STRUKE:

sedlo

sedlo (praslav.).

1. Sjedalo za jahača smješteno na leđima konja ili neke druge životinje (magarca, deve, ljame, slona). Nastalo je vjerojatno u stepskim krajevima Euroazije. Prvotno sedlo bilo je teško i glomazno, izrađeno od drva, načinjeno za potrebe nomadskih naroda koji su svu imovinu prenosili na konjima. Prema arheološkim nalazima, sedlo su prvi upotrjebljavali Skiti (prikazi na srebrnom posuđu pronađenom u Rusiji iz VII. st. pr. Kr.), potom su ga preuzeli Slaveni, a od njih Germani. Italski narodi nisu poznavali sedla sve do doba Carstva, kada su barbarske plaćeničke postrojbe donijele svoje običaje; tada se u rimskoj vojsci počelo rabiti sedlo koje je oblikom nalikovalo hunskomu (Huni su upotrebljavali stremen). U srednjem je vijeku sedlo bilo prekriveno metalnim pločama; ono za viteške turnire bilo je uzdignuto, a sedla za svečanosti ukrašavala su se zlatom, draguljima i bjelokošću. U srednjem je vijeku izradba kožnih sedla bivala sve kvalitetnija, a mnogobrojni sedlarsko-remenarski obrtnici u gradovima udruživali su se u cehove. Na Istoku je uobičajeno veliko i masivno sedlo s prostranim ležištem (bokom), naprijed i straga povišeno (prednji i stražnji obluk ili unjkaš); pod drvenicom je gunj, a s obiju su strana stremenski remeni. Takvo se sedlo, osobito pogodno za dugo jahanje, naziva tursko sedlo, a nalikuju mu i madžarsko, kozačko, arapsko i meksičko sedlo. Na Zapadu je najviše u uporabi englesko sedlo, malo, ravno i lagano, koje dopušta jahaču bliži dodir s konjem, kao i francusko sedlo s bokom na stražnjem dijelu. Žensko je sedlo (za sjedenje na jednoj strani) u zemljama Istoka i u Bizantu u uporabi od davnina; Europljanima su ga prenijeli Talijani u XVI. st., a Katarina Medici uvela ga je u uporabu u Francuskoj.

2. U geografiji → prijevoj

sedlo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=55147>.