Srbi

ilustracija
SRBI, Anđeo na grobu Hristovu, detalj freske u manastiru Mileševa, XIII. st.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

Srbi, južnoslavenski narod nastanjen najvećim dijelom u Srbiji, gdje s približno 6,21 milijun pripadnika čini 82,86% stanovništva (2002). Izvan Srbije žive još u Bosni i Hercegovini, u kojoj uz Bošnjake i Hrvate čine konstitutivan narod (1,36 milijuna pripadnika ili 31,2% stanovništva, 1991), Hrvatskoj (201 631 pripadnika ili 4,54%, 2001), Crnoj Gori (198 414 pripadnika ili 31,99%, 2003), Sloveniji (38 964 pripadnika, 2002), Makedoniji (35 939 pripadnika, 2002), u pograničnim krajevima Madžarske i Rumunjske, a kao iseljenici u zemljama sjeverozapadne Europe, SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi, Australiji. Uglavnom su pravoslavci, pripadnici Srpske pravoslavne crkve. – Podrijetlo i značenje imena Srbi još uvijek nije razjašnjeno, unatoč različitim pokušajima tumačenja. Neka istraživanja dovode ga u vezu s poljskim pasierb, ukrajinskim i ruskim paserb u značenju »pastorak«. Prema drugom tumačenju praslavenski *Srьbъ u prasrodstvu je sa *sębrъ u značenju »sebar, slobodan seljak«. Oba ta tumačenja ne smatraju se vjerojatnima. O. N. Trubačov povezuje ga sa starim plemenskim imenom Serbi, koje je zabilježio Plinije Stariji (I. st.), i Sérboi, Sírboi u Ptolemeja (II. st.), a koje bi poslije bilo preneseno na Slavene. To se ime u tragovima javlja i u Polablju, Velikoj Poljskoj i Pomorju, iako se ne može govoriti ni o kakvoj povezanosti tih etnija s južnoslavenskim Srbima. Do X. st. politički razvoj Srba odvijao se unutar širega plemenskog saveza, u kojem će poslije glavnu ulogu igrati Raška, tj. srpska država na području oko Lima, gornje Drine, Ibra i Zapadne Morave. Ime Raška javlja se od XI. st. u vezi s episkopijom grada Rasa. Odatle i za stanovnike ime Rašani, od kojega je nastao srednjovjekovni latinski i madžarski naziv za Srbe – Rasciani, Rassiani, Ráczok, koji je bio prihvaćen i u zapadnoj Europi. U etnogenezi srpskog naroda posebnu je ulogu imala srednjovjekovna srpska država iz doba Nemanjića, a važan integrativni čimbenik u tom je razdoblju bila i samostalna srpska Crkva, usko povezana s državom. U tom je smislu pravoslavlje djelovalo i nakon pada Srbije pod osmansku vlast, kada je Srpska pravoslavna crkva bila jedina nacionalna institucija, te je ono postalo bitan označitelj srpskog identiteta i razlikovni element u odnosu na druge zajednice.

Povijest

Povijest  → srbija, povijest

Jezik

Srpski jezik obuhvaća standardni (književni) srpski jezik s jedne strane, a s druge pak sve dijalektne idiome kojima govore Srbi. To su dijalekti štokavskoga narječja, mnogobrojnim varijetetima kojega govore također i Bošnjaci, Crnogorci i Hrvati, te dijalekti torlačkoga narječja kojima uglavnom govore samo Srbi. Od štokavskih dijalekata Srbi su gotovo jedini govornici šumadijsko-vojvođanskoga (novoštokavsko-ekavskog) dijalekta te kosovsko-resavskoga (nenovoštokavsko-ekavskog) dijalekta. Oni su najbrojniji i među govornicima istočnohercegovačko-krajiškoga (novoštokavsko-ijekavskog) dijalekta, slabije su zastupani kao govornici zetsko-južnosandžačkoga (nenovoštokavsko-ijekavskog) dijalekta te samo lokalno i nedosljedno istočnobosanskoga (nenovoštokavsko-ijekavskoga šćakavskog) dijalekta, a ostalim štokavskim dijalektnim jedinicama (slavonski dijalekt, zapadni dijalekt, vlahijska oaza) uglavnom ne govore ili uopće ne govore. Dijalektima torlačkoga narječja (prizrensko-južnomoravski, svrljiško-zaplanjski, timočko-lužnički, karaševsko-svinička oaza) uz Srbe govore i malobrojni Hrvati na Kosovu (Janjevo, Letnica, Vrnavokul itd.) i u Rumunjskoj (karaševsko područje), a preuzeli su ih očito od okolnih Srba.

Pretpovijest srpskoga jezičnog standarda može se pratiti od IX. st. kada započinje pismenost na starocrkvenoslavenskom. Pomalo su se staroslavenske značajke prilagođivale srpskomu narodnomu jeziku, pa je tako dobivena redakcija crkvenoslavenskih jezika zvana srpskoslavenskim jezikom. Taj je jezik tijekom vremena doživio ograničene glasovne i pravopisne promjene. On je prevladavao u bogoslužju, u crkvenim knjigama i u učenoj literaturi, no svjetovni pravni spisi pisani su pretežno narodnim jezikom. Darovnice srpskih vladara pravoslavnim manastirima pisane su kombinacijom crkvenoga i narodnog jezika, različito u različitim dijelovima, ovisno o funkciji. Povelje, zakonici i drugi pravni srednjovjekovni tekstovi sadrže bogato nazivlje, dijelom preuzeto iz grčkoga, glavninom ipak slavenskog podrijetla. Broj originalnih sastava napisanih crkvenoslavenskim jezikom bio je znatan, a bogati rječnik srpskoslavenskog jezika pokazuje raznovrsnost intelektualnih sadržaja srednjovjekovne srpske književnosti. U prijevode viteških romana postupno je prodirao narodni (pučki) jezik, koji je sredinom XV. st. dijelom ušao i u ljetopise. U XV. st. Srbija je pala pod osmansku vlast, pa su sljedeća stoljeća značila slabljenje kulturnih dostignuća, a produbljivala se razlika između narodnoga i srpskoslavenskog jezika, jer crkvenoslavenski jezik uglavnom nije pratio razvoj organskoga narodnog jezika. Osmanska najezda oslabila je srpsku kulturu, no seobe uzrokovane ratnim nevoljama bitno su ju zemljopisno proširile. Srpskoslavenski jezik njegovao se na tom golemom području, a živio je u okviru Srpske pravoslavne crkve, koja je ostala jedinstvena i pod osmanskom vlasti. Potkraj XVII. i početkom XVIII. st. znatan dio područja naseljena Srbima ušao je u sastav Habsburške Monarhije. U uvjetima opasnosti od unije, tj. pokatoličenja, Srbi su se za pomoć obratili Rusima. S ruskim učiteljima (Maksim Suvorov, Emanuil Kozačinski itd.) stigle su i ruske knjige i ruska redakcija crkvenoslavenskog jezika, koja je potiskivala srpsku redakciju. Među Srbima u Austriji ruskoslavenski je postao jezik Crkve, prevladavao je i u školama, a pod osmanskom vlasti srpskoslavenski se čuvao osjetno bolje. Neke knjige Srbi su potkraj XVIII. st. pisali ruskim književnim jezikom. Posljednji pisac na srpskoslavenskom bio je Gavrilo Stefanović Venclović, koji je djelovao u prvoj polovici XVIII. st., a pisao je i crkvenim i dobrim narodnim jezikom, no bez utjecaja na razvoj srpskoga književnog jezika, jer njegova djela nisu bila tiskana i nisu bila poznata. Potkraj XVIII. st. laicizirana je srpska književnost, tj. tada svećenici nisu više činili većinu pisaca, a stvoren je tzv. slavenosrpski jezik, kombinacija narodnih srpskih, narodnih ruskih, ruskoslavenskih i srpskoslavenskih osobina. Taj mješoviti jezik uzrokovao je nesigurnosti u izražavanju, pa je logičan bio zahtjev Dositeja Obradovića (oko 1739–1811) da književnici trebaju pisati narodnim jezikom, međutim, nikomu to tada nije cjelovito uspijevalo. Preokret je došao s Vukom Stefanovićem Karadžićem (1787–1864), koji je u srpsku književnost uveo čist narodni jezik, fonološki pravopis i reformiranu ćirilicu. Kao pisac, skupljač i izdavač usmene književnosti, kao prevoditelj, gramatičar i kao leksikograf Karadžić je dokazao da je narodni jezik novoštokavskog ijekavskoga tipa sposoban za sve funkcije, naravno uz obogaćivanje nazivlja. Oštro je napadao slavenosrpski, a bio je protivnik i dositejevskoga književnog jezika (u civilizacijskom leksiku otvorenog ruskim i ruskoslavenskim izvorima). Karadžić je postavio temelje za suvremeni srpski standardni jezik. Otporâ Karadžićevim reformama bilo je mnogo, pa je njegova koncepcija jezika, grafije i pravopisa u Srbiji pobijedila tek 1868., nakon njegove smrti. Karadžić se zauzimao za ijekavsku normu, no u većine Srba (Srbija i Vojvodina) prihvaćen je ekavski refleks jata. Karadžićevu borbu nastavili su u drugoj polovici XIX. st. Đuro Daničić, Jovan Bošković i Jovan Živanović. Oko smjene XIX. i XX. st. bio je oblikovan tzv. beogradski stil, kojim je uznapredovala urbanizacija srpskoga književnog jezika, pri čem je bio značajan francuski jezični utjecaj. Od toga doba srpski jezični standard uglavnom je dobio oblik kakav ima i danas. Važno je spomenuti prijedlog Jovana Skerlića iz 1913–14. da Srbi i Hrvati prihvate ekavicu i latinicu. Tijekom XX. st. na srpska jezična zbivanja najjače su utjecali značajni lingvisti Aleksandar Belić i Pavle Ivić. God. 1954. bio je održan tzv. Novosadski dogovor, prema kojemu se standardna novoštokavština obvezno zvala srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim imenom, bio je izrađen i objavljen zajednički pravopis, zajednički rječnik, a ustanovljeno je i povjerenstvo za izradbu zajedničkoga nazivlja, no hrvatska Deklaracija 1967. i Matica hrvatska odbacili su tzv. novosadski sporazum. Ekavsko-ijekavsko dvojstvo značajkom je srpskoga standardnog jezika i danas. Ćirilica je srpsko nacionalno pismo, no Srbi se služe i latinicom. Srpski standardni jezik u službenoj je uporabi u Srbiji te u dijelu Bosne i Hercegovine, a u kulturnoj je porabi u većem broju zemalja u kojima postoje srpske etničke zajednice.

Srpski standardni jezik u nizu je značajki podudaran s ostalim standardnim novoštokavštinama, tj. hrvatskom, bošnjačkom i crnogorskom, ali ima i mnogo razlika. One se glavninom ne odnose na dijalektne razlike u samoj novoštokavskoj osnovici, iako ima i takvih (npr. hrvatski otok, srpski ostrvo; hrvatski petero, srpski petoro; hrvatski tko, srpski ko). Većinom su one nastale u različitim razdobljima i različitim putovima standardizacije i odnose se u prvom redu na leksik. Za srpski standardni jezik karakteristični su primjeri kao azot »dušik«, pasulj »grah«, džigerica »jetra«, supa »juha«, bioskop »kino«, ajkula »morski pas«, minđuša »naušnica«, fudbal »nogomet«, hartija »papir«, opit »pokus«, kaiš »remen«, mašina »stroj«, fabrika »tvornica«, sos »umak«, talas »val«, kreč »vapno« itd. Neke od tih riječi u hrvatskom su samo stilemi. Za srpski jezik važni su kontakti s jezicima grčko-bizantskoga kruga. Npr. prema (klasično)grčkomu u srpskom je demokratija, aristokratija, garantija, prema novogrčkomu formulisati, informisati, ignorisati. Prema novogrčkomu je i amin, Atina, Krit, karantin, također Vizant, Vavilon, lavirint, varvar. U srpskom je hemija, hirurg, hronologija, melanholija, hor, anahronizam, zatim okean, Kipar, kedar. Prema francuskom izgovoru srpski je ofanziva, santimetar, a isti je utjecaj i u primjerima kao aktuelan, virtuelan, manuelan. U crkvenom leksiku dolazi npr. sveštenik, Vaskrs, uz to npr. opšti, opština. Relativno je rijedak fonem /h/, pa dolazi npr. gluv, kuvati, buva, leja (hrvatski lijeha) i sl. U srpskom standardnom jeziku hipokoristici se dekliniraju po modelu imenica muškoga roda: Ivo, Iva, Ivu, Drago, Draga, Dragu itd. Srpski je standardni jezik nastao standardiziranjem ekavske i ijekavske novoštokavske dijalektne osnovice.

Književnost

Književne tradicije u Srba dosežu rubove povijesnoga pamćenja kada je riječ o slavenskim narodnosnim zajednicama koje se na prostoru između Jadranskoga i Crnoga mora zatječu u razdoblju od podjele Rimskoga Carstva 395. do kršćanskoga crkvenoga raskola 1054. Rani zapisi spominju među Slavenima i Srbe, koji se potom kroz povijest postojano drže narodnoga imena kao važnoga oblika kulturne integracije i posebnosti. Granice etnografskoga prostora na kojem su Južni Slaveni otada prisutni uglavnom se nisu mijenjale, ali su Srbi unutar njih migrirali više od drugih naroda. Osim što su na taj način, kao i drugi, bili upućeni na međusobno te zatečeno naslijeđe i na kulturno zračenje utjecajnih središta koja su ondje povremeno dominirala, Srbi su, s obzirom na vlastita društvena i kulturna središta, položaj kojih se također pomicao, razvijali identitet u točki dodira europskoga zapadnoga i istočnoga kruga, ali i s obzirom na islamske vrijednosti koje ih u iskustvenom polju prate od XIV. stoljeća.

Kao i u drugih Slavena, pismenost se u Srba povezuje s prihvaćanjem kršćanstva, odnosno s bogoslužjem na narodnom jeziku potkraj IX. stoljeća, ubrzo nakon što je slijedom misije sv. Ćirila i Metoda bila kodificirana kulturna osnova u jeziku (staroslavenski) i pismu (glagoljica, potom ćirilica). Metodovi učenici došli su i među Srbe s rukopisima na glagoljici, kakvih se iz srpskoga područja sačuvalo malo. Početno se razdoblje pismenosti komparativno prati (»Miroslavljevo evanđelje«) u odnosu na razvijenije prilike u Bugarskoj, Makedoniji i Duklji, dok je u drugoj polovici XII. stoljeća srpsko društvo razvilo visoku razinu sigurnosti, koja će preuzeti i oblikovati najveći dio onodobnih književnih i kulturnih nastojanja. Među redovnicima koji su djelovali u bizantskom krugu na Atosu (Svetoj Gori), zarana ih je znatan broj bio srpskoga podrijetla, pa kada se Srbija pod vlašću Stefana Nemanje oslobodila bizantske vlasti, u nizu velikih manastira (Studenica, Žiča, Manasija, Mileševo, Dečani, Peć), a i pri samome dvoru, počeo je organiziran književni i kulturni rad. Srpska redakcija staroslavenske tradicije u jeziku i pismu (ćirilica) dovodi do relevantnih rezultata te znači dugoročno uporište. Srpska pravoslavna crkva ostala je sve do sredine XIX. stoljeća određujućim i korektivnim čimbenikom kulturnoga razvoja. Bizantski ambijent Srbije u doba Nemanjića bio je usredotočen na vlastiti izraz i mogućnosti, ali i povezan s Europom, pa i književni rad, poput drugih oblika kulturnih dodira (slikarstvo ili zabava), nije bio izoliran ni neprepoznat. Osim po svojoj izvornoj pobudi, mnoga su djela zanimljiva i po tehničkoj raskoši i likovnoj ljepoti, a dosljedno tomu izražena je simultana potreba za tiskom, pa i brzim razvojem vlastitih tiskara. Začetnik je srpske književnosti Sveti Sava (Sava Nemanjić; oko 1175–1235), najmlađi sin Stefana Nemanje, i sam formiran na Atosu, gdje je s ocem podignuo manastir Hilandar, da bi nakon njegove smrti iz manastira Studenica bitno utjecao na stabilizaciju prilika u Srbiji i postao prvi arhiepiskop Srpske crkve. Njegov je književni rad povezan s crkvenim, no i kada je riječ o preradbama crkvenih pjesama (»Službe«), a posebno u očevu žitiju, biografskom spisu »Život sv. Simeona« (1208), učenost i disciplinu prožima rafiniranost izraza. Uz srednjovjekovni, prijevodni roman (»Rumanac trojski«, »Srpska Aleksandrida«), biografija je temeljni izvorni žanr srpske srednjovjekovne književnosti. Književni se iskaz od dokumentacijskoga i crkvenoga (ljetopisi) približava lirskomu i svjetovnomu (poslanice, pohvale). Katalog oblika i postupaka tipičan je fragment epohe, s izostankom crkvenih prikazanja, raširenoga u to doba na objema utjecajnim stranama, i u Bizantu i na Zapadu (napose u Dubrovniku). Učvršćenju oblika među više od tisuću sačuvanih tekstova posebno su pridonijeli monah Teodosije (oko 1246 – oko 1328), koji je »Život sv. Save« ispripovijedao uvjerljivo, te monahinja Jefimija (oko 1349 – nakon 1404/05), autorica »Pohvale svetomu knezu Lazaru« (1402; izvezeni pokrov), i S. Lazarević (oko 1377–1427; »Slovo ljubve«), koji su u smiraju toga vremena njegovu pisanomu tragu dali ton uzvišenosti.

Rasap srpske srednjovjekovne kulture nije bio trenutačan, pa ni nakon simboličkoga poraza kršćanske vojske u bitki s Osmanlijama na Kosovu polju (1389). Osvajačke prijetnje bile su razmjerno dugo vidljive, a i u samoj Srbiji na prijelazu iz XIV. u XV. stoljeće djelovali su učeni pojedinci, poput Bugara G. Camblaka (1364–1419/20) i Konstantina Filozofa (oko 1380 – nakon 1433), prebjeglih pred turskom opasnošću. Posljedice gubitaka bile su toliko drastične da se može govoriti o višestoljetnom diskontinuitetu u književnom razvoju, barem kada je o europskoj korespondentnosti riječ, jer i kada Srbi organiziraju modernu državu, cjelina srpskih kulturnih i književnih težnji, uključujući važna središta, više neće biti u njoj. Taj se rez u periodizaciji uzima i kao distinkcija između stare i nove srpske književnosti. No vrijednost koja je na specifičan način uobličena u srednjovjekovlju nije se izgubila, u narodnoj pjesmi i kolektivnom pamćenju opstala je do preporodnoga doba. Stara srpska književnost posjedovala je vidljiv sloj dokumenata (knjiga) i procedura (dvor, manastiri, putovanja i hodočašća, kulturna razmjena), ali i manje vidljiv no s narodom sljubljen sloj usmene predaje, intertekstualno povezan s njezinim sadržajem i značenjem, što je u širem okruženju bilo podcrtano zajedničkim mitom ukorijenjenim u legendi o Kosovskom boju. Narodna je predaja, uobličena pjesničkim diskursom, imala dvostruki povezujući učinak – iznutra, održavajući trajnu kulturnu napetost s nametnutim sklopom, i izvana, približavajući svoju tradiciju najprije onima u blizini, s kojima je dijelila jezičnu osnovu, a potom i daljem europskom okruženju. U modernim srpskim interpretacijama kontinuiteta srpske kulture ima i gledišta prema kojima se dijelovi drugih tradicija, poput hrvatske u starom Dubrovniku, uzimaju srpskima. Tip kulturnih dodira sa Srbijom nije se u Dubrovniku ni drugdje u hrvatskim zemljama, a ni u Bosni, mijenjao nakon sloma Nemanjića, pa se srpska književna kultura i njezini nositelji nisu prelili u Dubrovnik, ali su pisci iz Dubrovnika (M. Orbini, I. Gundulić), posebno pak franjevac iz Makarske A. Kačić Miošić, poznavali i koristili srpsku tradiciju, pomažući održanju svijesti o njoj.

Za vrijeme turske uprave književni je rad postupno slabio. Dio naobraženih redovnika otišao je u druge zemlje, posebno u Rusiju, kulturnu je povezanost i unutar Crkve bilo teško održati, jer je i ona bila trajno podvrgnuta institucionalnom, neizravnom suzbijanju. Prežici književne kulture, nabožnih prepjeva i održavanja samostanskih skriptorija (Rača) prostorno su marginalizirani, na jugu u Svetogorski krug, a na sjeveru u manastire bliže granici. Tako je u drugoj polovici XVII. stoljeća, kada su Turci izgubili inicijativu u europskim presezanjima, prelazak velike srpske zajednice u srednje Podunavlje donekle bio olakšan prethodnom propusnošću »turske granice«. Nakon Velike seobe 1690. u novi i s novim oblicima društvenoga života u Vojvodini povezan položaj, dolazi i otprije organizirana srpska »graničarska« struktura u Hrvatskoj (Vojna krajina). Uz održanje veza s pravoslavnom maticom, težište koje se pomaknulo iz Bizanta u Rusiju, srpska kultura otad se u habsburškom ambijentu prepleće s kulturama zapadnoga kruga.

Početni zamah dala je »Slaveno-serbska hronika« Đ. Brankovića (1645–1711), opsežni rukopis (2491 stranica) erdeljskoga velikaša koji je povezivao pseudoobiteljsku i narodnu predaju te se u izvodima brzo raširio kao emancipacijska početnica. Kiprijan Račanin (oko 1625 – nakon 1717) »Bukvarom« je 1717. nazvao zbirku crkvenoga i poučnoga gradiva, koja sadrži i pokušaje umjetničke versifikacije. Jerotej Račanin (prije 1668 – nakon 1721) napisao je 1721. putopis »Putešestvije k gradu Jerusalimu«, a to prijelazno razdoblje u kulturnom i stilskom pogledu (odjeci baroka) obilježava i nastojanje Gavrila Venclovića Stefanovića (oko 1680 – nakon 1747). Prerađujući i sam s ruskoga, on je prvi počeo pisati »serbsko prostim jezikom«. Takav je razvoj ipak bio odgođen ruskim utjecajem, pa se izražajna osnova srpske književnosti XVIII. stoljeća dodatno usložnjavala. Ruska je sastavnica, posebno s obzirom na istodobni rast utjecaja s Rusijom povezane crnogorske dinastije Petrovića Njegoša, postala kulturno važna. Na njezinu tragu djelovao je Z. Orfelin (1726–85), koji je 1768. izdao u Mlecima »Slaveno-serbskij magazin«, približavajući srpsku književnost racionalističkoj koncepciji. D. Obradović (oko 1739–1811) objavio je 1783. »Život i priključenija«, originalno i prevratničko djelo, utemeljeno na ideji prosvjetiteljstva. Obradović je neposredni preteča književnoga izraza moderne srpske nacije, uspostavio je odnos autora i čitatelja kao pojedinca te razumio, tražio i zastupao građanske vrijednosti. I sam utemeljitelj te nove književne kulture u Srbiji, V. Stefanović Karadžić (1787–1864) razradio je svoje preporoditeljske, reformatorske zamisli u srednjoeuropskom okruženju, iako potječe iz lozničkoga kraja, pa je sudjelovao i u prevratničkim ustaničkim zbivanjima početkom XIX. stoljeća, kada je Srbija započela obnovu državnosti. Od 1814. on je izdavao narodne pjesme, koje su kao cjelina, u kulturnim središtima europskoga Zapada, u ozračju romantičarske zaokupljenosti maštom i simbolikom, bile razmatrane kao izniman, poetički vjerodostojan i vrijedan dokument. Ta je okolnost učvrstila Karadžićeve pretpostavke kako književnost treba biti povezana s duhom i govorom naroda, ali nije učvrstila i njegov položaj u suvremenoj srpskoj kulturi i Srbiji. Iako je njegov »Srpski rječnik« objavljen već 1818., a dostupni su bili i njegovi prijedlozi o reformi jezika i pravopisa te važnosti narodne tradicije za razumijevanje kulturne matrice, otpor crkvene i svjetovne elite bio je znatan.

Srpska se kultura u prvoj polovici XIX. stoljeća počela opet snažno razvijati i dobivati europski razmjer, ali unatoč povezanosti, mnogi su se procesi i pojedinci različito formirali s obzirom na društvene okolnosti koje su ih određivale. Sve do nastanka jugoslavenske države početkom 1920-ih, osim u Srbiji, važne su ideje i djela, ali i institucije, oblikovani ne samo u Vojvodini nego i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini (koja je veći dio XIX. stoljeća ostala pod turskom upravom), Crnoj Gori, kao i u Budimpešti i Beču. U Pešti je 1826. osnovana Matica srpska, kulturno društvo tipično za srednjoeuropsku nacionalno-preporodnu koncepciju, dok je u samoj Srbiji 1831. osnovana tiskara, 1832. utemeljena Velika škola, a 1841. Društvo srpske slovesnosti. Od 1824. u kontinuitetu izlazi Matičin časopis »Letopis«, a književnost je u nacionalnim programima toga doba poistovjećena s kulturom. U klasicistički profiliranom opusu J. Sterije Popovića (1806–56) tako je u prvi plan došla dramaturška, komediografska sastavnica (»Pokondirena tikva«), postajući repertoarnom osnovom srpskoga teatra.

Uoči europskoga revolucionarnoga pokreta 1848., novi je naraštaj preuzeo inicijativu u srpskom društvu; građanska romantika koja je povezala herojsku starinu i nove literarne oblike našla je načina da prevlada racionalističku dogmatiku i oslobodi viziju duhovnoga jedinstva nacije, pri čem je europeizacija pokrajinskih mentaliteta uz jezičnu povezanost dovela do visoke stilske razine i kritičke argumentacije. Karadžićev prijevod »Novoga zavjeta« izašao je 1847., iste godine kad i rasprava »Rat za srpski jezik i pravopis« Đ. Daničića (1825–82), »Gorski vijenac« Petra II. Petrovića Njegoša (1813–51), »Pesme« B. Radičevića (1824–53) te omladinski almanah »Slavjanka«, publikacije kakvih će u sljedeća dva desetljeća biti mnogo i koje će učvrstiti zanimanje za književnost. Dok su afirmacijski spis filologa Daničića o narodnom jeziku i spjev crnogorskoga vladike Njegoša kontekstualizirani u kolektivu, Radičevićeva je lirika sva u pokretu i slikama, njezin zvukovni registar i metrička raznovrsnost te intimna raspoloženja i pjesničke slike otkrivaju senzibilnost koja opkoračuje unutrašnje granice i ne osvrće se na društvene kompromise. Romantičarski zanos ostat će razmjerno dugo zastupljen u književnoj matrici, posebno u kanoniziranim oblicima poeme i sentimentalne drame, dajući u recepcijskom pogledu širenju autorskih praksi vezivno tkivo u sigurnosti izraza. Upravo stilska prepletenost i inzistiranje na dotjeranoj formi čine pjesništvo L. Kostića (1841–1910) reprezentativnim izdankom visoke književne kulture koja je uspostavila vlastite vrijednosti i bila ih u stanju održavati. Njegova pjesma »Santa Maria della Salute« (1909), nastala u doba kada se realističke poetike i u srpskoj književnosti podvrgavaju diskurzivnoj modernizaciji, pokazuje autentičnost od koje se, i pored estetičkih preinaka na kojima je i sam radio (»Osnova lepote u svetu«), neće odustati. Dvije godine potom (1911) priredio je B. Popović (1864–1944) »Antologiju novije srpske lirike«, koja je dokumentirala središnji položaj pjesništva u srpskoj književnosti, ali i pokazala dosegnute vrijednosti. Antologija je u »tri doba« razvrstala pjesme samo 26 autora, pa ipak je u njoj sadržan tematski i stilski raspon koji je srpskoj književnosti u kratkom razdoblju donio unutrašnju profiliranost i univerzalnu komunikativnost. Stihovi Đ. Jakšića (1832–78), J. Jovanovića Zmaja (1833–1904), V. Ilića (1862–94), J. Dučića (1871–1943) i M. Rakića (1876–1938) ocrtavali su njezino pokriće i razvoj.

Očekivanje da društvena zbilja postane vidljiva u književnosti te da književnost pomaže u razumijevanju i profiliranju boljega svijeta izravnije zagovaraju pisci koji, počevši od J. Ignjatovića (1822–89), pripovjedne tehnike razrađuju prema realističkim zahtjevima objektivizacije i širine. Na kontrapunktu seoske (J. Veselinović, 1862–1905) i gradske (L. Lazarević, 1851–90) teme, dolazi do individualizacije karaktera u S. Rankovića (1863–99) i S. Sremca (1855–1906), čijemu koloritu (»Pop Ćira i pop Spira«) satiričku oštricu i dramaturšku razrađenost u pripovijetki dodaje R. Domanović (1873–1908), a u realističkoj komediji B. Nušić (1864–1938). Na više je razina, u pristupu izrazu i građi, povezujući prostorno i unutrašnje, zajednicu u pojedincu i likove s ambijentom, proznu kompoziciju učvrstio B. Stanković (1876–1927), čije su moderne fabule (»Nečista krv«) legitimirale proturječnost zasađenu u tradicijskoj podsvijesti i zagubljenu u vremenu kulturne konsolidacije. Moderna je zgusnula žanrove, približila intuitivno u V. Petkovića-Disa (1880–1917) i hermetično u M. Nastasijevića (1894–1938) te dala prostor asocijativnosti koja se u I. Sekulić (1877–1958) kreće od meditacije do identiteta i društvene krize. Pečat modernomu razumijevanju književnosti dao je književni povjesničar i autoritativni kritički prosuditelj J. Skerlić (1877–1914). Njegova je »Istorija nove srpske književnosti« (1914) pripremila središnju ulogu koju je uskoro preuzeo beogradski krug te je povezala prethodeće linije utjecaja, austro-njemačku, odnosno francusku, na koju su znatnije bili oslonjeni pisci iz Srbije (primjerice, utjecaj francuskoga simbolizma na Dučićevo pjesništvo). Dok se književnost u Vojvodini stopila s maticom, a u Crnoj Gori razvijala u perspektivi paralelnoga, dvostrukoga identiteta, srpski pisci iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine obično djeluju interkulturalno, pa se i dosljedno njihovu razumijevanju pripadnosti prihvaćaju i razumijevaju kao dio srpske književnosti, poput pjesnika A. Šantića (1868–1924) i prozaika S. Matavulja (1852–1908).

Načelo koncentracije, kojega se srpska književnost unutar svojega sustava i u odnosu na druge kulture zajedničkoga društvenoga prostora u razdoblju jugoslavenskih država tijekom XX. stoljeća u kulturnom smislu držala, zagovarajući dominantne, nasljedovane ili projektivne, stvarne i programatske integrativne topose, trajno je preispitivano. Premda su totalitarni politički modeli s povremenim eliminacijskim pristupom kulturnom pamćenju ostavili traga na simultanitetu umjetničke produkcije kakav je početkom stoljeća zaživio, žanrovska i stilska raznovrsnost s raslojavanjem oblika i postupaka nije više trpjela zastoje. Na predtekstu poetičke razlike, srpska avangarda je uz razradu europskih smjerova, posebno ekspresionizma i nadrealizma, odnjegovala niz zasebnih, osobno poentiranih izvoda: zenitizam, sumatraizam, hipnizam. No i istaknuti nositelji avangardističkih pristupa poput S. Vinavera (1891–1955), autora »Manifesta ekspresionističke škole« (1920) i M. Ristića (1902–84), koji s manifestom »Poezija nadrealizma« (1930) djeluje na tragu Bretonova pokreta, sudjeluju u razumijevanju modernističkoga standarda kakav se učvršćuje u konkurenciji ideja, poetika i osobnih kreacija. Pripovjedni svjetovi D. Vasića (1885–1945), M. Crnjanskoga (1893–1977; »Seobe«) i I. Andrića (1892–1975; »Na Drini ćuprija«) osigurali su toj književnosti odmak od trenutačnih perspektiva, pa će, unatoč zastojima, upravo s društvenim životom povezana proza ostati njezinim uporištem u više spoznajnih i sižejnih smjerova.

Lomovi u društvu i nesigurnost pojedinca s obzirom na rat, koji ne prestaje ni onda kada nije vidljiv, problemski su okvir niza romana prema čijem se govornom subjektu i njegovoj poliperspektivnosti razmatra modernistički otklon spram egzistencijalizma ili tradicionalnijih narativnih strategija, no njihov raspoznatljiv slijed nedvojbeno uokviruje bogatu i smislenu raspršenost ukupnih nastojanja njihovih autora: O. Daviča (1909–89; »Pesma«), M. Selimovića (1910–82), D. Ćosića (1921–2014; »Koreni«), A.Tišme (1924–2003), D. Mihailovića (r. 1930), M. Bulatovića (1930–91), S. Selenića (1933–95). Prevladavanje modernističkih rasporeda i poniranje u sam tekst, s junakom čije je iskustvo svijeta mjera samoga teksta, stilizira srpsku prozu u tekstovima B. Pekića (1930–92; »Zlatno runo«), D. Kiša (1935–89; »Grobnica za Borisa Davidoviča«) i M. Kovača (1938–2013; »Vrata od utrobe«) u iskaze nadnacionalne poetičke i karakterne figuracije, uklopljene u globalnu dimenziju postmoderne.

Nakon što je Crnjanski u »Lirici Itake« (1919) promijenio pristup stihu, a R. Petrović (1898–1949) u zbirci »Otkrovenje« (1922) uveo zgusnutu, metaforičnu ekspresiju, prenoseći ju i u destruirano pripovijedanje, suzio se poetički prostor tradicionalne lirske eksplikativnosti. Gotovo cijelo stoljeće trajao je uvjerljiv razgovorni manirizam D. Maksimović (1898–1993), proširen imaginacijskim i oblikotvornim traganjima V. Pope (1922–91), M. Pavlovića (1928–2014), S. Raičkovića (1928–2007), B. Miljkovića (1934–61). Poetizacija pripovjednoga, miješanje žanrova, prodor govornoga i jezika filma i stripa u književni medij, održavanje još od romantizma njegovane književnosti za djecu (B. Ćopić, 1915–84), podcrtani su u XX. stoljeću sustavnim izgrađivanjem književne kulture u medijima i javnosti, pa je zanimanje za književni život i sudjelovanje u njemu i na taj način u srpskim građanskim sredinama ograničavalo izvanestetska usmjeravanja. Štoviše, književno uobličena aluzivnost, uz scenski – Dušan Kovačević (r. 1948) – esejistički i feljtonski, otvara i nove komunikacijske smjerove, zadržavajući kulturni osjećaj za oneobličenje pojavnoga, a inovativni postupak »Hazarskoga rečnika« M. Pavića (1929–2009) pobuđuje zanimanje u svijetu.

Na prijelazu iz XX. u XXI. stoljeće srpska je književnost sumirala i povezala svoju građu i naslijeđe, pri čem je upućena i na potrebna razgraničenja. Kritika i znanost koje su ju pratile, napose razvijena književnopovijesna istraživanja i komparativni slavistički studiji daju tim postupcima razgovijetnost i preglednost. U toj su književnosti također trajno, od S. Markovića (1846–75; »Pevanje i mišljenje«) do R. Konstantinovića (1928–2011; »Filozofija palanke«) zastupljene unutrašnje idejne dvojbe. Srpska je književnost pojedine tradicijske sklopove i autorske opuse dijelila s drugim kulturama, u njoj su još od starih razdoblja djelovali pisci nesrpskoga podrijetla, kao što su i Srbi djelovali drugdje. U tom je pogledu i međusobna percepcija hrvatske i srpske književnosti uvjetovana prije komunikacijom i razmjenom, nego imenovanjem zajedničkoga ili razlikovnoga, a djelo V. Desnice (1905–67) dokumentira kompleksnost toga odnosa. I kada ne govore o svojem predmetu kao hrvatskome, istraživanja srpskoga književnog povjesničara M. Pantića (1926–2011) u razumijevanju hrvatske književne renesanse nezaobilazna su, kao što bi bez razmatranja uloge M. Krleže bilo teško razjasniti odnose u srpskoj književnosti sredine XX. stoljeća. Suvremena tekstualna vrela govore o upućenosti teksta na vidljivu osviještenost postupka, pisci – S. Basara (r. 1953), R. Petković (r. 1953), Biljana Srbljanović (r. 1970) – uvode čitatelja u paralelni svijet koji je sve manje vezan za konkretni prostor, ali pritom se povijesni reljef ne gubi, nego traži potvrde za razloge koji su ga učinili potrebnim i razumljivim i izvan iskustva vlastite zajednice.

Kazalište

Premda su i srpske srednjovjekovne vladare i vlastelu zabavljali domaći i gostujući svirači, guslari, plesači, lakrdijaši i mađioničari, u Srbiji u to doba nije bilo razvijene kazališne djelatnosti, ne ubroji li se u nju, zbog svojih predstavljačkih obilježja, narodno kazalište svjetovnog i vjerskoga karaktera (kraljičke, lazaričke, koledarske igre, vertep i dr.). Dok su Srbijom još vladali Osmanlije, u Vojvodini, dijelu Habsburške Monarhije, već se u XVII. st. osjećao utjecaj srednjoeuropske kulture pa tako i kazališta. U XVIII. st. glumačkim amaterskim izvedbama komada sakralne i sekularne tematike započelo je dugo razdoblje spora razvoja u nepogodnim uvjetima germanizacije i madžarizacije, u kojima su srpsko građanstvo, svećenstvo i inteligencija nastojali očuvati nacionalnu kulturu, inteligencija pritom osobito osloncem na svjetovne, zapadnoeuropske i prosvjetiteljske ideje te nastojanjem oko školskih izvedbi u prosvjetno-odgojne svrhe (prvom srpskom predstavom smatra se »Traedokomedija« Manuila Kozačinskoga, 1734). God. 1835. J. Vujić, »otac srpskoga kazališta«, osnovao je Knjaževsko-srbski teatar u Kragujevcu, no prva profesionalna kazališna grupa, Leteće diletantsko pozorište, nastala je 1838. u Novom Sadu, a predstave je davala u Novom Sadu, Zemunu, Pančevu, Zagrebu i Beogradu, potičući nastanak tamošnjih stalnih profesionalnih ansambala. God. 1861. osnovano je Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu, a 1868. Narodno pozorište u Beogradu, s rodoljubno intoniranim domaćim romantičarskim repertoarom te pučkim komadima s pjevanjem. Nakon realističkoga proboja J. S. Popovića, L. Kostić i Đ. Jakšić donijeli su novi tip jezika i romantičarskoga dramskoga junaka, spajajući svojom povijesnom tematikom epski nacionalni etos i šekspirijanske pretenzije. Njemačke je uzore potkraj XIX. st. nadjačao francuski utjecaj i nacionalna kazališta i bulevarskoga repertoara, a prodirali su i noviji stilovi poput naturalizma, simbolizma i ekspresionizma, pa je 1900. nastala kultna poetsko-realistična »Koštana« B. Stankovića. Prva polovica XX. st. bila je u znaku B. Nušića, svestrane kazališne osobe – ravnatelja, redatelja, dramaturga, a u mladosti i glumca. Između dvaju svjetskih ratova snažan su stilski pečat ostavila gostovanja MHAT-a, koji je pridonio mijeni romantičarske dikcije u smjeru urbanoga prirodnoga govora i suvremenijega glumačkoga senzibiliteta, kojim se beogradski ansambl dovinuo do srednjoeuropskog standarda. Glumci su bili istaknuti kulturni poslenici, od Toše Jovanovića i M. Grgurove preko Dobrice Milutinovića do Petra Dobrinovića, te poslije Žanke Stokić i R. Plaovića; među redateljima isticali su se pioniri Aleksandar Ivanovič Andrejev i Milutin Čolić, a između dvaju svjetskih ratova Mihailo Isailović, Jurij Ljvovič Rakitin i, u razdoblju kratkoga gostovanja, B. Gavella. Stvarala se i moderna srpska scenografija (Jovan Bijelić i V. I. Žedrinski).

Nakon II. svjetskog rata došlo je do bujnijega razvoja, većih umjetničkih ambicija, a ubrzo i propitivanja dogmatskih tumačenja sistema K. S. Stanislavskoga. U toj je reviziji, postavljajući domaći i strani, napose suvremeni repertoar, prednjačilo Jugoslovensko dramsko pozorište (osnovano 1947) i njegov redatelj B. Stupica, koji je svojim postavama M. Držića, M. Gorkoga, B. Nušića i D. Ćosića 1950-ih postigao uspjeh u Teatru nacija u Parizu. Otvaranje Jugoslavije prema Zapadu uvjetovalo je promjenu repertoarnoga profila (postavljana su djela A. Millera, T. Williamsa i J. Osbornea), no 1954. bila je zabranjena predstava Beckettova »Čekajući Godota«, koju je ansambl ipak 1956. s uspjehom izveo u novoosnovanom Ateljeu 212, prvi put u Istočnoj Europi. To je kazalište 1950-ih i 1960-ih redovito izvodilo suvremenu zapadnoeuropsku i istočnoeuropsku dramatiku (J.-P. Sartre, E. Ionesco, A. Camus, H. Pinter, S. Mrożek), okrećući se protiv verističke tradicije i ističući samosvojnu teatralnost, kojoj je amblem bio glumac Z. Radmilović. God. 1967. osnovan je BITEF (Beogradski internacionalni teatarski festival), pod vodstvom iznimno uspješne M. Trailović, mjesto nastupa ključnih imena suvremene svjetske kazališne avangarde (T. Kantora, P. Steina, L. Ronconija, J. Becka i J. Maline, R. Wilsona, E. Barbe, P. Bausch i dr.). Za djelovanja dramaturga J. Hristića Atelje 212 okrenuo se novijemu domaćem repertoaru pa i dramatizacijama suvremene srpske proze. Narodno pozorište nastavilo je njegovati svjetske i nacionalne klasike, a od 1953. i kazalište iz Novoga Sada s Dimitrijem Đurkovićem na čelu tragalo je za novim putevima scenskog iskaza. Glumački trolist M. Živanović, M. Stupica i B. Pleša nastavili su liniju prethodnika, a od redatelja su se isticali posebno Mata Milošević, M. Belović i Dejan Mijač, koje je redom odlikovala studioznost u pristupu djelu, bilo da su se opredjeljivali za realizam, poetske pomake ili prvenstvo glumačke igre. Od scenografa i kostimografa izdvajali su se Milenko Šerban i Mira Glišić te poslije Miodrag Tabački i Božana Jovanović. Posebno poglavlje povijesti srpskoga kazališta zauzima Sterijino pozorje te u njem Jugoslovenske pozorišne igre, koje prednost daju afirmaciji domaćih pisaca, od kojih među suvremenicima prednjače Ljubomir Simović, Dušan Kovačević i Biljana Srbljanović. Marina Abramović svojim performansima doseže status svjetski poznate umjetnice, a praksu druge avangarde potiče Centar za novo pozorište i igru. Danas u Srbiji djeluje više od trideset profesionalnih kazališta, dvije visoke škole za kazališno obrazovanje i dva kazališna muzeja, a kazališnu kulturu prati čak pet stručnih publikacija u kojima pišu ugledni kritičari i teatrolozi.

Filozofija

Početci srpske filozofije u srednjem vijeku u znaku su recepcije bizantske (teo)filozofske misli i nisu zabilježeni značajniji autori, a u XIX. st., oslobođenjem od Osmanlija i obnovom države, nastaje »drugi početak srpske filozofije«, u znaku zapadnoeuropske filozofije, koja je gotovo u potpunosti potisnula grčko-bizantsku i staroslavensku tradiciju mišljenja. Filozofija se predavala na Liceju (osnovan 1838. u Kragujevcu, od 1841. u Beogradu) i Velikoj školi (preteči beogradskoga Sveučilišta, osnovanoga 1905), a predavač Konstantin Branković (1814–65), sljedbenik Kantovih epigona, objavio je prve udžbenike »mudroslovlja« i »misloslovlja« (logike). U XIX. st. dominirala je leibnizovsko-wolffovska filozofija (D. Obradović), a nakon duljega razdoblja kantovstva i kratkotrajna hegelijanstva primat su preuzeli različiti oblici pozitivizma. Filozof povijesti i morala Božidar Knežević (1862–1905), koji se oslanjao na engleske evolucioniste, bio je najznačajniji tadašnji srpski filozof izvan Sveučilišta, a najznačajniji akademski filozof toga razdoblja bio je Lj. Nedić (1858–1902), koji je ustalio latiniziranu (logičku) terminologiju i zaslužan je za uvođenje filozofije u gimnazije. Objavljivanje njegove disertacije o kvantifikaciji predikata u novijoj engleskoj logici u leipziškom časopisu Philosophische Studien smatra se prvim uspjehom srpske filozofije u europskim okvirima. Milivoje Jovanović (1869–1942), Maksim Arer (1871–1936) i Stevan Okanović (1871–1917) također su objavljivali radove na stranim jezicima, a B. Petronijević (1875–1954), najznačajniji srpski filozof uopće, razvio je, oslanjajući se na G. W. Leibniza, B. de Spinozu i E. von Hartmanna, sustav »empirioracionalizma«. On je uveo obvezan istraživački rad nastavnika filozofije na Filozofskom fakultetu, a od 1900. filozofija se izdvojila kao zaseban studij. Početkom XX. st. srpski filozofi više nisu slijedili epigone, odn. izravno su obrađivali velike mislioce, primjerice I. Kanta, polazeći od kojega je S. Ristić (1886–1971) razvijao »kritički ontologizam«, a pojedini prirodoznanstvenici počeli su razvijati filozofske koncepcije polazeći od svojih znanstvenih disciplina, među kojima se izdvaja matematička fenomenologija M. Petrovića (1868–1943). Između dvaju svjetskih ratova B. Petronijević, značajan i kao popularizator filozofije, učvrstio je svoj metafizički sustav, koji su poslije odbacili njegovi učenici Nikola Popović (1883–1970), koji je 1919. prvi doktorirao filozofiju u Beogradu, i Ksenija Atanasijević (1894–1981), najplodnija srpska filozofkinja, koja se priključila krugu iracionalista. Glasoviti helenist i etičar M. Đurić (1892–1967), te episkop Nikolaj Velimirović (1881–1956), V. Dvorniković (1888–1956) i Dimitrije Mitrinović (1888–1956) glavni su predstavnici različitih struja iracionalističkoga aktivizma (od nacionalnoga preko jugoslavenskog i balkanskog pa sve do sveslavenskoga, pravoslavnog i panhumanističkog), koji poglavito obilježava kritika zapadne, tehnicističke kulture i pokušaj sinteze Zapada i Istoka. Genetički naturalist Dragiša Đurić (1871–1941), filozof prava i etičar Toma Živanović (1884–1971) i drugi pozitivisti slagali su se s Petronijevićevom težnjom da se filozofija znanstveno utemelji, ali su se s njim razilazili antispekulativnim stavom. Stvaranjem socijalističke Jugoslavije gotovo je u potpunosti bila potisnuta tzv. građanska filozofija. Dušan Nedeljković (1899–1984), jedan od glavnih pristaša dijalektičkoga materijalizma, reinterpretirao je na vulgarno-marksistički način mnoge novovjekovne mislioce. Početkom 1960-ih u Beogradu se, kao i u Zagrebu, razvila »filozofija prakse«, te su se mlađi marksisti sukobljivali s pristašama »teorije odraza«. Uglavnom zbog kritičkoga odnosa prema vladajućoj ulozi Saveza komunista te otvorenosti prema građanskoj filozofiji, s beogradskoga Filozofskoga fakulteta bili su 1975. uklonjeni filozofi Mihailo Marković (1923–2010), Ljubomir Tadić (1925–2013), Miladin Životić (1930–97) i Svetozar Stojanović (1931–2010). Nakon te čistke na Filozofskom fakultetu najveći je autoritet bio Branko Pavlović (1928–86), filozof širokoga znanstvenoga interesa koji se isticao pedagoškim radom, jednako kao i Mihailo Đurić (1925–2011), koji se najviše bavio M. Heideggerom, F. Nietzscheom (koji pripada među najobrađivanije autore u srpskoj filozofiji XX. st.) i srpskom filozofskom baštinom. Značajni su i povjesničar filozofije A. Krešić (1921–2018), prvi i najutjecajniji filozof religije na prostoru bivše Jugoslavije, povjesničar filozofije Andrija Stojković (1924–2007), estetičar D. Jeremić (1925–86), koji je napisao povijest nacionalne filozofije, te filozof prava i politike Danilo Basta (r. 1945). Već 1950-ih počela se razvijati analitička filozofija, koja je u 1990-ima preuzela primat na beogradskom studiju filozofije (Miloš Arsenijević, r. 1950., Aleksandar Pavković, r. 1950., i dr.). U tom je razdoblju vrlo utjecajnom postala i fenomenologija: Z. Konstantinović (1920–2007) i M. Damnjanović (1924–94), a potom se ponovno probudilo zanimanje za antičku baštinu, za što su posebno zaslužna istraživanja Slobodana Žunjića (r. 1949) i Bogoljuba Šijakovića (r. 1955). Značajan je i etičar Milenko Perović (r. 1950). Srpsko filozofsko društvo, osnovano 1938., izdaje časopise »Theoria« (počeo je izlaziti 1957. kao »Filozofija«) i »Filozofske studije«. U Beogradu djeluju Institut za filozofiju Filozofskoga fakulteta (osnovan 1967) i Institut za filozofiju i društvenu teoriju (od 1981).

Likovne umjetnosti

Arhitektura

Od IX. st., kada su Srbi primili kršćanstvo, razvijalo se crkveno graditeljstvo. Od druge polovice XII. st. do kraja XIII. st., ponegdje i do polovice XIV. st., djelovala je raška škola, u kojoj su domaći majstori konstruktivne elemente preuzeli iz bizantske umjetnosti, a dekorativne iz zapadne umjetnosti romanike i gotike. U razdoblju dinastije Nemanjića bile su izgrađene monumentalne crkve u Studenici (1183–96), Žiči (1207–20), Sopoćanima (oko 1265), Mileševi (potkraj XIII. st.), Gračanici (između 1311. i 1321) i Dečanima (graditelj Vid iz Kotora, 1327–35). Potkraj XIV. st. i u XV. st. graditelji moravske škole stvorili su originalne manastirske komplekse u sintezi tradicionalnoga bizantskog i domaćega graditeljstva: Lazarica kraj Kruševca (oko 1374), Ravanica (1375–77), Manasija kraj Resave (1408–18) i Kalenić (poč. XV. st.). Za osmanske vladavine nastao je velik broj manastira s crkvama stilski vezanima za srednjovjekovnu tradiciju, koje su bile rasute na širokom području Pećke patrijaršije (Poganovo, XIV/XV. st., Rača, XV/XVI. st.). Istodobno su Osmanlije gradili vjerske i svjetovne građevine s obilježjima islamskoga graditeljstva. Katoličke crkve izgrađene između XVI. i XVIII. st. nalaze se u Vojvodini; uglavnom su baroknoga stila (katedrale sv. Tereze u Subotici i Sv. Trojstva u Somboru), a pravoslavne kombiniraju tradicionalni regionalni stil, osobito moravske škole, sa zapadnoeuropskim stilovima (Krušedol, 1509–14., Bođani, 1722). U XVII. st. reprezentativna javna i građanska arhitektura bila je isprva u baroknome, potom od XVIII. u klasicističkome stilu (Pančevo, Sremski Karlovci i Petrovaradin s golemim sustavom utvrda iz druge polovice XVIII. st.). Povijesni stilovi, osobito neobarok i neorenesansa, prevladavali su u srpskom graditeljstvu od početka XIX. st. do 1940-ih; najistaknutiji arhitekti bili su: Aleksandar Bugarski (1835–91), Jovan Ilkić (1857–1917), Andra Stevanović (1859–1929), Konstantin Jovanović (1849–1923) i Nikola Nestorović (1888–1957). Istodobno je skupina arhitekata od kojih se ističu Svetozar Ivačković (1884–1924), Branko Tanazević (1876–1969) i Momir Korunović (1883–1969) projektirala javne i crkvene građevine u nacionalnom stilu u duhu srpske srednjovjekovne tradicije. Početkom XX. st. gradovi u Vojvodini bili su pod utjecajem austrijske i madžarske secesije. 1930-ih oko arhitekta Milana Zlokovića (1898–1965) okupili su se zagovornici modernoga shvaćanja arhitekture. Od kraja II. svjetskog rata do 1954. socijalistički realizam bio je službeni stil u arhitekturi. U duhu moderne funkcionalne arhitekture projektirao je stariji naraštaj srpskih arhitekata – Dragiša Brašovan (1887–1965), Nikola Dobrović (1897–1967), Oliver Minić (1915–79) i Miloš Somborski (1902–83), a suvremene urbanističke i arhitektonske smjernice srpskoj arhitekturi dali su Milorad Pantović (1910–86), Branko Petričić (1911–84), B. Bogdanović (1922–2010), Ivan Antić (1923–2005), Ivanka Raspopović (1930–2015) i mnogobrojni predstavnici najmlađega naraštaja koji projektiraju u duhu postmoderne u najsuvremenijim materijalima.

Skulptura

Reljefna kamena plastika raške škole stilski i ikonografski vezana je za zapadne, osobito talijanske uzore (Studenica, XII. st.; Dečani, 1327–35), dok je ukrasna plastika moravske skupine spomenika uglavnom sažeta u motivima dvočlanoga prepleta. Prvi školovani srpski kipari javili su se tek potkraj XIX. st. U duhu akademskoga realizma izrađivali su skulpturu Petar Ubavkić (1852–1910), Đorđe Jovanović (1861–1953) i Simeon Roksandić (1874–1945). Poetski realizam s blagom stilizacijom bio je prisutan u djelima Dragomira Arambašića (1881–1945) i Ilije Kolarevića (1894–1968), a individualizaciji fizionomija u portretima težio je Milan Besarabić (1908–2011). Pod utjecajem I. Meštrovića formirao se Splićanin T. Rosandić (1878–1958), snažan portretist i tvorac monumentalne skulpture, koji je od I. svjetskog rata do 1956. živio u Beogradu. Majstori reljefa, psiholoških portreta, monumentalne skulpture i javnih spomenika bili su pariški đaci Korčulanin Petar Palavičini (1887–1958), Risto Stijović (1894–1974) i Sreten Stojanović (1898–1960). Intimističku skulpturu započeo je D. Arambašić, a nastavili su ju Živojin Lukić (1889–1934) i Periša Milić (1901–82). U naraštaju koji je razvijao svoju djelatnost u rasponu od ekspresionističke i asocijativne skulpture do stiliziranih i apstraktnih oblika ističu se: Aleksandar Zarin (1923–98), Nandor Glid (1924–97), Jovan Kratohvil (1924–98), Stevan Dukić (1929–91), Olga Jevrić (1922–2014), Olga Jančić (1929–2012), Momčilo Krković (1929–2010), Oto Logo (1931–2016) i dr.

Slikarstvo

Slikarstvo raške škole bilo je pod bizantskim utjecajem (Đurđevi Stupovi, oko 1170; Studenica, 1209). Pod utjecajem bizantskog slikarstva komnenske dinastije nastale su freske u Mileševi (oko 1235); ta je umjetnost vrhunac dosegnula u monumentalnom stilu u Sopoćanima (1263), a ugasila se u slikarstvu Gradca (oko 1280). U doba tzv. renesanse Paleologa ponovno su prevladavali bizantski utjecaji (Sveti Nikita kraj Skoplja, 1307; Bogorodica Ljeviška u Prizrenu, oko 1307; Kraljeva crkva u Studenici, 1314; Staro Nagoričane, 1316–18., koje su oslikali majstori Mihail i Eutihije s mnogobrojnim suradnicima i sljedbenicima; Gračanica, 1320–21). Freske iz sredine XIV. st. nastale su kao plod raznovrsnih težnja i pod utjecajem grčkih slikara, tzv. pictores Graeci (Bogorodičina crkva u Peći, 1330., Dečani, 1335–50., i dr.). Potkraj XIV. st. razvio se posljednji veliki stil monumentalnoga slikarstva koji se odlikuje otmjenošću, lirskom osjećajnošću i finim kolorističkim odnosima (Ramača, Koporin, Ljubostinja – rad jeromonaha Makarija). Oslikavanje ikona od XII. do XVIII. st. pratilo je sva stilska obilježja zidnoga slikarstva. Prve ikone potječu iz sredine XIV. st. (Bogorodica iz Prizrena). U XVI. st. jačali su utjecaji talijansko-grčkog i ruskog slikarstva. Utjecaji romaničkoga slikarstva prisutni su u iluminiranim rukopisima (Miroslavljevo evanđelje, kraj XII. st.; Münchenski psaltir, druga polovica XIV. st.). U srpskom slikarstvu u razdoblju osmanske vladavine značajno je prilagođivanje novim prilikama, a umjetničke je aktivnosti bilo samo u pojedinim središtima (npr. u Pećkoj patrijaršiji potkraj XVI. st.). Potkraj XVII. i početkom XVIII. st. gotovo su bile izbrisane granice između slikarstva u duhu bizantske tradicije i folklora, a umjetnička središta premjestila su se u manastire na Fruškoj gori u kojima su djelovali, slikajući u baroknome stilu s primjesama tradicionalnoga srednjovjekovnoga srpskoga zidnog slikarstva, bakroresci Hristifor Žefarović (početak XVIII. st. – 1753), Z. Orfelin (1726–85) i Hadži-Ruvim (pravo ime Rafailo Nešković ili Nenadović, 1754–1804) te slikar ikonostasa Teodor Kračun (prva polovica XVIII. st. – 1781). Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. slikali su u zakašnjelom baroknom i rokoko stilu Teodor Češljar Ilić (1749–93), Jakov Orfelin (sredina XVIII. st. – 1803) i Arsen - Arsa Teodorović (1767–1826), koji se poslije priklonio klasicizmu. Slikari bidermajera Konstantin Danil (1798–1873), Jeftimije Popović (1794–1859), Nikola Aleksić (1808–73), Katarina Ivanović (1811–82) i Dimitrije Avramović (1815–55) izrađivali su uglavnom portrete, žanr-prizore, biblijske kompozicije i ikonostase, kao i pripadnici romantizma Pavle Simić (1818–76), Novak Radonić (1826–90), Stevan Todorović (1832–1925) i Đ. Jakšić (1832–78). Glavni predstavnici realizma bili su Miloš Tenković (1849–90) i Đorđe Krstić (1851–1907), a Uroš Predić (1857–1953) i Paja Jovanović (1859–1957) uglavnom su radili portrete u okvirima akademskoga realizma. Utjecaji plenerizma i secesije vidljivi su u djelima Marka Murata (1864–1944), Stevana Aleksića (1864–1923) i Paskoja (Paška) Vučetića (1871–1925). Impresionizam se pojavio potkraj XIX. st., a prihvatili su ga Borivoje Stevanović (1879–1976), Đorđe Mihajlović (1875–1919), Natalija Cvetković (1888–1928), Branko Radulović (1885–1916) i Mališa Glišić (1886–1915). Impresionistička obilježja imala su rana djela N. Petrović (1873–1915), koja se poslije priklonila ekspresionizmu snažna kolorita. U privatnoj slikarskoj školi A. Lhotea u Parizu 1920-ih prihvatili su kubizam S. Aralica (1883–1980), S. Šumanović (1896–1942) i Milan Konjović (1898–1993). Sljedbenici P. Cézannea J. Bijelić (1884–1964) i P. Dobrović (1890–1942) priklonili su se čvrstoj konstrukciji, a kolorističkom ekspresionizmu Zora Petrović (1894–1962), I. Tabaković (1898–1977), Nedeljko Gvozdenović (1902–88), P. Lubarda (1907–74), Predrag - Peđa Milosavljević (1908–87) i M. Čelebonović (1902–86). Naglašeni socijalni realizam bio je prisutan na slikama Đorđa Andrejevića-Kuna (1904–64) i Bore Baruha (1911–42). Nakon II. svjetskog rata kraće je vrijeme prevladavao socijalistički realizam, osobito u slikama Branka Šotre (1906–60). U individualna umjetnička traženja, osobito apstrakciju, upustili su se Miodrag B. Protić (1922–2014), Stojan Ćelić (1925–92) i Lazar Vozarević (1925–68). Nadrealizam dolazi u djelima M. Pavlović-Barilli (1909–45), Milana Popovića (1915–69), Miodraga - Dade Đurića (1933–2010), V. Veličkovića (r. 1935) i Olje Ivanjicki (1931–2009). Oko 1970-ih u srpskome slikarstvu postojale su dvije struje – prva je nastojala sačuvati kolorističku tradiciju beogradske škole, a čine ju Mladen Srbinović (1925–2009) i Radomir Reljić (1938–2006), dok je druga promicala nove svjetske pravce: pop-art Ljubomir - Ljuba Popović (1934–2016) i Dušan Otašević (r. 1940), angažiranu figuraciju Dragoš Kalajić (1943–2005), body-art Marina Abramović (r. 1946) ili konceptualnu umjetnost skupine Bosch + Bosch u Subotici (1969–76) i Šest umetnika (1971–73) u Beogradu, a samostalne umjetničke akcije izvodili su Radomir - Damnjan Damnjanović (r. 1936) i Dragan Mojović (1942–2001). Suvremeni srpski slikari uz tradicionalne slikarske tehnike i stilove, te postmodernističke reinterpretacije pojedinih povijesnih stilova i umjetnika kreativno pokrivaju interdisciplinarne prostore od videa, instalacija, ambijentalnih instalacija do performansa, body-arta, umjetničkih akcija, kompjutorske grafike, fotografije i dr.; ističu se Milica Tomić (r. 1968), Igor Rakčević (r. 1971) i Tanja Ostojić (r. 1972).

Glazba

Slijedom prihvaćanja kršćanstva preko Bizanta, srpska se srednjovjekovna sakralna glazba stvarala u okrilju sustava bizantskih modusâ i neumatskih zapisa. Nakon propasti srpske srednjovjekovne države ona je sačuvana osobito u manastiru Hilandar na Atosu, s tekstovima na grčkom, ruskom i crkvenoslavenskom jeziku (skladbe Stefana Srbina, Nikole Srbina i Izaije Srbina). Svjetovna glazba njegovala se na dvorovima srednjovjekovnih plemića, a njezini ikonografski prikazi nalaze se na freskama, minijaturama i ikonama. Glazbene veze sa Zapadnom Europom javljaju se u XVIII. st. među srpskim življem u Vojvodini. Prvi skladatelji pojavili su se u XIX. st.: K. Stanković (1831–65) prvi je zabilježio pravoslavno srpsko pjevanje u modernoj notaciji; S. Mokranjac (1856–1914) skladao je zborska djela (poznate »Rukoveti«, 1883–1909) i crkvenu glazbu; praški student Josif Marinković (1851–1931) bio je autor pjesama, zborova i crkvene glazbe; S. Binički (1872–1942) bio je dirigent, zborovođa i autor prve srpske opere (»Na uranku«, 1903); Isidor Bajić (1878–1915) bio je glazbeni izdavač, utemeljitelj glazbene škole u Novom Sadu te skladatelj opere, opereta, pjesama i glasovirskih minijatura. U XX. st. razvio se glazbeni život u Beogradu (osnutak Opere, koncertnih sezona, glazbene publicistike i dr.). Istaknuti skladatelji bili su u prvoj polovici stoljeća praški đak P. Konjović (opere; npr. »Koštana«), M. Milojević (1884–1946), pod utjecajem impresionizma i ekspresionizma, S. Hristić (1885–1958), s istaknutim baletom »Ohridska legenda« (1947) i dr. U drugoj polovici XX. st. istaknuli su se neoromantički tradicionalisti M. Vukdragović (1900–86), simfoničar Milan Ristić (1908–82), S. Rajičić (1910–2000), Ljubica Marić (1909–2003) i dr., ali i skladatelji modernijih stilskih usmjerenja, sve do avangardnih i do elektroničke glazbe, kao npr. Aleksandar Obradović (1927–2001), V. Peričić (1927–2000), Dejan Despić (r. 1930), Petar Ozgijan (1932–79), Vladan Radovanović (r. 1932), Srđan Hofman (r. 1944), Vuk Kulenović (1946–2017) i dr. U Beogradu i drugim gradovima Srbije djeluje jaka scena tzv. novokomponirane folklorne glazbe i suvremene urbane pop kulture.

Srpska tradicijska glazba sastoji se od tradicijskih pjesama (npr. koledarske, lazaričke, dodolske, kraljičke, svadbene, tužbalice, samačke i dr.) što se razlikuju po zemljopisnom podrijetlu (npr. zlatiborske, moravske, dragačevske i dr.); tzv. novih pjesama iz novijega sloja (XIX. st.), često dvoglasnih, s pretežno ljubavnom tematikom; gradskih pjesama složenijih melodijskih linija i ritamskih struktura, često s poznatim autorom glazbe; epskih pjesama uz pratnju gusala, s jednom melodijskom formulom i s tekstom u desetercu. Tradicijski instrumentarij sastoji se od aerofonskih (frula, duduk, cevara, dvojnica, karabe, gajde i dr.), kordofonskih (gusle, ćemane i dr.), membranofonskih (daf, darabuka, ćupa) i idiofonskih glazbala (čegrtaljka). Instrumentalni ansambli pojavili su se početkom XX. st. u obliku seoskih orkestara s različitim kombinacijama glazbala (frule, trublje, klarineti, violine, gitare i dr.). Poznata je smotra Dragačevski sabor trubača u Guči (od 1950). Tradicijska plesna glazba pretežno se sastoji od različitih tipova kola (npr. moravac, banjski čačak, leskovačka četvorka i dr.), plesanih uz instrumentalnu pratnju na različite pravilne i nepravilne ritmove.

Film

Prva javna projekcija (filmova braće Lumière) održana je u Beogradu 25. V. 1896. Početkom XX. st. počela je proizvodnja filmskih novosti i drugih dokumentarnih filmova, a 1911. bio je snimljen prvi cjelovečernji igrani film »Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa« Čiča-Ilije Stanojevića. Nakon I. svjetskog rata bilo je osnovano više filmskih studija te snimljen niz kratkometražnih i dokumentarnih filmova, osobito tzv. kulturnih (Mihailo Ivanjkov, Josip Novak), a 1930-ih i nekoliko cjelovečernjih igranih filmova: »Grešnica bez greha« (1930) Koste Novakovića, »Kroz buru i oganj« (1930) i »Na kapiji Orijenta« (1932) Milutina Ignjačevića te »Sa verom u boga« (1933) Mihajla A. Popovića. Ipak, kontinuirana se produkcija javila tek nakon II. svjetskog rata. Uz filmove o ratu i izgradnji socijalističkog društva, izdvaja se melodrama »Sofka« (1948) Radoša Novakovića. Tijekom 1950-ih najistaknutiji redatelji bili su V. Pogačić i R. Novaković. Tada se javljaju akcijski filmovi (Živorad-Žika Mitrović) i komedije (Soja Jovanović, Radivoje-Lola Đukić), a ta dva žanra ostaju trajno najpopularnija. Srpska kinematografija dosegnula je vrhunac 1960-ih filmovima socijalnokritičke orijentacije i modernističkih postupaka, često povezanih s naturalističkim ugođajem (tzv. crni val), koji su postigli i zapažene međunarodne uspjehe. Najistaknutiji redatelji toga razdoblja bili su A. Petrović, koji je osebujno sintetizirao modernizam i naturalizam (»Tri«, 1965; »Skupljači perja«, 1967), Ž. Pavlović, poznat po tzv. poetici surovosti i estetici odvratnosti (»Buđenje pacova«, 1967; »Kad budem mrtav i beo«, 1968; »Zaseda«, 1969), D. Makavejev, najskloniji ludičkoj poetici i tzv. političkome modernizmu (»Nevinost bez zaštite«, 1968; »W. R. Misterije organizma«, 1971), P. Đorđević, poznat po kritičkim ratnim filmovima prožetima lirizmom (»Jutro«, 1967), te Ž. Žilnik (»Rani radovi«, 1968). Nakon stagnacije početkom 1970-ih (kraj crnoga vala označile su zabrane filmova »Zaseda« i »W. R. Misterije organizma«), od sredine toga desetljeća javio se novi naraštaj autora (tzv. praška škola): G. Paskaljević, sklon intimističkim temama (»Čuvar plaže u zimskom periodu«, 1976), G. Marković, koji povezuje modernističke postupke i žanrovsku poetiku (»Već viđeno«, 1987), Srđan Karanović (»Miris poljskog cveća«, 1977; »Petrijin venac«, 1980) i Miša Radivojević (»Testament«, 1975; »Dečko koji obećava«, 1981). Osebujno mjesto pripada pak crnim komedijama S. Šijana (»Ko to tamo peva«, 1980; »Maratonci trče počasni krug«, 1982). U razdoblju nakon 1990. uz E. Kusturicu, koji je do tada djelovao u okvirima bosanskohercegovačke kinematografije, najveće (i međunarodne) uspjehe postižu filmovi Srđana Dragojevića (»Lepa sela lepo gore«, 1996; »Rane«, 1998). Zapažene filmove režiraju također veterani G. Marković (»Tito i ja«, 1992), Ž. Žilnik (»Tito po drugi put među Srbima«, 1993) i G. Paskaljević (»Bure baruta«, 1998) te glumac Lj. Samardžić. Glavne su institucije filmskog obrazovanja i proučavanja filma Fakultet dramskih umetnosti, Jugoslovenska kinoteka i Institut za film u Beogradu, a značajni su međunarodni festivali u Paliću te FEST u Beogradu.

Srbi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57564>.