Stari Grad

ilustracija
STARI GRAD
ilustracija1ilustracija2

Stari Grad (prije Starigrad), grad i luka na sjevernoj obali otoka Hvara; 1792 st. (2011). Najstarije je otočno gradsko naselje. U središtu naselja nalazi se renesansni utvrđeni ljetnikovac s perivojem i ribnjakom, Tvrdalj pjesnika P. Hektorovića iz 1520. Na trgu je renesansna crkva sv. Roka (1569). Barokna župna crkva sv. Stjepana (XVII–XVIII. st.) u zvoniku ima ugrađene kamene blokove nekadašnjih grčkih zidina i reljefni prikaz antičkoga broda. Romanička crkva sv. Ivana (XII. st.; produžena u XV. st.) sa ranokršćanskom krstionicom (V. st.), renesansna crkva sv. Jerolima, dominikanski samostan (osnovan u XV. st.); patricijske kuće Bučić-Machiedo (VII–XVIII. st.), Politeo (XVII. st.), Gelineo-Bervaldi (XVI–XVIII. st.). Obiteljske zbirke Ruževića i Vrankovića posjeduju kulturnopovijesne i umjetničke predmete i arhive; u kući Biankini (XIX. st.) smještena je zbirka slika J. Plančića. Preradba plastike (dugmad, galanterija). Vinarija (osnovana 1952); u okolici uzgoj vinove loze. Turizam. Trajektna veza sa Splitom. Rodno mjesto povjesničara i arheologa Š. Ljubića, političarâ J. Biankinija i D. Politea, književnika A. Petravića, matematičara J. Justinijanovića, slikara J. Plančića i dr. – Na mjestu starijega ilirskoga naselja (V/IV. st. pr. Kr.) stanovnici grčkoga otoka Para, uz pomoć Dionizija Sirakuškoga, osnovali su 384. pr. Kr. koloniju Far (grčki Φάρος, Pháros); o tom svjedoči natpis koji su Farani podigli u čast pobjede nad domorodcima. Najranije podatke o koloniji donosi grčki povjesničar Diodor Sicilski (I. st. pr. Kr.). Grci su ondje kovali vlastiti novac, otvorili keramičarske radionice te proveli parcelaciju Starogradskoga polja, što je do danas ostao najbolje sačuvani primjer grčke parcelacije na Sredozemlju (od 2008. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine). Oko 235. pr. Kr. Far je, zajedno s ostatkom otoka, došao pod vlast ilirskoga kralja Agrona, a 219. pr. Kr. zauzeli su ga Rimljani te ga obnovili po urbanim načelima izgradnje rimskih gradova. U II. st. dobio je status municipija. Sačuvani su dijelovi kiklopskih bedema i temelji antičkih i srednjovjekovnih profanih i sakralnih građevina. U V. st. bila je podignuta prva crkva u jugoistočnom dijelu grada, a u VI. st. na njezinim je temeljima bila izgrađena dvojna bazilika s krstioničkim sklopom. Za doseljenja Slavena grad je bio spaljen oko 776. U X. st. pripadao je Neretvanskoj kneževini. Godine 1147. postao je sjedištem novoosnovane Hvarske biskupije, a oko 1180. hvarsko-brački knez Brečko priznao je vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Bele III. Godine 1205. prvi se put spominje kao Stari Grad (Civitas Vetus); u to doba na drugoj se strani otoka već bio razvio novi grad, današnji Hvar. U XIII. st. sjedište biskupa bilo je premješteno u Hvar, a zbog čestih napada gusara i Neretvana stanovnici Staroga Grada i cijelog otoka ovlastili su svojega biskupa Šimuna da preda otok u ruke Mletačke Republike. Nakon ponovne uspostave mletačke vlasti 1420. započeo je gospodarski i kulturni razvoj Staroga Grada; u XV. st. onamo su se doselili dominikanci i podigli samostan sv. Petra Mučenika, a plemićke su obitelji izgradile mnogobrojne palače i ljetnikovce, među kojima se posebice ističe ljetnikovac Tvrdalj, renesansnoga pjesnika P. Hektorovića. U XVI. st. stanovnici Staroga Grada sudjelovali su u pučkoj buni pod vodstvom M. Ivanića (1510–14) te su zabilježena dva razorna osmanska pljačkaška pohoda (1539. i 1571). Nakon pada Mletačke Republike 1797. i prve austrijske uprave, ušao je u sastav Ilirskih pokrajina (1809–13) te je dobio status samostalne općine. Od 1813. kao sastavni dio Kraljevine Dalmacije došao pod vlast Habsburške Monarhije. Zahvaljujući stvaranju sloja kapetana, brodovlasnika i brodograditelja u prethodnim stoljećima te okretanju pomorskoj djelatnosti, Stari Grad je u XIX. st. doživio gospodarski procvat i snažan urbanistički razvoj. Broj je stanovnika rastao, pa je Stari Grad imao 2843 st. 1857., a 3386 st. 1900. Potkraj XIX. i početkom XX. st. grad je stagnirao, ponajviše zbog bolesti vinove loze, kao i zbog pojave modernijih parobroda. Stanovništvo se u tom razdoblju u velikom broju iselilo u Južnu i Sjevernu Ameriku. Snažan demografski pad grad je doživio osobito za I. i II. svjetskog rata (zbjeg u El Shatt, 1943). U poslijeratno doba gospodarski se razvija ponajviše zahvaljujući usponu turizma (gradnja hotela »Helios« 1960-ih). Broj stanovnika postupno je rastao od 1460 st. 1961. na 1836 st. 1991.

Stari Grad. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57844>.