Strozzi, Tito

ilustracija
STROZZI, Tito

Strozzi [stro'ci], Tito, hrvatski pisac, glumac, redatelj i prevoditelj (Zagreb, 14. X. 1892Zagreb, 23. III. 1970). Studirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu i glumu na Akademiji za glumačku umjetnost i pjevanje u Beču. Zbog rata prekinut studij povijesti umjetnosti završio je u Zagrebu 1937. Od 1919. bio je član zagrebačkoga HNK-a, u kojem je djelovao kao glumac, dramski i operni redatelj, dramatičar, prevoditelj, dramatizator te nakratko i ravnatelj Drame (1936–37). Debitiravši naslovnom ulogom u komadu Marojica Kaboga M. Bana (1919), uspješno je tumačio mlade ljubavnike i salonske zavodnike, no posebno se istaknuo interpretacijama klasičnih karakternih junaka (Rikard III. i Hamlet W. Shakespearea; Nehljudov u Uskrsnuću L. N. Tolstoja; Cyrano E. Rostanda; Franz Moor u Razbojnicima F. Schillera; Mercadet H. de Balzaca) te likova M. Krleže (Oliver Urban u Ledi; Leone Glembay u Gospodi Glembajevima; Križovec u U agoniji; Apatrid u Areteju). U redateljskom opusu, započetom Claudelovom dramom Blagovijest (1922), izdvajaju se njegove režije hrvatskih ekspresionističkih djela (Ecce homo! prema vlastitome tekstu; Bijesno pseto A. Muradbegovića; Kozmički žongleri K. Mesarića), djela W. Shakespearea (Macbeth, Julije Cezar i Kralj Lear), suvremene europske drame (H. Ibsen, Peer Gynt; G. B. Shaw, Đavolov učenik; F. Wedekind, Lulu; E. O’Neill, Elektra u crnini), konverzacijskih salonskih komada (N. Coward, Intimnost; I. M. Vojkov, Tri muža za jedan dan) te starije hrvatske drame (I. Gundulić, Dubravka; T. Brezovački, Matijaš Grabancijaš dijak; M. Jandrić, Lyubomirovich; anonimni Ljubovnici). Režijama glazbenih drama R. Wagnera, manje poznatih Verdijevih opera, hrvatskih opernih djela te recentnih europskih opera pridonio je modernizaciji operne režije. Nakon rata manje je režirao u HNK-u, ali je surađivao s kazalištem Komedija, paralelno režirajući i dramske i glazbeno-scenske predstave (B. Brecht, Prosjačka opera), te u teatrima izvan Zagreba (Rijeka, Split, Varaždin, Karlovac), pa i u inozemstvu, a osnovao je i kazališnu skupinu Dramski ansambl Strozzi (DAS, 1956). Pisao je i na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Autor je lirskih proza, proznih djela i drama; većina njegovih scenskih djela izvedena je u HNK-u (Alanku, 1919; Istočni grijeh, 1922; Zrinjski, 1925; Ecce homo!, 1925; Kameleoni, 1940; Tomislav, 1944), a njegovo najbolje poslijeratno djelo, Igru u dvoje, izvodio je DAS. Dramatizirao je prozna djela (Braća Karamazovi F. M. Dostojevskoga) i prevodio dramske i operne naslove, osobito se istaknuvši prijevodom Goetheova Fausta (objavljen 1970). Pokrenuo je kazališne časopise Krik (1913) i Rampa (1919), bavio se pedagoškim radom (podučavao je glumu u nizu glumačkih škola i započeo pisati neobjavljeni udžbenik za glumu) te osnovao umjetničku organizaciju Dječje carstvo (1935). Mnogostrukošću svojih kazališnih interesa obilježio je povijest hrvatskoga kazališta XX. st., a bavio se i filmom. Prema ideji M. Ogrizovića napisao je i režirao jedan od najranijih hrvatskih cjelovečernjih filmova Dvorovi u samoći (1925), u kojem je i glumio; unatoč oponašanju hollywoodske melodrame, film nije imao uspjeha, a kopija nije sačuvana. Potom je 1926. bezuspješno pokušao ekranizirati vlastitu dramu Zrinski i dramu J. Kosora Požar strasti. Prije II. svjetskog rata glumio je u (također izgubljenim) filmovima Brišem i sudim (1919), U lavljem kavezu (1919) i Kovač raspelâ (1919), a poslije u još osam filmova, npr. Pod sumnjom (1956) B. Belana, Tri Ane (1959) B. Bauera, Pustolov pred vratima (1961) Š. Šimatovića i Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968) B. Ivande.

Strozzi, Tito. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58462>.