnom akvatoriju). Nakon što je u studenome 2015. turska vojska oborila ruski borbeni zrakoplov (u sirijsko-turskome pograničju), pogoršani su odnosi s Turskom. U ožujku 2016. ograničeno je povlačenje ruskih snaga iz Sirije. Rusko-turski odnosi poboljšavaju se od kolovoza 2016 (nakon neuspjela državnoga udara u Turskoj). Rusija je nastavila vojno djelovanje u Siriji, a početkom 2017. u suradnji s Turskom i Iranom potiče pregovore sukobljenih sirijskih strana (osim radikalnih islamista). U siječnju 2017. Rusija je sa sirijskim režimom dogovorila prisutnost u vojno-pomorskoj bazi Tartus (na 49 godina). Odnosi sa SAD-om dodatno su opterećeni početkom 2017. razmještajem i vježbama američkih oružanih snaga u pojedinim istočnoeuropskim članicama NATO-a (posebno na Baltiku). Na predsjedničkim izborima u ožujku 2018. ponovno je pobijedio Vladimir Putin.

Politički sustav

Prema Ustavu od 12. XII. 1993. Rusija je federacija s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik federacije državni je poglavar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga; biran je na mandat od 4 godine na općim, tajnim i izravnim izborima, a može biti biran dva puta uzastopno. Kandidat za predsjednika mora biti ruski državljanin stariji od 35 godina, koji je u zemlji boravio najmanje 10 godina. Predsjednik zastupa državu u zemlji i inozemstvu, štiti njezino jedinstvo i neovisnost, osigurava djelovanje tijela vlasti na svim razinama i definira ciljeve vanjske i unutarnje politike. Predlaže parlamentu kandidate za suce Vrhovnoga i Ustavnoga suda te državnog odvjetnika. Predsjednik ima pravo zakonodavne inicijative, može raspustiti Dumu i raspisati referendum. Izvršnu vlast obavlja Vlada, koja se sastoji od predsjednika vlade, kojega imenuje predsjednik države, uz suglasnost Dume, te zamjenika predsjednika i saveznih ministara, koje imenuje predsjednik države, na prijedlog predsjednika vlade. Predsjednik države ima pravo predsjedanja radom vlade te odlučuje o njezinu raspuštanju. Najvažnije su ovlasti savezne vlade izradba i upravljanje državnim proračunom te osiguranje provođenja odluka na cjelokupnome teritoriju savezne države. Zakonodavnu vlast ima Savezna skupština (Federal’noe sobranie), koju čine dva doma: Državna duma (Gosudarstvennaja duma) i Vijeće federacije (Sovet federacii). Duma ima 450 zastupnika, koje biraju građani izravno na općim izborima, na mandat od 4 godine. Kandidirati se mogu svi ruski državljani s navršenom 21 godinom života. Vijeće federacije ima 178 zastupnika, koje biraju zakonodavna i izvršna tijela saveznih jedinica, za razdoblje od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast imaju Vrhovni sud (Verhovnyj sud), kao najviše redovno sudbeno tijelo, te Ustavni sud (Konstitucionyj sud), koji čini 19 sudaca, a brine se za usklađenost pravnih akata s Ustavom federacije. Suce Vrhovnoga i Ustavnoga suda imenuje Vijeće federacije na prijedlog predsjednika države, a kandidati moraju biti pravnici s navršenih 35 godina života (za suce Vrhovnoga suda), odnosno 45 godina života (za suce Ustavnoga suda). Rusija je administrativno podijeljena na 88 saveznih jedinica: 21 republiku (respublika), 7 pokrajina (kraj), 48 područja (oblast’), 2 savezna grada (Moskva i Sankt Peterburg), 1 autonomno područje (avtonomnaja oblast’) i 9 autonomnih okruga (avtonomnyj okrug). Sve su savezne jedinice svrstane u sedam saveznih okruga, koji su subjekti federacije, na čelu su im izaslanici što ih imenuje predsjednik federalne države. Primarna im je zadaća nadzor primjene saveznoga zakonodavstva u saveznim jedinicama. Nacionalni blagdan: Dan Rusije, 12. lipnja (1990).

Rusija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53751>.