Slaviček, Milivoj, hrvatski pjesnik (Čakovec, 24. X. 1929 – Zagreb, 6. XI. 2012). Diplomirao jugoslavistiku 1954. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; poslijediplomska predavanja pohađao u Varšavi i Krakovu. Radio kao knjižničar, akviziter, srednjoškolski profesor i slobodni umjetnik. Bio je tajnik i predsjednik Društva hrvatskih književnika te hrvatski veleposlanik u Poljskoj (1992–93). Pripadnik naraštaja oko časopisa Krugovi, prvu je pjesničku zbirku objavio 1954 (Zaustavljena pregršt). U nizu daljnjih zbirki dosljedno je varirao poetiku temeljenu na pjesničkom uobličivanju svakodnevnog urbanog iskustva kolokvijalnim izričajem bogata leksika i razrađena ritma. Antimetafizički i antimetaforički usmjereno, sklono anegdotalnosti i asocijativnosti, Slavičekovo se pjesništvo ironijski odnosi prema naglašenomu poetskomu govoru. Pritom Slaviček tu ironiju kontrapunktira sa sklonošću svojega lirskoga subjekta prema intimnosti pa i sentimentalnosti, a u tematizaciji svakidašnje egzistencije upozorava i na nemogućnost cjelovitosti i ljudskoga životnog iskustva i pjesničkog opisa. Ostale značajnije zbirke: Daleka pokrajina (1957), Modro veče (1959), Noćni autobus ili naredni dio cjeline (1964), Soneti, pjesme o ljubavi i ostale pjesme (1967), Purpurna pepeljara, naime to i to (1969), Naslov što ga nikad neću zaboraviti (1974), Otvoreno radi (eventualnog) preuređenja (1978), Pjesme neke buduće knjige (1979), Trinaesti pejzaž (1981), Sjaj ne/svakodnevice (1987), Nastanjen uvijek (1990). Prevodio je sa slovenskoga, slovačkog i poljskoga (Cz. Miłosz, K. Wojtyła).
