Stančić, Svetislav

Stančić, Svetislav, hrvatski glasovirski pedagog, pijanist i skladatelj (Zagreb, 7. VII. 1895Zagreb, 7. I. 1970). U glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenoga zavoda učio glasovir kod E. Makanec, a kompoziciju kod V. Rosenberg-Ružića. Godine 1918. otišao u Berlin, gdje je studirao kompoziciju (F. B. Busoni) i glasovir (Heinrich Barth, Conrad Ansorge). Po povratku u Zagreb bavio se još neko vrijeme skladanjem i koncertiranjem. Posljednji je koncert odsvirao 1927. Nakon toga posvetio se isključivo pedagogiji. Profesor, a poslije i pročelnik glasovirskog odjela na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (1922–41. i 1945–65). Stvorio je nove visoke standarde u ondašnjoj hrvatskoj glasovirskoj pedagogiji te podigao hrvatski pijanizam na profesionalnu razinu, temeljenu na stručnosti i svjetski priznatim kriterijima. Stančićevu pijanističku školu nastavili su neki od njegovih učenika i sumišljenika i nakon njegove smrti. Od stotinjak pijanista izašlih iz Stančićeve pijanističke klase mnogi su se potvrdili kao pijanisti međunarodnoga ugleda (I. Maček, M. Lorković, D. Gušić, B. Musulin, Ranko Filjak, J. Murai, S. Radić, D. Lukić i dr.). Kao skladatelj Stančić je ostavio više opusa za glasovir, glas i glasovir, zbor, komorne sastave, simfonijski orkestar, mnogobrojne transkripcije te instruktivna izdanja skladba J. S. Bacha, D. Scarlattija, M. Clementija, R. Schumanna i F. Chopina. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1960).

Stančić, Svetislav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57753>.