Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph von

ilustracija
SCHELLING, Friedrich Wilhelm Joseph von

Schelling [šε'liŋ], Friedrich Wilhelm Joseph von, njemački filozof (Leonberg, 27. I. 1775Bad Ragaz, Švicarska, 20. VIII. 1854). Bio profesor u Jeni i Würzburgu, povremeno djelovao na sveučilištima u Erlangenu i Münchenu, a 1840. odazvao se (kako bi suzbio i »iskorijenio pogubni utjecaj Hegelove filozofije«) pozivu u Berlin, gdje je uskoro napustio nastavničku djelatnost. Schellingova filozofija nastavlja se na Fichteovu problematiku, a nekim svojim stavovima iz filozofije umjetnosti i dijalektičkim tezama o identitetu prirodnoga i duhovnoga predstavlja, uz Hegelovu, najviši spekulativni domet njemačke klasične idealističke filozofije. Ta filozofija nije, međutim, zaokružen i izgrađen sustav (kao u Hegela), nego se neprestano modificira i mijenja pa se unutar nje mnoge postavke često čak i oštro suprotstavljaju ranijim tezama. Smatra se da je moguće lučiti tri (ili četiri) osnovna razdoblja Schellingove filozofije: filozofiju prirode (s tzv. transcendentalnom filozofijom), filozofiju identiteta i tzv. pozitivnu filozofiju. U filozofiji prirode Schelling dijalektički pokazuje da je cjelokupni razvoj proizvod dviju suprotnih sila, pozitivne i negativne (zakon polarnosti), a njihovo je jedinstvo, tj. zajednička osnova organske i neorganske prirode, »opća priroda« ili »svjetski duh«. U tzv. transcendentalnoj filozofiji zastupa tezu o umjetnosti kao najvišem stupnju duhovne djelatnosti, jer je u njoj najpotpunije postignuto jedinstvo subjekta i objekta, slobode i nužnosti, konačnoga i beskonačnoga, svjesne i nesvjesne djelatnosti čovjeka. U tom smislu Schelling je i najpotpuniji i najdublji filozof romantizma. U okviru objektivnoidealističkih teza u drugom razdoblju svojega filozofiranja, postavlja tvrdnju o Apsolutu kao zajedničkom principu prirode i duha, identitetu ili »indiferenciji« realnoga i idealnoga, te se pojedinačne stvari mogu razlikovati samo kao »kvalitativne diferencije« s obzirom na prevladavanje idealnoga ili realnoga u njima. Intelektualna, neposredna umna spoznaja ujedno je i spoznaja Apsolutnoga, spoznaja biti stvari i same stvari po sebi. U posljednjem razdoblju, pod utjecajem neoplatonskoga misticizma i mistike J. Böhmea, Schellingova filozofija katkad graniči s misticizmom i intuicionizmom. U XX. st. neki se filozofi egzistencije oslanjaju upravo na to posljednje razdoblje Schellingove filozofije, jer unutar nje Schelling upućuje na to kako um shvaća samo bit, esenciju neke stvari, ali ne i njezino postojanje, realnu egzistenciju. Glavna djela: Ideje za filozofiju prirode (Ideen zu einer Philosophie der Natur, 1797), O svjetskoj duši (Von der Weltseele, 1798), Sustav transcendentalnog idealizma (System des transcendentalen Idealismus, 1800), Filozofija umjetnosti (Philosophie der Kunst, 1802–03), Predavanje o metodi akademskoga studija (Vorlesungen über die Methode des akademischen Studiums, 1803), Filozofija i religija (Philosophie und Religion, 1804), Filozofska istraživanja o bîti ljudske slobode (Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit, 1809), Filozofija objave (Philosophie der Offenbarung, 1841–42), Filozofija mitologije (Philosophie der Mythologie, 1842).

Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph von. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 20.7.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54852>.