Schulz [šulc], Bruno, poljski književnik (Drohobycz, danas Drogobyč u Ukrajini, 12. VII. 1892 – Drohobycz, 19. XI. 1942). Potječe iz sitnotrgovačke židovske obitelji u kojoj se naraštajima govorilo poljski. Studirao je arhitekturu u Lavovu (1910–13), a slikarstvo u Beču (1914–15); radio je kao gimnazijski nastavnik crtanja u rodnom gradu, a tijekom sovjetske okupacije kao knjigovođa. S početkom nacističke okupacije u ljeto 1941. bio zatvorenik drohobičkoga geta; ustrijeljen na ulici na dan likvidacije geta. Kao grafičar debitirao je zbirkom crteža mazohističkoga sadržaja Knjiga idolopoklonstva (Xięga balwochwalcza, 1920). Prvu zbirka pripovijedaka Dućani cimetne boje (Sklepy cynamonowe, 1934) izdao je uz potporu Z. Nałkowske; uspjeh ga je odveo u Varšavu, gdje je uspostavio bliske odnose sa S. I. Witkiewiczem i W. Gombrowiczem. Objavio je i zbirku pripovijedaka Sanatorij pod klepsidrom (Sanatorium pod klepsydrą, 1936), a roman Mesija (Mesiasz), koji je započeo 1934., izgubljen je tijekom rata. U zbirkama pripovijedaka izražena je autobiografska sastavnica: pokušao je rekonstruirati vrijeme vlastita odrastanja, u realnim prostorima doma i provincijskoga grada te u simboličko-imaginativnom, dječačkom doživljaju svijeta. U tom »dozrijevanju do djetinjstva« središnje mjesto zauzima slojevit lik oca, nositelja blage groteske u ozračju uznapredovale demitizacije zbilje, pri čem mit ima starozavjetne, pa i predbiblijske konotacije. Sugestivnost te proze, proširene u Sanatoriju elementima fantastike, počiva na bogatu jeziku, izvedenom iz poetike simbolizma. Europska popularnost otpočela je prijevodom njegove prve zbirke pripovijedaka na francuski (1959). Značajna su i njegova pisma (stotinjak) prijateljima, u kojima su nastale prve skice njegovih pripovijedaka. Djelovao je i kao književni kritičar te prevoditelj s njemačkoga jezika. Smatra se jednim od najznačajnijih poljskih pisaca XX. stoljeća.
