stratioti (grčki στρατιώτης: vojnik, borac), u Bizantskom Carstvu, od VII. st. opći naziv za vojnike, odnosno vojne obveznike na području teme. U doba najvećega procvata tematskoga sustava, stratioti su imali razmjerno malene, nasljedne zemljoposjede (stratiotska imanja). Prihode s njih najvećim su dijelom trošili na vlastito uzdržavanje i za nabavu naoružanja, bez obzira na to jesu li vojnu službu obavljali osobno ili su slali svojega zastupnika. U kasnobizantskom razdoblju, od XII. st. nadalje, stratiotima su se nazivali nosioci pronije. – Stratiotima ili stradiotima (tal. stradiotti) nazivali su se i lako naoružani konjanici što ih je Mletačka Republika novačila u XV. i XVI. st. u Dalmaciji, Albaniji i Moreji radi suzbijanja osmanskih upada na mletačko područje. Naoružani su bili kopljem, mačem ili sabljom i buzdovanom, bez oklopa, zaštićeni samo štitom i kacigom. Bili su ustrojeni u čete od 100 do 300 konjanika na čelu s kapetanom. Vrlo pokretni, djelovali su brzo i iznenada za izviđanje i prepade, a protiv osmananskih lakih konjanika – akindžija.
