STRUKE:

spektroskopija

spektroskopija (spektar + -skopija), znanstvena djelatnost koja se bavi spektrima kao odrazom energijskih ili strukturnih promjena u atomima i molekulama tvari nakon njihova međudjelovanja s elektromagnetskim zračenjem ili sa subatomskim i drugim česticama. Najčešće se radi o detekciji, tumačenju i primjeni spektara koji su u vezi s elektromagnetskim zračenjem (→ elektromagnetski valovi); pritom se obično mjeri intenzitet emitiranog, apsorbiranog ili raspršenoga zračenja ovisno o njegovoj valnoj duljini, odn. frekvenciji. U atomima i molekulama postoji više → energijskih razina, a energija emitiranog ili apsorbiranoga zračenja odgovara razlici među tim razinama. Zračenje se emitira prelaskom s više na nižu energijsku razinu, a apsorbira se prelaskom s niže na višu razinu. Kako je skup energijskih razina karakteristika atoma i molekula određene tvari, detekcijom i tumačenjem spektara zračenja mogu se dobiti podatci o kemijskom sastavu i strukturi tvari (→ spektrometrijska analiza), ali i spoznaje o uzbuđenom stanju, elektronskoj, vibracijskoj i rotacijskoj energiji, atomskim i molekularnim energijskim prijelazima, kemijskoj vezi i dr.

Ovisno o tipu interakcije razlikuju se tri pojavna oblika spektra: kontinuum, linija i vrpca. Sunce i zagrijane krutine emitiraju šire područje elektromagnetskoga zračenja svih valnih duljina ili frekvencija, dajući kontinuirani spektar. Naprotiv, pobuđeni atomi u plinovitoj fazi emitiraju zračenje samo međusobno strogo odvojenih pojedinačnih frekvencija, što daje linijski spektar. Svaki kemijski element emitira karakteristične linije koje ga razlikuju od ostalih elemenata, pa se linijski spektri nazivaju atomskim spektrima. Treći je oblik vrpčasti spektar, koji nastaje tako što se dio zračenja pri prolasku kroz uzorak apsorbira samo pri nekim valnim duljinama. Takvi apsorpcijski spektri sastoje se od vrpci koje odgovaraju specifičnoj apsorpciji u uzorku; to su pretežno molekularni spektri koji se zapažaju u širem dijelu elektromagnetskoga spektra. Apsorpcijom ultraljubičastog i vidljivoga dijela elektromagnetskoga zračenja nastaju apsorpcijski elektronski spektri, infracrvenoga zračenja vibracijski, mikrovalnoga rotacijski, radiovalnoga spektri elektronske paramagnetske rezonancije i nuklearne magnetske rezonancije itd. Na navedenim razlikama temelji se i podjela spektroskopije na pojedine instrumentalne tehnike.

Među najvažnije spektroskopske tehnike koje se temelje na međudjelovanju tvari s elektromagnetskim zračenjem ubrajaju se:

a) na apsorpciji i na emisiji zračenja: spektroskopija → ultraljubičastoga zračenja (UV) i vidljivoga zračenja, → infracrvenoga zračenja (IR), → rendgenskoga zračenja i gama-zračenja (→ mössbauerov efekt); b) samo na apsorpciji: spektroskopija mikrovalnoga zračenja, → elektronske paramagnetske rezonancije (EPR ili ESR) i → nuklearne magnetske rezonancije (NMR) te fotoelektronska spektroskopija; c) samo na emisiji: spektroskopija fluorescencije; d) na raspršenju: → Ramanova spektroskopija; e) na polarizaciji: spektroskopija optičke rotacijske disperzije (ORD) i → cirkularnoga dikroizma (CD).

Najvažnije spektroskopske tehnike koje se temelje na međudjelovanju tvari sa subatomskim i drugim česticama (elektroni, protoni, neutroni, ioni) jesu: → Augerova elektronska spektroskopija, → neutronska spektroskopija, → masena spektrometrija.

Uvođenjem lasera kao izvora zračenja mnogostruko se povećala osjetljivost mnogih spektroskopskih tehnika i moć razlučivanja spektara (→ laserska spektroskopija) te su proširene mogućnosti istraživanja strukture atoma i molekula. (→ spektrometrija; spektrometrijski instrumenti)

spektroskopija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57380>.