TRAŽI DALJE:
STRUKE:

ban

ilustracija
BAN, banska žezla bana J. Šokčevića i F. Vlašića, XIX. st., Zagreb, Hrvatski povijesni muzej

ban (banus), najviši državni dužnosnik u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Slavoniji, Bosni i graničnim područjima Ugarske. Drži se da naziv ban dolazi od mongolsko-turske riječi bajan: bogat, imućan. Vjerojatno je u hrvatski jezik ušla posredovanjem Avara, kod kojih je naslov označivao vojnoga zapovjednika (bajan: vladalac horde). Čini se da je u ranome srednjem vijeku ban bio upravitelj županija Like, Gacke i Krbave, kojima je upravljao u ime hrvatskoga kralja s naslovom ban Hrvata. Tijekom X. st. banovi su imali značajnu ulogu u političkom životu Hrvatskoga Kraljevstva, poglavito pošto je ban Pribina imao udjela u prijestolnim borbama između kraljeva Miroslava i Mihajla Krešimira II. Ustanova bana tada se postupno pretvara u najvišega dužnosnika kraljevstva kojega postavlja kralj (ban je njegov zakoniti zastupnik; u nekim slučajevima i suvladar: npr. dužnost bana u doba Petra Krešimira IV. obnašao je Zvonimir). Nakon izbora ugarskoga kralja Kolomana i personalne unije s Ugarskom početkom XII. st., položaj bana zadržan je pa je on kraljev predstavnik na sveukupnome hrvatskom području. U drugoj polovici XII. st. zabilježeni su i prvi bosanski banovi (Borić, Kulin), a položaj bosanskoga bana razvit će se tijekom XIII. st. u gotovo neovisna vladara. Potkraj XII. i početkom XIII. st. počinju se pojavljivati po dva bana – jedan za Slavoniju (ban cijele Slavonije, banus tocius Sclavonie) i jedan za Hrvatsku (primorski ban, banus maritimus), a čini se da je primorski ban bio podređen banu cijele Slavonije. Takvo je stanje posebno naglašeno nakon provale Tatara (1241), kada je trebalo obnoviti opustošenu zemlju i srediti poremećene posjedovne odnose. Tijekom XIII. st. ugarski kraljevi uspostavljaju na južnoj granici kraljevstva nekoliko banovina zamišljenih kao tampon-zone (Mačva, Usora i Soli, Severin), no njihovi banovi nisu nikad dostigli tako visok položaj državnih dužnosnika kao hrvatski i bosanski banovi, već su u prvom redu bili vrhovni vojni zapovjednici. Položaj primorskoga bana znatno se promijenio u posljednjoj četvrtini XIII. st., kada je taj položaj obnašao Pavao I. Bribirski, koji ga je, koristeći se slabošću središnje kraljevske vlasti i prijestolnim borbama između različitih pretendenata na hrvatsko-ugarsko prijestolje, uspio pretvoriti u nasljedni i zamijeniti ga naslovom bana Hrvata (banus Croatorum) te vladati kao gotovo potpuno neovisan vladar. Nakon poraza njegova sina i nasljednika Mladina II. u sukobu s kraljem Karlom I. Robertom (1322), ukinuta je nasljednost banske časti u Hrvatskoj (u Slavoniji je nijedna velikaška obitelj nije uspjela ostvariti), a uspostavljeno je dvojstvo banske vlasti u hrvatskim zemljama (hrvatsko-dalmatinski i slavonski banovi). Potkraj XIV. i početkom XV. st. banska se vlast počinje ponovno povezivati pod naslovom hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog bana, a potkraj XV. st. (1477) ona se konačno spaja (iako su tu dužnost katkad istodobno obnašale dvije osobe). Poseban je ugled banska čast imala u razdoblju ratova protiv Osmanlija, osobito u doba bana Petra Berislavića (1513–20), kada banovi potpuno preuzimaju ulogu potkralja (prorex) u Hrvatskoj. Od 1490. banska se čast povjeravala samo velikašima koji su imali stalno boravište i posjed u hrvatskim zemljama, a od XVI. st. bana je postavljao kralj na prijedlog Hrvatskoga sabora. U razdoblju vladavine Habsburgovaca banske su ovlasti često krnjene, a od banske je vlasti izuzet velik dio hrvatskih zemalja, od kojih je ustrojeno posebno upravno područje (Vojna granica). Tim su se centralizatorskim nastojanjima često suprotstavljali upravo banovi (npr. Nikola i Petar Zrinski), čime je ugled banske časti još više porastao. Nakon ukinuća staleškoga društva u Hrvatskoj (1848) sadržaj se banske časti izmijenio u skladu sa zahtjevima narodnog pokreta. Ban je trebao upravljati svim hrvatskim zemljama uz odgovornu vladu te svake godine sazivati sabor. Taj je cilj samo djelomice ostvaren imenovanjem bana Josipa Jelačića, koji je u svojoj osobi sjedinio dužnosti hrvatskoga bana, vrhovnoga vojnog zapovjednika Vojne granice te guvernera Rijeke i Dalmacije, ali se sve te službe nisu uspjele spojiti na ustavnoj razini. Nakon Jelačićeve smrti prekinut je i takav oblik jedinstva navedenih funkcija. Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868) banski je položaj oslabljen, jer je tada bana imenovao kralj na prijedlog ugarskoga ministra predsjednika pa se time njegova neovisnost u djelovanju znatno smanjila. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja Kraljevine SHS banska je služba ukinuta Vidovdanskim ustavom 1921.

ban. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5627>.