STRUKE:

seoba naroda

ilustracija
SEOBA NARODA

seoba naroda, u užem smislu, historiografski naziv za razdoblje velikih migracija mongolskih, germanskih, slavenskih, sarmatskih i drugih plemena, kojima je bio zahvaćen prednjoazijski, europski i afrički prostor u razdoblju od druge pol. IV. st. do pol. VII. st. U širem smislu, pojam seobe naroda, koji je sred. XVI. st. uveo austrijski humanist W. Lazius, jednako je primjenljiv i na prijašnje pokrete, ponajprije germanskih naroda (Bastarni i Skiri u III. do II. st. pr. Kr., Cimbri i Teutonci u II. st. pr. Kr., Svevi u I. st. pr. Kr., Markomani i Kvadi u II. st., Goti u III. st.). Najsnažniji su poticaj seobama naroda sred. IV. st. dali mongolski Huni, koji su napali iranske Alane sjeverno od Aralskoga jezera, dijelom ih pokorili, a dijelom natjerali na uzmak. Prešavši Volgu, Huni su napali Ostrogote u sjevernom Pricrnomorju i većim ih dijelom pokorili (375), a uskoro potom porazili i Vizigote na području sjeverno od donjega Dunava. Na to je dio Vizigota, kojima su se pridružile manje skupine Ostrogota i Alana, prešao preko donjega Dunava na rimsko područje (376), dok je drugi dio uzmaknuo na Karpate, potisnuvši susjedne germanske i sarmatske skupine. Vizigoti, naseljeni kao federati u Tračkoj dijecezi (između 378. i 382), bili su od 395. u sukobu s Rimskim Carstvom. Pod Alarikom I. prvi su put iz istočnog Ilirika napali Italiju (401), ali su bili odbijeni. Istodobno je daljnji prodor Huna prema zapadu potaknuo nova premještanja. Tako su Vandali i Alani sa srednjeg Dunava prodrli u Panoniju, Norik i Reciju (401), a granicu na srednjem Dunavu prešla je i velika skupina sastavljena ponajviše od Gota, koja je provalila u Panoniju, Reciju i Italiju, gdje je doživjela poraz (405–406). Pokreti Gota potaknuli su daljnju seobu Vandala i Alana te Sveva (s prostora današnje Češke i Moravske), koji su potkraj 406. prešli preko srednje Rajne u Galiju. Za njima su krenuli i drugi narodi, ponajprije Burgundi, koji su nadirali od ušća Majne u Rajnu i, uz rimski pristanak, smjestili se na području Wormsa (413). Vandali, Alani i Svevi već su 409. upali u Hispaniju, a 411. sklopili su s Rimskim Carstvom ugovor o naseljavanju: jedan dio Vandala i Svevi smjestili su se na sjeverozapadu, drugi dio Vandala na jugu (ime Andaluzije potječe od lat. Vandalitia: zemlja Vandala), a Alani na jugozapadu. God. 408. Vizigoti su iz ist. Ilirika iznova upali u Italiju, gdje su osvojili i opljačkali Rim (410), a otuda su krenuli dalje u južnu Galiju (412) i u sjeveroistočnu Hispaniju (415). Ondje su sklopili sporazum s Carstvom i u rimskoj službi ratovali protiv Vandala, Alana i Sveva (416–418), te dobili 418. dopuštenje da se nasele u južnoj Galiji, gdje su osnovali državu (Tolozatsko Kraljevstvo). Poslije su se naselili i u Hispaniju (do 507), gdje su osnovali Toledsko Kraljevstvo (opstalo do 711). Vandali i Alani, oslabljeni u ratovima s Vizigotima, Svevima i Rimljanima, udružili su se i prešli u sjevernu Afriku (429), gdje su nakon osvojenja Kartage (439) utemeljili vlastitu državu (postojala do 533. ili 534). Poslije su se proširili i na otoke u zapadnom Sredozemlju, a 455. opljačkali su Rim. Svevi su ostali u sjeverozapadnoj Hispaniji, gdje se njihovo kraljevstvo održalo do 585., kada su ga osvojili Vizigoti. God. 436. Rimljani su pokorili Burgunde te ih 443. preselili u Savoju. Poslije su Burgundi, iskoristivši slabljenje rimske vlasti, postupno zauzeli susjedne krajeve u južnoj Galiji (područje današnje Burgundije). Njihova je država (Lyonsko Kraljevstvo) propala pod navalom Franaka (534). Među franačkim skupinama već su se sredinom IV. st. uzdignuli salijski Franci (na ušću Rajne), kojima su Rimljani dopustili naseljavanje u pokrajini Toksandriji (današnja južna Nizozemska i sjeverna Belgija). U drugoj pol. V. st. postupno su se proširili na jug sve do Somme, a 486. ili 487. pod Klodvigom su srušili ostatke rimske vlasti i zauzeli prostor između Somme i Loire, postavši tako sjevernim susjedima Vizigota i Burgunda. God. 496. ili 497. Klodvig je pokorio Alemane, koji su se prethodno s prostora gornje Rajne proširili u Alzace (dio rimske Germanije) i u sjevernu Švicarsku (Recija). Poč. VI. st. Klodvig je pripojio i područje koje su naseljavali ripuarski Franci, druga veća franačka skupina koja je živjela na gornjoj Rajni istočno od Kölna. Sjeverno i sjeveroistočno od Franaka bili su Sasi (između Labe i Rajne) i Frizi (između ušća Rajne i Emsa u Sjeverno more). Zajedno s Anglima (juž. Jylland, njem. Jütland) i Jutima (sjev. Jylland), Sasi i Frizi u većem su se broju doselili na prostor bivše rimske Britanije u prvoj pol. V. st. i ondje oblikovali svoja kraljevstva. U franačkom zaleđu, do Harza, donje Saale i Mulde, živjeli su Tirinžani, koji su se nakon sloma hunske moći (453) proširili sve do Dunava i Majne, ali su na kraju potpali pod franačku vlast (531). Propast hunske velike države, koja je pod Atilom (445–453) obuhvaćala prostor od Volge do Rajne, omogućila je osamostaljenje dotad pokorenih naroda. Gepidi su se učvrstili u prostoru između Tise, Dunava i Karpata, a zatim proširili sve do Sirmiuma (kraj V. st.). Ostrogoti su se isprva smjestili u Panoniji, 473. prešli su na rimsko/bizantsko područje, a 489–493. zauzeli Italiju, gdje je od 476. vladao germanski kralj Odoakar. U Italiji su osnovali kraljevstvo, koje je potrajalo do 555. U sr. Podunavlju sve do Tise, u dijelovima Norika i Panonije, kratkotrajne su države, od zapada prema istoku, redom osnovali i Rugijci (454–488), Skiri (454–468), podunavski Svevi (454–470) i Sarmati (454–471). Osim u slučaju Rugijaca, njihove su države uništili Ostrogoti. U južnoj Moravskoj i Donjoj Austriji bili su Heruli, koji su se do kraja V. st. nametnuli preostalim Svevima (dio ih se preselio u južnu Panoniju) i Skirima te osobito Langobardima, pošto su se oni u V. st. s gornje Labe premjestili na srednji Dunav i 488. se smjestili u nekadašnjim rugijskim sjedištima. Oko 512. Langobardi su potukli Herule, koji su se uz dopuštenje bizantske vlasti najvećim dijelom naselili u istočnom Iliriku. Kada su se Langobardi kao bizantski saveznici naselili u Panoniji i istočnom Noriku (sredinom VI. st.), zajedno su s Avarima, koji su se nedugo prije doselili iz srednje Azije, porazili jugoistočne susjede Gepide i srušili njihovu državu (567). Blizina ratobornih Avara već je 568. nagnala Langobarde na seobu u Italiju, gdje su osnovali državu koja se održala do franačkoga osvojenja 774. Avari su se potom proširili na cijelu Panoniju i nametnuli se Slavenima koji su već od prve četvrtine VI. st. preko donjega Dunava prodirali na bizantsko područje, stvorili snažnu državu i 582. osvojili Sirmium. Slaveni su se do poč. VII. st. naselili na cijelom Balkanskom poluotoku, a nakon avarskoga neuspjeha pod Carigradom (626) osamostalili su se i stvorili vlastite države. U drugoj pol. VII. st. na područja naseljena Slavenima na istočnom Balkanu doselili su se Bugari, koji su već od kraja V. st. provaljivali na bizantska područja. Avarska je država opstala do franačkoga pohoda 796. Pol. VII. st. seoba naroda postupno je prestala. Njezina je posljedica bila potpuna promjena političke i etničke karte kasnoantičkoga rimskog svijeta, koja je stvorila podlogu za nastanak ranosrednjovjekovne Europe.

seoba naroda. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=55428>.