struka(e):
Schönberg, Arnold
austrijski skladatelj
Rođen(a): Beč, 13. IX. 1874.
Umr(la)o: Los Angeles, SAD, 13. VII. 1951.
ilustracija
SCHÖNBERG, Arnold

Schönberg [šø:'nbεrk], Arnold, austrijski skladatelj (Beč, 13. IX. 1874Los Angeles, SAD, 13. VII. 1951). U većini stečenih znanja bio je samouk. Djelovao je u Beču i Berlinu, a od 1933. u SAD-u (Boston, Los Angeles). U prvoj se fazi stvaralaštva (1897–1907) nadovezao na kasni romantizam, poglavito na R. Wagnera i J. Brahmsa. Obiljem kromatike i novim akordskim strukturama (npr. kvartni akordi) proširio je tonalitet do krajnjih granica, ali ga nije napustio. Iz te su faze značajna djela gudački sekstet Preobražena noć (Verklärte Nacht, 1899), Pjesme iz Gurrea (Gurre-Lieder) za recitatora, soliste, zbor i orkestar (1901., orkestracija 1911), simfonijska pjesma Peleas i Melisanda (Pelleas und Melisande, 1903), te Komorna simfonija br. 1 (1906). Godine 1908. započeo je ekspresionističku fazu. U njoj je potpuno ukinuo tonalitetni sustav i uveo atonalitetnost, koja je za svaku skladbu zahtijevala pronalaženje individualnoga skladateljskog sustava. Iz te se faze ističu Tri klavirska komada (Drei Klavierstücke, 1909), zbirka pjesama Knjiga visećih vrtova (Das Buch der hängenden Gärten) za sopran i glasovir (1909) te Pet komada za orkestar (Fünf Orchesterstücke, 1909). U najznačajnija ekspresionistička djela ubrajaju se monodrama Iščekivanje (Erwartung, 1909) te Pierrot lunaire (tri ciklusa po 7 pjesama za kvintet i glas, 1912). Treću fazu stvaralaštva (1920–36) obilježila je dvanaesttonska tehnika (dodekafonija). Schönberg ju je izumio 1921. kao pokušaj pronalaženja novoga sustava unutar slobodnog atonaliteta, no nikada se nije ostvarila kao sustav, već samo kao tehnika. Prva djela u kojima ju je primijenio dovršio je 1923. To su Pet klavirskih komada (Fünf Klavierstücke), Suita za klavir, koja je prvo potpuno dodekafonijsko djelo, i Serenada za komorni sastav. Sve do 1936. razrađivao je dodekafoniju na različite načine. Povezivao ju je s tradicionalnim formalnim modelima te je njome skladao cijelu operu Mojsije i Aron (Moses und Aron, 1932). U posljednjoj je fazi ujedinio značajke ranijih razdoblja, što uključuje i povremene povratke tonalitetu. Ističu se Oda Napoleonu (Ode to Napoleon) za recitatora, klavir i gudački kvartet (1942), Gudački trio (1946) i skladba Preživjeli iz Varšave (A Survivor from Warsaw) za recitatora, zbor i orkestar (1947).

Intenzivan pedagoški rad popratio je teorijskim tekstovima, od kojih je najpoznatiji Nauk o harmoniji (Harmonielehre, 1911). Najistaknutiji su mu učenici bili A. Webern i A. Berg, s kojima je utemeljio tzv. Drugu bečku školu. Značajna je Schönbergova zbirka tekstova pod nazivom Stil i ideja (Style and Idea, 1950). Iako se pri skladanju oslanjao na intuiciju i težio ekspresivnosti, zahtijevao je logiku i usklađenost strukture, a to je, unatoč inovativnosti, ostvarivao oslanjanjem na tradiciju. Iskorakom u atonalitet Schönberg je obilježio početak razdoblja tzv. nove glazbe, a snažno je utjecao na potonje naraštaje skladatelja.

Citiranje:

Schönberg, Arnold. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/schonberg-arnold>.