slavenski jezici

ilustracija
SLAVENSKI JEZICI

slavenski jezici, skupina (grana) indoeuropskih jezika, genetski bliska baltičkim jezicima (litavskomu, latvijskomu, staropruskom), s kojima, prema mišljenju nekih lingvista, čine baltoslavensku jezičnu granu, ali o kojoj mnogi lingvisti govore s rezervama. Njima govore slavenski narodi u srednjoj, jugoistočnoj i istočnoj Europi. S povijesno-zemljopisnoga i genetskoga gledišta tradicionalno se dijele na: 1) zapadne, kojima pripada češki, slovački, poljski (koji s kašupskim, slovinskim i polapskim tvori zasebnu, lehitsku podskupinu) te lužički (gornjolužički i donjolužički; također lužičkosrpski, sorapski), 2) istočne, u koje se ubrajaju ruski, ukrajinski i bjeloruski, i 3) južne, kojima uz izumrli staroslavenski pripada slovenski, hrvatski, bošnjački, srpski, crnogorski, makedonski i bugarski jezik. No između triju skupina nema jasnih i jednoznačnih razlika kao što npr. pokazuje različito širenje izoglosa za *tj, *dj: č i ž u istočnoslavenskim, c i z u zapadnoslavenskim, št i žd u bugarskom, ć i đ u hrvatskom i srpskom, č i j u slovenskom, ili pak mjesto naglaska koje je fiksno u zapadnim slavenskim jezicima i makedonskom a slobodno u ostalima; jedino slovenski, hrvatski, bošnjački i srpski imaju tonski (muzički) naglasak. U novije doba osporena je genetskolingvistička valjanost nekih tradicionalno pretpostavljenih skupina, osobito južnoslavenske. S kulturnopovijesnoga i civilizacijskoga gledišta književni slavenski jezici čine dvije skupine: 1) Slavia latina obuhvaća jezike koji su se razvili u okviru zapadne, rimsko-latinske kršćanske civilizacije (svi zapadnoslavenski jezici te slovenski, hrvatski, dijelom i bošnjački) i 2) Slavia orthodoxa, ili točnije grčko-bizantska, kojoj pripadaju jezici istočne, grčko-bizantske kršćanske tradicije (svi istočni te bugarski, makedonski i srpski); iako u biti pripada skupini Slavia latina, hrvatski je i nakon crkvenoga raskola još povremeno i djelomice bio pod utjecajem starije grčko-bizantske kršćanske tradicije. (→ glagoljaštvo)

Broj slavenskih jezika mijenjao se i još se uvijek mijenja ovisno o povijesnim prilikama i mogućnostima stjecanja određenoga društvenog statusa pojedinoga jezika pa stoga ni mišljenja slavista o tome nisu jednodušna. Unutar lehitske (sjeverne zapadnoslavenske) podskupine tako se kašupski, koji se tradicionalno ubrajao među poljske dijalekte, god. 2005. izborio za status posebnoga, regionalnoga jezika; slične tendencije pokazuje i šleski, dok su oba preostala pomeranska jezika – slovinski i polapski – izumrli. Tzv. južnim zapadnoslavenskim jezicima – češkom i slovačkomu – pribraja se i knaanski, izumrli židovsko-slavenski idiom. Poseban položaj ima i rusinski, dijalekt kojim govori rusinska etnička zajednica ponajviše u zakarpatskoj Ukrajini, u prešovskom kraju u Slovačkoj, u Vojvodini (gdje je rusinski 1976. proglašen jednim od šest administrativnih manjinskih jezika) te nevelika skupina Rusina u Hrvatskoj. Dominacija ruskoga u Sovjetskom Savezu urodila je na sjeveroistočnom ukrajinskom području pojavom tzv. suržyka, idioma kojemu je supstrat ukrajinski, a superstrat ruski; sličan se amalgam, tzv. trasjanka, pojavio i na širem bjeloruskom području. Na južnoslavenskom prostoru 1990-ih godina došlo je do ponovnoga razdvajanja umjetno i pod političkom prisilom stvorenoga »srpskohrvatskoga« (dvočlani je naziv imao šest varijanata) i vraćanja starih naziva – najprije hrvatski književni jezik i srpski književni jezik, a danas hrvatski jezik i srpski jezik (u Hrvatskoj ni u doba monarhističke ni u doba komunističke Jugoslavije nikada, izvan službenih i političkih krugova, ideja takva jezika nije u praksi bila prihvaćena); nakon toga se za poseban status izborio i bošnjački jezik (jezik bosanskih muslimana, koji oni nazivaju bosanskim), a sličnu tendenciju danas pokazuje i crnogorski. Tipološki različiti prijelazni slavenski idiomi bit će vjerojatno nov problem za suvremenu slavistiku; uz one pogranične, koji imaju obilježja najmanje dvaju susjednih jezika (takvi su npr. spomenuti kašupski, šleski i rusinski), specifična su pojava regionalni slavenski idiomi izvan matičnoga područja (tzv. otočni), kakvi su npr. rusinski, slovački i hrvatski u Vojvodini, rezijanski u Italiji, češki i slovački u Hrvatskoj, a drugačijega tipa i gradišćanskohrvatski u Austriji, Madžarskoj i Slovačkoj te moliški (molizanski) hrvatski u Italiji. Slavenskim jezicima govori danas više od 300 milijuna ljudi na širokom istočnoeuropskom, srednjoeuropskom i jugoistočnoeuropskom području od Baltika do Jadrana pa sve do krajnjega sjeveroistoka Azije. Unatoč veličini slavenskoga prostora i povijesno-zemljopisnoj odvojenosti južnoslavenskih od ostalih slavenskih jezika (njemačko-madžarsko-rumunjskim pojasom), među slavenskim jezicima postoji visok stupanj naslijeđene srodnosti u gramatičkom i leksičkom smislu (u leksiku posebice kada je riječ o tzv. osnovnom rječničkom fondu).

Slavenski jezici razvili su se iz razmjerno jedinstvenoga praslavenskog jezika (njem. Urslawisch, franc. /le/ slave commun), idioma svih Slavena, koji su prije velikih seoba na zapad i jug (u VI/VII. st.) obitavali sjeverno od Karpata. Praslavenski jezik pripadao je tzv. satemskim jezicima unutar indoeuropske jezične porodice. Budući da pisanih tekstova na praslavenskom nema, pretpostavke o razmjerno malim dijalektalnim razlikama unutar njega izvode se na osnovi najstarijih tekstova pisanih staroslavenskim (starocrkvenoslavenskim), prvim posvjedočenim slavenskim jezikom.

Unutar indoeuropske porodice slavenski jezici kao cjelina imaju nekoliko zajedničkih značajki. U fonetici: indoeuropsko ă i ŏ stopili su se u o, indoeuropsko ō > a, indoeuropsko i i u reducirali su se u ĭ i ŭ (npr. osĭ »os«, ovĭca »ovca« prema latinskom axis i ovis, darŭ »dar« i matĭ »mati« prema latinskom dōnum i māter); indoeuropske sonantne likvide i nazali prešli su u skupine ŭ/ĭ + odgovarajući likvidni ili nazalni suglasnik, dok nazali koji zatvaraju slog nestaju, ali su prije toga nazalizirali prethodni samoglasnik (npr. sĭrdĭce, ruski серце »srce« < *k61987di-, usp. latinski cor, cordis; sǫtĭ »/je/su« < *sonti, usp. latinski sunt); indoeuropske aspirirane i neaspirirane suglasnike zamijenile su media, a izvorni su se palatali asibilirali (děti »staviti« < *dhe- kao dati »dati« < *dō-, usp. grčki τι-ϑη-μι i δί-δω-μι; desętĭ »deset« < *deḱ61827-, usp. grčki δέϰα); postojala je težnja da se zatvoreni slogovi uklone, pa su se zato suglasničke skupine pojednostavnile, suglasnici na kraju riječi su nestali, a diftonzi su se monoftongirali (ei > i, ai i oi > ě ili i, eu, ou, au > u). U morfologiji: ablativ se stopio s genitivom, ali je u o-osnovama genitiv bio oblikovan prema starom ablativu (vĭlka »vuka« odgovara sanskrtskom ablativu); nastavak instrumentala i dativa duala i plurala ima početni formant m- mjesto indoeuropskoga bh- (noštĭ-mŭ »noćima« prema latinskom nocti-bus i sanskrtskom nakti-bhyas); pridjev ima određeni oblik koji nastaje dodavanjem zamjeničke odrednice na neodređeni oblik (dobrŭ-jĭ »dobri«, dobra-jego »dobroga« itd.); s pomoću participa na -lŭ, -la, -lo i indikativa prezenta glagola »biti« tvori se složeno prošlo vrijeme s vrijednošću perfekta (dělalŭ jesmĭ »radio sam«); iza negacije objekt je u genitivu. Slavenski jezici razlikuju glagolski vid (aspekt) (usp. hrvatski dati : davati; uzeti : uzimati; prodati : prodavati itd.). Prema tim izoglosama, slavenskima su najbliži baltički jezici.

Kao prvi slavenski književni jezik, na koji su bili prevedeni dijelovi Biblije te različiti latinski i grčki obredni i vjerski tekstovi, staroslavenski (tj. starocrkvenoslavenski) povezuje se s apostolskom misijom sv. Ćirila i Metoda u Moravskoj (863) i slavenskom dijelu Panonije. Prema podatcima o njegovoj strukturi i leksiku, koje sadrže crkveni spisi iz X. i XI. st. pisani glagoljicom ili ćirilicom, smatra se da osnovu staroslavenskog jezika čini jedno južnoslavensko narječje iz okolice Soluna. Najstariji staroslavenski rukopisi pokazuju uglavnom ujednačen jezik na cijelom slavenskom prostoru, što potvrđuje opću prihvaćenost staroslavenskoga kao književnog jezika.

Jačanjem utjecaja regionalnih organskih idioma, od XII. se st. pojavljuju različite narodne inačice staroslavenskog jezika (npr. češko-moravska, panonskoslavenska, bugarsko-makedonska, ruska, hrvatska, srpska), odn. njegove različite pisane redakcije. Najstariji slavenski pisani spomenici svjedoče o različitom načinu i stupnju stapanja (amalgamizacije) staroslavenskoga s pojedinim slavenskim organskim idiomima. Nove društvene okolnosti i nove kulturne potrebe s vremenom su poticale slabljenje staroslavenskog supstrata i jačanje organske sastavnice budućih slavenskih književnih jezika. Do takve diferencijacije najprije je došlo na području koje obuhvaća Slavia latina, gdje su se slavenski jezici počeli oblikovati na domaćim organskim osnovicama, a glagoljicu je zamijenila latinica; najranije se to dogodilo kod Čeha (XI. st., te osobito nakon oživljavanja staroslavenske tradicije u XIV. st.), a najkasnije kod Hrvata (XIV–XV. st.). Kao dominantna sastavnica jezika pisane (književne) baštine staroslavenski jezik najdulje se sačuvao na prostoru što ga obuhvaća Slavia orthodoxa; premoći staroslavenskog supstrata ruski se oslobodio početkom XIX. st., a nakon njega i ostali slavenski jezici pravoslavne (ortodoksne) tradicije, koji su do danas sačuvali i ćirilično pismo.

Neke strukturne razlike među slavenskim jezicima razvile su se vrlo rano; tako npr. slavenski jezici različito odražavaju praslavenske suglasničke skupine dl, tl (češki, poljski padli, pletli: staroslavenski, hrvatski pali, pleli, ruski пали, плели), kao i praslavenske skupine or-ol-er-el u međusuglasničkom (tort-tolt-tert-telt) položaju, koje su u južnoslavenskim jezicima i češkom dale ra-la-rě-lě (grad, klas, brijeg, breg; hrad, klas, břeh), u poljskom i lužičkom ro-lo-re-le (gród, kłos, brzeg), a u ruskom tzv. polnoglasje oro-olo-ere (город, колос, бeрeг). Tzv. prva palatalizacija (k, g, h + e, i, ě, ę, ь, /j > č, ž, š) odvila se već u praslavenskom jeziku. Prije seobe Slavena započela je tzv. druga palatalizacija (k, g, h + ě, i > c, z, s), koja je kod Južnih i Istočnih Slavena zahvatila i suglasničke skupine kv, gv (hrvatski cvijet, zvijezda, slovenski cvet, zvezda, ruski цвет, звезда : češki květ, hvězda, poljski kwiat, gwiazda). Diferencijacija glasova slavenskih jezika počela se pojačavati početkom II. tisućljeća, a najznačajnije se promjene odnose na poluglase, koji su dijelom nestali, a dijelom prešli u samoglasnike (staroslavenski dьnь, sъnъ, hrvatski dan, san, češki den, sen, poljski dzień, sen, ruski день, сон). Različitu su sudbinu imali i nazali, koji su ostali samo u poljskom, a u drugim su se slavenskim jezicima vokalizirali ili diftongirali (staroslavenski pętь, mąžь, poljski pięć, mąž, češki pět, muž, ruski пять, муж, makedonski пет, маж); različito ponašanje imala je skupina *tj, *dj (praslavenski *světja : staroslavenski свѣща, bugarski свещ, makedonski свеќа, srpski свéђа, hrvatski svijeća, slovenski svéča; češki svíce, slovački svieca, poljski świeca, lužički swěca; ruski свечá, ukrajinski свичá, bjeloruski свечá; praslavenski *medja: staroslavenski межда, bugarski междá, makedonski меѓа, srpski међа, hrvatski međa, slovenski meja; češki meze, slovački medza, poljski miedza, gornjolužički mjeza, donjolužički mjaza; ruski межá, ukrajinski межá, bjeloruski межá), a različite reflekse dao je samoglasnik ě, odn. praslavenski jat (staroslavenski cнѣг62490, hrvatski snijeg, srpski снег, češki sníh, poljski śnieg, ruski снег, bugarski сняг).

Tonski praslavenski naglasak sačuvao se uz određene promjene samo u hrvatskom, bošnjačkom, srpskom i slovenskom jeziku, dok je u ostalima zamijenjen dinamičnim (ekspiratornim) naglaskom. Pomičan je u južnoslavenskim i istočnoslavenskim jezicima, dijelom i u kašupskom (a bio je i u slovinskom i polapskom), dok je u zapadnoslavenskim jezicima stalan – u poljskom na pretposljednjem, u češkom i slovačkom na prvom slogu, a i u makedonskom je na trećem slogu od kraja.

Morfološka obilježja slavenskih jezika također su dijelom naslijeđena iz praslavenskoga. Već su se u staroslavenskom razvili novi tipovi sklonidbe na osnovi roda, pri čem se često razlikuju palatalne (meke) osnove od nepalatalnih (tvrdih). Glavni su obrasci samoglasničke sklonidbe: o-sklonidba za muški i srednji rod (rabъ, vračь, selo, polje), a-sklonidba za ženski rod (žena, duša), i-sklonidba za muški i ženski rod (pątь, kostь) i u-sklonidba za muški rod (synъ), a obrasci su suglasničke sklonidbe: n-sklonidba za muški i srednji rod (kamy, imę), r-sklonidba i y-sklonidba za ženski rod (mati, svekry) te s-sklonidba i t-sklonidba za srednji rod (slovo, telę). Staroslavenske su se sklonidbe uglavnom sačuvale u novim slavenskim jezicima, znatnije u zapadnoslavenskima. Jedino su bugarski i makedonski (te u dobroj mjeri srbijanski torlački govori) izgubili padežne oblike, koje zamjenjuje tzv. opći padež (casus generalis) s prijedlozima, a ti jezici imaju i postpozitivni (ili postponirani) član. U nekim je slavenskim jezicima potpuno (ruski) ili djelomično (slovački, donjolužički, slovenski) atrofirao vokativ. Dio glagolskih oblika nestao je već u praslavenskom. Slavenski su jezici sačuvali oblike prezenta, pojedini i oblike aorista i imperfekta (hrvatski, srpski, bugarski, makedonski), imperativ (nastao od optativa) te pet participa – dva pasivna i tri aktivna. Particip aktivni (na -l) uz pomoćne glagole služi za tvorbu složenih vremena. Slavenski su glagoli razvili vrlo razgranatu i semantički složenu kategoriju vida (aspekta), koja je povezana s tvorbom glagolskih vremena i participa.

Slavenski jezici imaju najviše zajedničkih crta na sintaktičkoj razini. Prepoznatljiv utjecaj latinske sintakse uočljiv je npr. u starijem sloju slavenskih književnih jezika zapadnoga kruga.

Čuvajući praslavensku (i opću indoeuropsku) baštinu, leksik slavenskih jezika razvijao se crpeći građu iz svojih organskih osnovica i uzajamnim kontaktima – jednosmjernim i obosmjernim, spontanim i ciljanim, poželjnim i nepoželjnim, oblikovao se izravnim i posrednim posuđivanjem iz srodnih i nesrodnih jezika, posebno iz latinskoga i grčkoga, ali i iz njemačkoga, francuskoga, talijanskoga i drugih. Staroslavenski se leksik najbolje sačuvao u općoj liturgijskoj i religijskoj terminologiji.

Uz mnoštvo organskih idioma (dijalekata) kojima se govori na njihovu području svi suvremeni slavenski jezici imaju svoj standardni, kodificirani oblik, odn. svoju gramatičku, leksičku i pravopisnu normu, koja se temelji na književnoj i jezikoslovnoj baštini. Bez obzira na genetsku povezanost i tipološke sličnosti, slavenski jezici do danas čuvaju obilježja svoje kulturne povijesti; jedno je od njezinih vanjskih obilježja npr. pismo – latinično u zapadnom civilizacijskom krugu (Slavia latina) i ćirilično u istočnome (Slavia orthodoxa).

slavenski jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56592>.