struka(e):

staroslavensko bogoslužje, bogoslužje na starocrkvenoslavenskom jeziku od IX. st. do najnovijega doba; tvorci su mu → Ćiril i Metod. Oni su liturgijske knjige preveli na jezik slavenskih plemena iz okolice Soluna; prijevod je u početku bio pisan glagoljicom, poslije i staroslavenskom ćirilicom. Staroslavensko bogoslužje proširilo se područjima današnje Bugarske, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Češke, Slovačke, Moldavije i Ukrajine. S vremenom su u starocrkvenoslavenski jezik ušli elementi narodnih jezika pa su tako nastale redakcije starocrkvenoslavenskoga jezika. Nakon susreta s papom Hadrijanom II. u Rimu (869) Metod je uzeo zapadni liturgijski obred (Liturgija sv. Petra) i tako otvorio put zapadnoj kulturi među Slavenima. Svi današnji rimokatolički Slaveni, osim Hrvata, napustili su staroslavensko bogoslužje u XII. st.

Među Hrvate je staroslavensko bogoslužje vjerojatno došlo već za Metodova života ili odmah nakon njegove smrti. Dugo su Hrvati bili jedini rimokatolici s nelatinskim bogoslužjem, služeći misu iz staroslavenskoga misala »po zakonu rimskoga dvora« (uglavnom u Istri, na Kvarneru, otocima, u Krbavi, Lici i Dalmaciji). Hrvatski crkvenoslavenski jezik u bogoslužju zamijenio je suvremeni hrvatski tek nakon II. vatikanskoga koncila (1962–65). Grkokatolička crkva u Hrvatskoj, Bugarskoj, Madžarskoj (do 1920), Makedoniji, Bjelorusiji, Rusiji, Slovačkoj, Ukrajini, SAD-u i Kanadi ima staroslavensko bogoslužje istočnoga obreda uglavnom na (ruskom) crkvenoslavenskom jeziku. – Pravoslavne crkve u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Srbiji, Bugarskoj i Makedoniji prevodile su staroslavensko bogoslužje na vlastite suvremene jezike (po primjeru II. vatikanskoga koncila) dopuštenjem Svetih sinoda pojedinih mjesnih crkava.

Citiranje:

staroslavensko bogoslužje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/staroslavensko-bogosluzje>.