struka(e): |
ilustracija
SMRT, Tri životna doba žene i smrt, H. Baldung, 1510., Kunsthistorisches Museum, Beč

smrt (latinski mors), prestanak života; nepovratno prekidanje životne aktivnosti organizma (biljke, životinje, čovjeka), tj. prestanak postojanja jedinke kao zasebnoga živog sustava.

U medicinskom smislu, smrt je stanje organizma nakon prestanka rada vitalnih organa (srca i mozga). Smrt nije trenutačni događaj, nego proces koji traje određeno vrijeme, a postoji više njezinih definicija. Klinička smrt označuje nepovratan i konačan prekid srčanoga rada i krvnog optoka te disanja. Kratkotrajni prekidi srčanoga rada (npr. pri operaciji u općoj anesteziji) ne moraju dovesti do smrti jer se reanimacijom on ponovno može uspostaviti. Prestankom rada srca i krvnog optoka stanice u organima i tkivima aktivne su (metaboliziraju) još određeno vrijeme, koje je razmjerno njihovoj osjetljivosti na nedostatak kisika; najosjetljvije su ganglijske stanice u moždanoj kori, potom one u bazalnim ganglijima mozga. Ako prestanak srčanoga rada potraje više od 4 do 5 minuta, te stanice odumiru, pa nastupa moždana smrt. Od moždane smrti valja razlikovati dekortikaciju, tj. odumiranje ganglijskih stanica moždane kore; takvi su bolesnici bez svijesti, ali im je održan spontani rad srca i disanje. Nekoliko sati nakon moždane smrti postupno prestaje aktivnost stanica u ostalim organima i tkivima. Posljednje odumiru trepetljikave epitelne stanice dišnih putova i spermiji (30-ak sati nakon kliničke smrti) i tada nastupa biološka smrt. Ubrzo nakon nastupa biološke smrti na mrtvom se tijelu pojavljuju promjene koje se nazivaju znakovi smrti. (→ leš)

Uzrok je smrti svako patološko stanje (bolest, ozljeda) koje ju je izravno prouzročilo. Mehanizam smrti poremećaj je u organizmu (krvarenje, upale, poremećaj disanja) koji je izazvao uzrok smrti. Način smrti označuje kako je došlo do uzroka smrti: nasilna smrt posljedica je ozljede organizma, a prirodna ili nenasilna smrt rezultat je razvoja jedne ili više bolesti. Prividna smrt (zamrlost) stanje je u kojem su osnovne životne funkcije svedene na minimum, a može potrajati najviše 48 sati.

Smrt je predmet mnogih filozofskih, mitoloških, religioznih, estetsko-umjetničkih i etičkih rasprava. Platon je u Fedonu tvrdio da je smrt samo odjeljivanje duše od tijela, ali i radikalni uvjet apsolutne spoznaje: samo potpuno odvojena od tijela, duša se ponovno može uzdignuti do razine čistoga nadosjetilnog zrenja ideja. To stajalište kulminiralo je u Plotinovu stavu da je smrt najviše dobro jer se upravo pomoću nje duša može potpuno dovinuti do čiste krjeposti. Nasuprot tomu, Epikur je zastupao mišljenje da ovozemaljska fizička smrt znači ujedno i prestanak svih ljudskih psihičkih funkcija. On ističe da prema smrti možemo biti potpuno ravnodušni, »jer dok postojimo mi, nema smrti, a kada dođe smrt, tada više nema nas«. Dok rano kršćanstvo smrt nastoji tumačiti pretežno kao kaznu, posljedicu praroditeljskoga grijeha (Tertulijan, Augustin), kasniji kršćanski pisci (Toma Akvinski, Duns Scotus) ističu tezu kako je smrt povratak tijela materiji iz koje je stvoreno, a duše u život vječni. G. W. F. Leibniz smatra kako smrt nije ništa drugo nego postupna involucija tijela, a J. G. Fichte tvrdi da je smrt zapravo samo korelativni pojam prema životu, tj. »negativna strana života«. Po G. W. F. Hegelu smrt je najviša »općenitost« do koje dopire pojedinac. Za A. Schopenhauera smrt i rođenje samo su »vibracije« vječno žive ideje, pa »kada umre čovjek, propada doduše jedan svijet, ali samo onaj koji on nosi u glavi«. Od mnogobrojnih idealističkih shvaćanja karakteristično je stajalište C. F. Hebbela, po kojem je »smrt žrtva koju čovjek pridonosi ideji«, te misao biologista H. Driescha, koji tvrdi da »smrt može biti samo ulazak u metafiziku više vrste«. G. Simmel ističe da bi »umjesto svojedobnoga suprotstavljanja života i smrti trebalo istaknuti kako postoji jedna jedinstvena beskonačna egzistencija u kojoj se smrt i život isprepleću kao prsteni jednoga lanca«. F. Nietzsche smatra da sam čin umiranja nije toliko važan koliko mu to fiziologija i teologija pripisuju, te tvrdi da u zbilji ne postoji ni jedna banalnija stvar od smrti. Kako mnogima ne uspijeva život, morali bi se pobrinuti da im uspije smrt; stoga bi morali doći »propovjednici brze smrti«. Filozofija egzistencije u različitim varijantama od S. A. Kierkegaarda do M. Heideggera, G. Marcela i A. Camusa smatra fenomen smrti jednim od gl. problema filozofije, čak »jedinim pravim problemom filozofije«, a zabrinutost, strah, »bolest na smrt« postaju bitne preokupacije i suvremenoga zapadnoeuropskoga filozofiranja. Posebice kod Heideggera čovjekovo se opstojanje u cjelini promatra kao »bitak-pri-smrti« ili kao izlaženje u susret smrti. Čovjek je, čim se rodi, ne samo spreman i umrijeti, nego se cjelokupno njegovo iskustvo svijeta i vlastitoga bitka odvija pod vidom te »svijesti« o prolaznosti i konačnosti, zbog čega je smrt po Heideggeru čovjekova najviša i nenadmašna mogućnost.

Citiranje:

smrt. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/smrt>.