STRUKE:

stoicizam

stoicizam (prema grčkom στωιϰός: stoik; stoički), filozofsko naučavanje i škola koja je cvjetala u doba helenizma; uz skepticizam i epikureizam glavni filozofijski smjer u tzv. etičkom razdoblju grčke filozofije. Školu je 308. pr. Kr. osnovao Zenon iz Kitija naučavajući u atenskoj građevini što ju je oslikao Mikon, zajedno s Polignotom i Panenom, po čem je škola i dobila naziv (→ stoa), a postojala je sve do 529., kada je bizantski car Justinijan zatvorio sve filozofske škole. Njezino višestoljetno djelovanje, koje se proširilo helenističko-rimskim svijetom, dijeli se na tri razdoblja. Tzv. starijoj stoi pripadaju, osim Zenona, Kleant i njegovi učenici (Ariston, Heril). U III. st. pr. Kr. sustavno stoičko naučavanje razvio je Hrizip, a u tzv. srednjoj stoi najznačajniji su filozofi bili Panetije Rodski i Posejdonije. Najveći je procvat škola doživjela za Seneke, Epikteta i cara Marka Aurelija (tzv. mlađa stoa). – Premda u stoičkoj filozofskoj orijentaciji u pojedinim razdobljima prevladavaju samo određena pitanja (u staroj i srednjoj stoi – gnoseološki i logički problemi, u mlađoj etički problemi) i premda tijekom razvoja stoa nije zadržala uvijek jedinstvene postavke, ipak se neki bitni elementi pokazuju karakterističnima za cjelokupno stoičko naučavanje. Dok je stoička spoznajna teorija bila orijentirana uglavnom empiristički pa čak i senzualistički, a tzv. fizika, tj. naučavanje o prirodi, materijalistički i strogo deterministički, etika se temeljila na racionalističkom prevladavanju razuma nad strastima i afektima. Osim fizici i etici, stoici su znatnu pozornost posvećivali i logičkim istraživanjima (logiku dijele na gramatiku, retoriku i dijalektiku). Ipak je središte stoičkih originalnih filozofskih preokupacija prije svega bila etička problematika, pa su tako i logika i fizika bile u službi etike, a moralna valjanost postala je cilj cjelokupnoga filozofiranja. Neovisnost o vanjskim događajima i prilikama, o vanjskom tijeku svijeta, u stoicizmu je ujedno i osnovna prednost i odlika mudraca: mudrac je slobodan i ništa što mu se dogodi u svakodnevnom životu ne smije pokolebati njegovu krjepost, znanje i sreću; njegova mudrost i njegova sreća samo su u njem samom i svijet ga se ne tiče. Prevladavanje vanjskog svijeta omogućuje sreću mudraca. No taj svijet, nad kojim čovjek nema nikakve moći, može se prevladati jedino u unutrašnjosti individuuma; mudrac stoga mora postati gospodarom utjecaja što ih svijet na njega vrši. Ti se utjecaji zrcale prije svega u čuvstvima i požudama. Mudrost je, dakle, nepomično mirovanje u samome sebi, oslobađanje od afekata, bešćutnost (ἀπάϑεια). Čovjek ne može spriječiti da mu sudbina zadaje ugode i boli, ali može, podnoseći sve njezine udarce, sačuvati ponosnu samosvijest time što neće smatrati ugodu nečim dobrim, a bol zlim. Krjepost, koja je identična s racionalnim svladavanjem afekta, jedino je dobro, a porok, koji se sastoji u dominaciji afekata nad umom, jedino je zlo; sve su ostale stvari i odnosi po sebi ravnodušni (ἀδιάφορα), čak i život. Između mudraca i bezumnika nema sredine: mudrac je u svemu mudar i krjepostan, bezumnik je u svemu nerazuman i grješan. Dok je u starijih stoika prevladavala teza da postoji malen broj mudraca kao savršenih ljudi nasuprot velikoj gomili bezumnika i grješnika, taj se rigorizam u kasnijoj stoi napušta, pa se tvrdi da je između bezumnika i mudraca velik broj ljudi koji se znatno razlikuju s obzirom na stupanj njihove udaljenosti od ideala krjeposti. Zahtjevi prirode identični su sa zahtjevima uma i proturječni zahtjevima osjetilnosti. Zato se i pozitivni sadržaj morala očituje kao »život u skladu s prirodom«. »Priroda« je tu shvaćena kao opća priroda, stvaralačka svjetska snaga, svrhovit smisao svijeta, logos: stoga je moralnost čovjeka osluškivanje tijeka svijeta, tijeka koji je vječna nužnost. Kako je u stoika taj vječni um ili priroda označen i kao božanstvo, život u skladu s prirodom ujedno je i poslušnost prema božanskomu zakonu: lex naturae ujedno je i lex divina.

Premda se stoička filozofija nije, zbog principijelne ravnodušnosti prema svemu zbiljskom, odlučila ni za jedan oblik države, ipak je upravo ona prva razvila ideju svjetskoga građanstva. Stoa napušta kao preživjelu razliku između Helena i barbara koju je još zastupao Aristotel. U ideju pravednosti i opće ljubavi za čovjeka stoici uključuju i roba, iako za svoje socijalne zahtjeve, u skladu s etičkom tezom o ravnodušnosti, nikad nisu stupili u aktivnu borbu. Anticipirajući svojim kontemplacijama o društvu velike pokrete obespravljenih masa, stoa je ipak ostala praktički ograničena svojim pasivnim pomirenjem, introspekcijama, nezainteresiranošću za zbiljska povijesna kretanja i društvenom neangažiranošću. – Stoička škola znatno je utjecala na ranokršćanske mislioce, a mnoge njezine teze ostavile su traga u velikim sustavima novovjekovne racionalističke filozofije, osobito u Spinoze.

stoicizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58204>.