Stendhal

ilustracija
STENDHAL

Stendhal [st63338da'l] (pravo ime Marie-Henri Beyle [bεl]), francuski književnik (Grenoble, 23. I. 1783Pariz, 23. III. 1842). Iz imućne rojalističke obitelji. Oduševljen Francuskom revolucijom, a potom Napoleonom, 1799. upisao Politehničku školu u Parizu, ali ju je sljedeće godine napustio te ušao u vojnu službu (kao potporučnik), u kojoj je bio do 1802. te ponovno (u intendanturi) 1806–14. Sudjelovao u više napoleonskih ratova (u Italiji, Njemačkoj, Rusiji). Nakon Napoleonova pada živio u Milanu 1814–21., potom se, kada su ga austrijske vlasti osumnjičile za simpatiziranje karbonarâ, vratio u Pariz. Nakon Srpanjske revolucije bio je francuski konzul u Trstu (1830–31) te Civitavecchiji (1831–42). Posvetivši se književnosti, postao je poznat po biografijama Životi Haydna, Mozarta i Metastasija (Vies de Haydn, de Mozart et de Métastase, 1815), Rossinijev život (Vie de Rossini, 1823), putopisima Rim, Napulj i Firenca (Rome, Naples et Florence, 1817; njegovo prvo djelo u kojem se potpisao pseudonimom Stendhal), Šetnje Rimom (Promenades dans Rome, 1829), Sjećanja turista (Mémoires d’un touriste, 1838), esejima Povijest slikarstva u Italiji (Histoire de la peinture en Italie, 1817), O ljubavi (De l’Amour, 1822) te biografskom studijom Racine i Shakespeare (Racine et Shakespeare, 1825), u kojoj ističe romantizam kao vitalni aspekt književnog stvaranja. Sredinom 1820-ih započeo je pisati romane (prvi je Armance, 1827), od kojih su najznačajniji Crveno i crno (Le Rouge et le Noir, 1830) i Parmski kartuzijanski samostan (La Chartreuse de Parme, 1839). Crveno i crno društvena je kronika o sudbini siromašna ambiciozna mladića u doba Restauracije, u kojoj preciznim klasicističkim stilom te tonom u rasponu od sarkastičnoga do poetskoga izražava romantizmom prožet junakov bunt protiv okoštalih društvenih struktura i morala. To je razvojni roman, kompozicijski razdijeljen u dva dijela promjenom ambijenta (provincija i Pariz). Uglavnom je ispripovijedan iz junakove perspektive, a kadikad se javlja i sveznajući pripovjedač poetološkim (razlaže tzv. estetiku zrcala o romanu kao odrazu društvene zbilje) ili moralističkim komentarima. Junak romana u konačnici postaje žrtvom rascjepa između svoje intimne i javne osobnosti, skrivanja i kultiviranja svojega pravog identiteta (međuigra tih radnji trajna je crta Stendhalovih djela), ne mogavši pomiriti proturječja emocije i ambicije. Ta se dvojnost odražava već naslovom te strukturira nizom narativnih i semantičkih dihotomija (ljubav i smrt, ljubav kao strast i ljubav kao taština, dvije žene u junakovu životu, republika i monarhija, Pariz i provincija, osjećajnost i voluntarizam, istina i laž, akcija i kontemplacija, vojska i crkva). Parmski kartuzijanski samostan smješten je u Parmu za austrijske okupacije; u romanu do osobita izražaja dolazi politička subverzivnost i fini hedonizam. Labavije je strukture od prethodnoga, dijelom pikarski, s istaknutim kultom energije, ljubavi i strasti, eliptičnim i nejasnim završetkom te uprizoruje suvremenu povijest kao alegoriju u kojoj su dominantne vrjednote izokrenute. I taj je roman ispripovijedan uglavnom iz junakova očišta (npr. opis bitke kod Waterlooa), te zasnovan na temeljnoj antinomiji unutar junaka (postiže javni uspjeh a osobni poraz). Bogat kontrastima i varijacijama istih motiva, bajkovita je ugođaja, pun simbolike i poetskoga duha u skladnom kontrapunktu sa satiričnim slojem. Kao romanopisac Stendhal je valoriziran tek potkraj XIX. st. (među suvremenicima cijenio ga je samo H. de Balzac). Više moralist nego kroničar, Stendhal je romane oblikovao na trajnoj napetosti i raskrižju klasicizma, romantizma i realizma, mješavini romantičnih fabula (u kojima značajno mjesto imaju fatalne ljubavi i svijest junaka o vlastitoj iznimnosti) i paradoksalnog općeg tona, u međuprostoru satire, ironije i poetskoga duha. Pritom su događaji najčešće viđeni kroz junakovu svijest, dok se pripovjedač povlači; time Stendhal razrađuje subjektivni realizam u kojem svijest lika uvjetuje gledište pripovijedanja. Pisao je i novele smještene u srednjovjekovnu i renesansnu Italiju, s motivima preuzetima iz kronika i arhivskih spisa, nastale u duhu G. Boccaccia i F. Rabelaisa te skupljene u zbirci Talijanske kronike (Chroniques italiennes, 1839). Ostavio je i više nedovršenih djela objavljenih posmrtno – romansirane autobiografije Život Henrija Brularda (La Vie de Henri Brulard, 1890), remek-djelo ironijskoga samopreispitivanja, i Sjećanja iz egotizma (Souvenirs d’égotisme, 1892), romane Lamiel (1889), Lucien Leuwen (1894), s radnjom za vladavine Luja Filipa, Crveno i zeleno (Le Rouge et le Vert, 1928), biografiju Napoleonov život (Vie de Napoléon, 1929).

Stendhal. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58000>.