Sturm und Drang [šturm unt draŋ] (njem.: vihor i nagon), pokret u njemačkoj književnosti. Javio se oko 1765., a naziv je dobio naknadno po istoimenoj drami njemačkoga književnika F. M. Klingera. Prema novijim istraživanjima, Sturm und Drang promatra se kao posebno dinamična faza prosvjetiteljstva, u kojoj se u središtu opažanja nalazi pojedinac i njegovi osjećaji, koji su u dotadanjoj književnosti dugo bili negirani, te se, pod utjecajem Rousseauovih ideja, traži pomirenje razuma i osjećaja, racionalnosti i prirode. Nositelji pokreta bili su mladi autori ujedinjeni u zajedničkoj težnji k društvenoj kritici i utopiji, a koji su se zauzimali za veću autonomiju i pravo na samoodređenje pojedinca. Pokret je zbog toga imao značajnu ulogu u procesu emancipacije građanstva. Naglašavanje jake umjetničke osobnosti svoju je potvrdu našlo u stvaranju pojma genija, te se pokret naziva još i pokretom genija (Geniebewegung). Pokret je doživio vrhunac 1770. susretom J. W. Goethea i J. G. Herdera, a oko 1785. je oslabio. Njegova teorija sadržana je u Goetheovim ranim esejima. Posebice je do izražaja došao u dramskom stvaralaštvu, u kojem konstantu tvori sukob između pojedinčeve težnje za slobodom i društveno uvjetovanih granica, prikazan u otvorenoj dramaturgiji koja ne poštuje tradicionalna pravila normativne poetike. Primjer su Goetheova drama Götz od Berlichingena (1771) i Schillerove drame iz rane faze, npr. Razbojnici (1782) te Spletka i ljubav (1784). Uz njih su najznačajniji predstavnici toga pokreta J. M. R. Lenz, M. Claudius, G. A. Bürger, F. Müller i J. J. W. Heinse.
