struka(e):

slikarstvo, grana likovnih umjetnosti u kojoj se bojom i linijom na plošnoj podlozi daje prikaz stvarnih pojava, nestvarnih predodžaba ili ukrasa (→ ornament). Dok se ostvarenja arhitekture i kiparstva izražavaju u tri dimenzije, u slikarstvu se privid prostornosti nastoji postignuti na dvodimenzionalnoj površini. Podloga za sliku može biti stijena, zid građevine, daska, staklo, pergament, papir, ljepenka, platno, svila, ploča od kovine ili bjelokosti i dr. Posebne su vrste slikarstva → mozaik i → vitraj. Crtež ili skica kao samostalni ili pripremni rad na slici izvodi se suhim materijalom (ugljen, kreda, olovka, srebrna pisaljka) ili pak tekućim sredstvom (tuš, tinta, sepija). Boje su prirodne (anorganske se dobivaju od minerala, organske od biljaka i životinja) ili umjetne (sintetične, kemijske); pretežito se upotrebljavaju u tekućem stanju, a rjeđe u suhome (kreda, pastel). Smrvljenim pigmentom boje otopljenim u vodi izrađuje se akvarel, gvaš i slika na zidu (freska); tempera je prikladna za slikanje na drvu i staklu, a miješa se sa žumanjkom, medom, sokom od smokve, tutkalom i dr. ljepilima. Od XV. st. u slikarstvu je prevladavalo ulje kao vezivno sredstvo pigmenta boje. U antičko doba bila je poznata → enkaustika, tehnika slikanja bojama otopljenima u ugrijanom žitkom vosku. U posebne svrhe upotrebljavaju se boje s kazeinom, boje s vodenim staklom, lakovi i boje koje se taljenjem vežu uz površinu kod glazure i emajla.

U slikarstvu se čovječji lik predočuje kao akt, poluakt, portret (intimni, obiteljski, skupni, reprezentativni) i autoportret. Prema tematici dijeli se na: alegorijsko, mitološko, povijesno i biblijsko, te idilu i pastoralu. Prikaz čovjeka pri radu, u obiteljskoj sredini i sl. svrstava se u žanr (građanski, seljački, vojnički, galantni i dr.). U animalističkom slikarstvu glavni je motiv životinja prikazana pojedinačno ili u skupini. Priroda je sadržaj krajolika i marina. U mrtvoj prirodi predočuju se neživi predmeti (plodovi, cvijeće, divljač, ptice, ribe, posuđe, uporabni i ukrasni predmeti). Veduta je prikaz dijelova grada i arhitektonskih objekata u njihovu prirodnom ambijentu, a interijer prikazuje unutrašnjost nekoga prostora (dvorana, soba, crkva, hram i sl.). Sve te po sadržaju definirane skupine mogu imati mnogobrojne podvrste i inačice, a prikazuju se i u raznovrsnim kombinacijama (npr. portret s mrtvom prirodom, krajolik s idiličnim prizorom, veduta sa štafažnim figurama).

U najstarija svjedočanstva likovnog izražavanja ubrajaju se slike u špiljama sjeverne Španjolske (Altamira) i južne Francuske (Lascaux). Nastale u doba mlađega paleolitika, dokumenti su izvanredne oštrine zapažanja i smisla za karakterizaciju prikazanih životinja (bizona, soba, mamuta, divljega konja, divlje svinje). Špiljske slike u istočnoj Španjolskoj tematski su vezane uz dnevni život, lov, ratovanje i magične obrede. Njima su, po stiliziranim oblicima, srodne špiljske slike iz mezolitika i neolitika na području Sahare te sjeverne i istočne Afrike. Među narodima Staroga svijeta slikarstvo se pojavilo najprije u egipatskoj umjetnosti. Keramika iz druge polovice IV. tisućljeća pr. Kr. oslikana je ne samo geometrijskim nego i figuralnim ukrasima (ljudi, životinje, brodovi), a postupno su se pojavljivali i prizori iz svakidašnjega života. Na zidnim slikama grobnih komora u živim pokretima i bojama prikazivali su se prizori iz ratova, lova, plesa, dvorskih i kultnih obreda itd. Način prikazivanja ljudskoga lika (trup i oči en face, noge i lice u profilu) ostao je neizmijenjen i u daljnjem, likovno i tematski sve bogatijem razvoju egipatskog slikarstva. U Mezopotamiji i Perziji slikarstvo je bilo zastupljeno na polikromnim pocakljenim opekama sa stiliziranim likovima ljudi i životinja te geometrijskim i biljnim ornamentima. U razvoju egejske kulture pojavilo se u II. tisućljeću pr. Kr. na Kreti i Peloponezu (Mikena, Tirint) bogato slikarstvo na vazama i dekorativno zidno slikarstvo (lov, igra s bikom, cvijeće, životinje, ženski likovi). Djela grčkoga monumentalnog slikarstva nisu sačuvana, poznata su samo iz pisanih izvora. Određenu predodžbu o njima pružaju slike na vazama s motivima iz mitologije i prizorima iz svakidašnjega života koje pokazuju istančan likovni izraz. Bitne značajke grčkog slikarstva tijekom njegova razvoja od arhajskoga doba do helenizma pojavljuju se u slikarstvu Etruščana. Sačuvane zidne slike u grobnim komorama osebujna su likovna ostvarenja, a ujedno i najvažnija svjedočanstva o životu toga naroda, čiji pisani izvori još nisu posve odgonetnuti. U Grčkoj iz kasnoga klasičnog slikarstva proizašlo je helenističko, u kojem se, osim mitoloških i herojskih prizora, pojavljuju skromni početci žanr-prizora, rudimenti krajolika i mrtva priroda. Uza zidno slikarstvo, znatan je razvoj i sve širu primjenu doživio mozaik. Repertoar i tehničke postupke helenističkoga slikarstva preuzeo je Rim, a punu predodžbu o njegovu likovnom dometu daju zidne slike i mozaici u Pompejima.

Kršćanstvo je u početku, na slikama u katakombama, preuzelo oblike i likovne predodžbe helenističko-rimskog slikarstva, ali im je dalo nov smisao i sadržaj obogaćen kršćanskom ikonografijom i simbolikom. Preuzimajući u IV. st. tip rimske sudnice, kršćani su gradili bazilike, koje su ukrašavali zidnim mozaicima s likovima i prizorima iz evanđelja. U crkvenim knjigama razvijala se → iluminacija; uz ukrasne elemente (ornament, inicijal), sadržavala je i narativne prikaze (minijature), koji su tematski i oblikom postajali sve bogatiji. Kršćanstvo je tijekom vremena stvaralo i utvrđivalo vlastitu ikonografiju, koja je postala strogo normativna, osobito u Bizantu. Asimilirajući prednjoazijske i helenističke likovne komponente, bizantsko je slikarstvo, nakon ikonoklastičnih borba, postignulo svoj stilski izraz u monumentalnoj zidnoj kompoziciji, mozaiku i iluminaciji, a stvorilo je i prauzor prenosive slike, → ikone. I oblik i duh bizantske umjetnosti širili su se cijelim pravoslavnim svijetom, a trajno su utjecali i na europski Zapad, gdje je bilo reprezentativno zidno slikarstvo tijekom ranoga srednjega vijeka rijetko, osim u djelatnosti iluminatora u samostanskim skriptorijima. Zidno slikarstvo u romanici oslanjalo se na kasnoantičko i bizantsko slikarstvo (i u ikonografiji i u tehničkim rješenjima). U arhitektonski-plastično bogato raščlanjenoj unutrašnjosti gotičkih katedrale tek su se rijetke slobodne površine i svodovi ukrašavali zidnim slikama, a istodobno su veliki prozori dobivali vitraj. Način slikarskog izražavanja prenosio se i na tapiseriju, koja se od ornamentalnoga tkanja razvila u bogatu figuralnu kompoziciju s crkvenim i svjetovnim temama. Iluminiranje rukopisa uglavnom je zamrlo s izumom tiska u XV. st. i s razvojem grafičkih tehnika (drvorez, bakrorez).

U Italiji, unatoč jakim bizantskim utjecajima (maniera greca), preživjela je kasnoantička umjetnička baština. Na prijelazu iz XIII. u XIV. st. u Sieni i Rimu slikari su počeli prevladavati stoljetnu tradiciju bizantskih ikonografskih shema (Duccio di Buoninsegna). Osnovne preduvjete za razvoj ranorenesansnoga slikarstva ostvario je u tzv. protorenesansi Giotto novim likovnim jezikom (arte moderna); kompoziciju je gradio slobodno, čvrsto modeliranim likovima dao je ljudsku neposrednost, radnju je dramatski pokrenuo i smještao u realan krajolik ili arhitektonske okvire. U Firenci XV. st. duh renesanse došao je do punog izražaja. Crpeći iz izravnoga doživljaja prirode kao izvora i uzora likovnog predočivanja, renesansno je slikarstvo ostvarilo ljudski lik anatomski točno i psihološki karakterizirano, a otkrivši zakone perspektive, ostvarilo je konačno na plohi slike privid trodimenzionalnoga prostora. U to doba, nasuprot anonimnomu srednjovjekovnom stvaratelju, javlja se univerzalni i samosvjesni renesansni umjetnik koji je proširio slikarsku tematiku, koja je pak prestala biti samo crkvena, počele su se obrađivati teme iz antičke mitologije, a portret je postao samostalno umjetničko djelo. U prvoj polovici XV. st. na europskom sjeverozapadu unutar tvrdih gotičkih shema pojavio se realizam; nositelji su novoga duha u slikarstvu nizozemski majstori braća Van Eyck. Sve ono što se u XV. st. javilo kao nov likovni izraz u obliku i tematici dozrjelo je u talijanskom slikarstvu cinquecenta u djelu Leonarda, Michelangela i Rafaela te u ostvarenjima velikih kolorista mletačke škole (Giorgione, Tizian). Pobude s juga, iz Italije, prodirale su postupno preko Alpa te oplodile galski smisao za harmoničnost i germansku težnju za čvrstoćom oblika (A. Dürer). Visokom renesansom bilo je zaključeno jedno veliko razdoblje u razvoju slikarstva, koje je ovladalo svim mogućnostima izražavanja i prihvatilo najširu tematiku. U XVII. st. slikarstvo je krenulo preko manirizma u barok, u kojem je važan čimbenik postalo iluzionističko obogaćivanje arhitektonskog prostora, oplođeno naturalizmom (M. M. da Caravaggio), dosegnulo je vrhunac u raskošnim kompozicijama (P. P. Rubens) i u poniranju u najdublje predjele ljudske svijesti (Rembrandt). Već prije ostvareni realistički žanr-prizori Flamanaca (P. Bruegel), krajolici, marine, animalistički motivi i mrtva priroda, procvali su u slikarstvu Nizozemaca. Španjolska je nakon El Greca dala D. Velázqueza, a Francuska u doba Luja XIV. veći broj virtuoza dekoratera i portretista. Djelovanjem A. Watteaua započela je galantna i pastoralna tematika rokokoa, koja je prevladavala kao pomodna pojava XVIII. st.; oduprle su mu se samo rijetke iskonske stvaralačke snage (F. Goya). Kao reakcija na aristokratski rokoko pojavila se uoči Francuske revolucije težnja za pročišćavanjem oblika; u smirenim i uravnoteženim kompozicijama prevladavale su teme iz grčkog i rimskog svijeta (J. L. David). Taj je klasicizam upao, nakon Napoleona, u sterilne akademske sheme, a naslijedio ga je dinamični kolorizam romantizma (E. Delacroix). Od tada su se u XIX. st. pojavili u francuskom slikarstvu u ubrzanom slijedu novi smjerovi, koji su se širili Europom. Barbizonska se škola usredotočila na intimni pejzaž. G. Courbet istupio je s programskim realizmom, a 1870-ih se afirmirao impresionizam svojim blještavim koloritom i subjektivnom interpretacijom viđenoga. Rastočenoj strukturi impresionističke slike suprotstavio je P. Cézanne sažimanje oblika, čime je anticipirao kubizam. Revolucija impresionista bila je signal za proplamsaj ekstremno individualističkih koncepcija u različitim likovnim postupcima postimpresionista (poentilizam, E. Munch, V. van Gogh, P. Gauguin). Secesija, koja u sebi često sadrži stilske značajke simbolizma, započela je negaciju akademizma, a ekspresionizam je otklonio likovno oponašanje te je u ime slobode izraza prekinuo sa svim dotadašnjim normama u odnosima boja i proporcijama oblika. U brzom slijedu nicali su mnogobrojni smjerovi i struje (fovizam, kubizam, futurizam, orfizam, dadaizam, metafizičko slikarstvo, nadrealizam). Iz pretpostavke o mogućnosti prekida svake veze s realnošću kao objektom slike nastalo je apstraktno ili nefigurativno slikarstvo, koje je u nekoliko formalnih inačica (informel, tašizam, akcijsko slikarstvo, apstraktni ekspresionizam) ostalo prevladavajući umjetnički smjer u prvoj polovici XX. st. Kao reakcija na apstraktni ekspresionizam nastao je sredinom 1960-ih minimalizam koji krajnje reducira boju u slikarstvu tvrdoga ruba (Hard Edge Painting) i obojenih polja (Colour Field Painting). Nakon dominacija apstrakcije, pop-art vraća likovnu umjetnost figuraciji, nastavlja se na poetiku novoga realizma i utječe na pojavu hiperrealizma, koji fotografskom preciznošću reproducira uglavnom motive urbane svakidašnjice. Područja vizualne percepcije istražuje op-art. Konceptualna umjetnost, koja u svoj kontekst uključuje niz zasebnih umjetničkih pojava, oblika izražavanja i ideja (performans, body art, hepening, land art, video i dr.), težila je za demistificiranjem umjetnosti i pomaknula zanimanje s materijalnoga umjetničkog predmeta (slikarstva, kiparstva) na zamisli i ideje koje djelu prethode ili su njegov sastavni dio. Ranih 1980-ih, nakon pretežito konceptualne umjetnosti, ponovno se ističu vizualne predodžbe u postmodernističkom slikarstvu (nova slika), u kojem prevladavaju individualizam, eklekticizam, anakrona i sinkretična umjetnička izražavanja.

Citiranje:

slikarstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/slikarstvo>.