supletiv (prema srednjovj. lat. suppletivus: dopunski, zamjenski, od lat. supplere: dopuniti, zamijeniti), u lingvistici, termin za riječ tvorenu od osnove koja u nekim nekanonskim oblicima zamjenjuje drugu osnovu. Supletivi su svojstveni imenskim riječima: imenicama (npr. čovjek – ljudi), pridjevima (npr. zao/loš – gori – najgori, dobar – bolji – najbolji, velik – veći – najveći, malen – manji – najmanji), prilozima (npr. loše – gore – najgore, dobro – bolje – najbolje, puno/dosta/mnogo – više – najviše) i zamjenicama (ja – mene/me – meni/mi, on – njega/ga – njemu/mu – njega/ga/nj). Supletivi su posebno česti kod osobnih zamjenica.
