slobodni pad, jednoliko ubrzano gibanje tijela pod utjecajem gravitacijske sile, u blizini površine Zemlje ili kojega drugoga tijela velike mase uz zanemariv otpor zraka ili drugog sredstva kroz koje tijelo pada. Zakonitosti slobodnoga pada prvi je proučavao Galileo Galilei, te ustanovio da je prijeđeni put s razmjeran kvadratu protekloga vremena t, a brzina v jednoliko raste s proteklim vremenom, te da gibanje ne ovisi o masi tijela koje pada:
s = g/2 t²
v = gt,
gdje je g normirano gravitacijsko ubrzanje u blizini Zemljine površine koje iznosi 9,806 65 m/s². Stvarno gravitacijsko ubrzanje razlikuje se na različitim mjestima na Zemljinoj površini ovisi o geografskoj širini (centrifugalna sila je najveća na ekvatoru a jednaka nuli na polovima) i nadmorskoj visini a mijenja se i zbog njezina oblika (geoid) i rasporeda mase (kopno–more). Na Mjesecu je površinsko gravitacijsko ubrzanje oko šest puta manje, a na Marsu tri puta.
Jednadžbe za slobodni pad ne uzimaju u obzir otpor zraka pa striktno vrijede samo za padanje u vakuumu, npr. u vakumiranoj cijevi ili na svemirskim objektima bez atmosfere. Iz navedenih jednadžbi moguće je eliminacijom parametra t dobiti treću jednadžbu za slobodni pad:
v = √ 2gs
koja daje vrijednost brzine u pojedinim točkama prijeđenoga puta. (→ balistika)
