Sarvaš (madžarski Szarvas, njemački Sarwasch), naselje 18 km jugoistočno od Osijeka; 1658 st. (2021). Leži uz željezničku prugu za Erdut i Vukovar. Župna crkva Rođenja sv. Ivana Krstitelja. Poljodjelstvo; svinjogojstvo. U blizini prapovijesno naselje s nalazima starčevačke (zemunice, keramika), badenske i vučedolske kulture, te brončanoga, željeznog i rimskoga doba. – Na tom je području arheološkim istraživanjima otkriveno više prapovijesnih kulturnih slojeva od neolitika do željeznoga doba. Od ranoga srednjovjekovlja naseljen madžarskim stanovništvom, u pisanim se vrelima Sarvaš (od madž. szarvas: jelen) prvi put spominje 1279. U srednjem vijeku bio je u vlasništvu plemićkih obitelji Lacković, Herceg, Kórógyi i Berislavić Grabarski. Za osmanske vlasti 1529–1687. u njem se naselilo pravoslavno stanovništvo, dok ga je madžarsko stanovništvo napustilo početkom Bečkoga (Velikog) rata (1684). Početkom XIX. st. ondje su se naselili Nijemci iz Bačke, koji su napustili selo potkraj 1944. i početkom 1945 (dio stradao u logoru Valpovo). Nakon II. svjetskoga rata naselili su ga stanovnici iz Hrvatske i Srbije. Unatoč velikim seobama, broj stanovnika od polovice XIX. st. postupno je rastao s 1096 st. 1857. na 1488 st. 1981. Za Domovinskoga rata (1991–95) selo je bilo okupirano, župna crkva Rođenja sv. Ivana Krstitelja (izgrađena 1774) srušena, a hrvatsko stanovništvo protjerano.
