svjetski ratovi

ilustracija
SVJETSKI RATOVI, Prvi svjetski rat
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25

svjetski ratovi, dva izravna globalna oružana sukoba vodećih europskih i svjetskih sila i njihovih saveznika, združenih u vojno-političke koalicije, u razdoblju 1914–18 (Prvi svjetski rat) i 1939–45 (Drugi svjetski rat). Vodili su se radi obrane ili stjecanja svjetske političke, vojne i gospodarske prevlasti. Svjetski su ratovi bili sveobuhvatni, masovni i globalni oružani sukobi, u pripremu i vođenje kojih su bili uključeni svi društveni slojevi i u kojima su bile angažirane sve snage i izvori zaraćenih država i koalicija. Po broju ljudskih žrtava, ali i materijalnom razaranju i uništavanju ljudskih dobara, svjetski su ratovi imali vrlo teške posljedice za čovječanstvo. Unatoč tomu, ujedno su bili i presudni događaji u svjetskoj povijesti XX. st. Osim tih dvaju globalnih sukoba, neka obilježja svjetskoga rata imao je i Sedmogodišnji rat, koji se od 1756. do 1763. vodio na području Europe, Sjeverne Amerike i Azije.

Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat, vojni sukob između članica Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) i njihovih saveznika (Italija, SAD, Japan, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Grčka i dr.) te članica Trojnoga saveza, odnosno Centralnih sila (Njemačka i Austro-Ugarska) i njihovih saveznika (Osmansko Carstvo, Bugarska) od 28. VII. 1914. do 11. XI. 1918. U I. svjetskom ratu sudjelovalo je 36 država od ukupno njih 54, a rat se vodio na teritoriju 14 država. Bile su uništene goleme količine materijalnih dobara, smrtno su stradali i ranjeni milijuni ljudi. U njem je sudjelovalo približno 70 milijuna ljudi, od kojih je oko 10 milijuna poginulo, a 21 milijun bilo ranjeno. S obzirom na to da je I. svjetski rat bio pozicijski ili rovovski rat, većina poginulih i ranjenih bili su vojnici.

Uzrok

Glavni su uzrok izbijanja I. svjetskog rata bile nesuglasice između članica Antante i njihovih saveznika te članica Centralnih sila i njihovih saveznika oko održavanja i širenja nacionalnih i kolonijalnih imperija (→ imperijalizam; kolonijalizam). Njemačka je ušla u rat kako bi od svojih suparnika preotela kolonije i područja utjecaja te ostvarila svjetsku prevlast. Austro-Ugarska je ušla u rat kako bi učvrstila prevlast u Srednjoj Europi, na Balkanu i području Jadranskoga i Egejskoga mora. Glavni ciljevi Velike Britanije bili su očuvanje vlastitoga kolonijalnog imperija i slabljenje Njemačke kao glavnoga i opasnoga suparnika. I Francuska je ušla u rat kako bi očuvala kolonijalno carstvo, oslabila Njemačku i povratila Alsace i Lorenu, koje joj je Njemačka oduzela u ratu 1870–71. Carska se Rusija borila za utjecaj na Balkanu i u Osmanskom Carstvu, za Galiciju i Bukovinu, ali i za Dardanele, tj. za izlaz na Sredozemno more. Japan je želio ojačati svoj utjecaj u Kini i preoteti njemačke posjede na Tihom oceanu. Talijanski su zahtjevi obuhvaćali Južni Tirol, Slovensko primorje s Trstom, Istru, dio Dalmacije i Albanije, Antalyu i Izmir u Maloj Aziji te proširenje talijanskih kolonija u Africi. Na izbijanje rata također su utjecali: trajne napetosti u složenom sustavu saveza uspostavljenom nakon 1870. koji se počeo iscrpljivati, utrka u naoružanju, unutrašnjopolitička situacija u pojedinim državama (osobito Njemačkoj) ali i pogrješne percepcije mogućega sukoba (opće mišljenje u većini država bilo je da će rat završiti do kraja 1914) te slaba diplomatska komunikacija.

Povod

Kao povod za rat poslužio je Sarajevski atentat 28. VI. 1914., kada je bio ubijen austrougarski prijestolonasljednik, nadvojvoda Franjo Ferdinand. Austro-Ugarska je odlučila taj atentat iskoristiti za obračun sa Srbijom, iako je mogla pretpostavljati da će napad na Srbiju – s obzirom na ruske interese na Balkanu i napetosti u međunarodnim odnosima – izazvati opći rat. Potaknuta od Njemačke, Austro-Ugarska je 23. VII. srpskoj vladi predala ultimatum. Odbijajući onaj dio ultimatuma koji kao suverena država nije mogla prihvatiti, Srbija je izrazila spremnost da se pokori odluci Međunarodnoga suda u Hagu. Austro-Ugarska je na to 25. VII. prekinula diplomatske odnose te 28. VII. objavila Srbiji rat. Njemačka je objavila rat Rusiji 1. VIII (pošto je ova na potez Austro-Ugarske od 28. VII. odgovorila 29. VII. djelomičnom mobilizacijom, a sutradan i općom), te potom 3. VIII. i Francuskoj. Velika Britanija navijestila je rat Njemačkoj 4. VIII., pošto je ova prekršila neutralnost i suverenitet Belgije; Crna Gora pridružila se Srbiji 5. VIII. objavom rata Austro-Ugarskoj, koja je istoga dana objavila rat Rusiji; Italija se nije pridružila partnerima iz Trojnoga saveza, nego se isprva proglasila neutralnom, a potom prešla u suprotni tabor. Na taj je način već u početku u rat bilo uvučeno osam europskih država: Rusija, Francuska, Velika Britanija, Belgija, Srbija i Crna Gora s jedne strane, te Njemačka i Austro-Ugarska s druge.

Izrazita vojna nadmoć Antante bila je više prividna negoli stvarna. Po izvježbanosti i tehničkoj opremljenosti s njemačkom se vojskom donekle mogla mjeriti jedino francuska. Na moru je Antanta bila znatno nadmoćnija. To joj je omogućilo provođenje učinkovite blokade Centralnih sila, što je postalo jednim od najvažnijih čimbenika rata.

Tijek rata 1914.

U početku rata u Europi su bila uspostavljena tri bojišta: Zapadno, na kojem su se vodile borbe između njemačke vojske, s jedne strane, i francuske, belgijske i britanske vojske s druge strane; Istočno, na kojem su se ruske armije sukobile s austrougarskim i njemačkim armijama; Balkansko, gdje su ratovale austrougarske, crnogorske i srpske snage.

Ratne su operacije najprije otpočele na Zapadnome bojištu. Polazeći od osnovne strateške zamisli da se najprije porazi Francuska, a da se snage potom prebace na istok radi obračuna s Rusijom, Nijemci su na zapadu prema Francuskoj i Belgiji usredotočili veći dio svoje vojske. Budući da se obrana istočne francuske granice od Belforta do Verduna smatrala nesavladivom, njemački je Glavni stožer, u duhu vojne doktrine feldmaršala A. von Schlieffena (Schlieffenplan), 2/3 ukupnih snaga orijentiranih na Zapadno bojište grupirao na desnom krilu (odsjek Aachen–Metz). Osnovna je zamisao bila da se slabije, lijevo krilo u prvoj fazi ograniči na aktivnu obranu duž njemačko-francuske granice, dok je jaka udarna grupacija na desnom krilu trebala upasti preko Belgije u sjevernu Francusku. U drugoj je fazi francuska vojska, obuhvaćena kliještima, trebala biti uništena koncentričnom akcijom svih njemačkih snaga.

U skladu s tim planom, Nijemci su 1–2. VIII. 1914. zauzeli neutralni Luksemburg bez objave rata, a 3. VIII. prekršili neutralnost Belgije i brzo prodrli prema francusko-belgijskoj granici. Računajući da će njemački obuhvatni manevar preko Belgije imati ograničen karakter, francuski glavni zapovjednik general J. J. C. Joffre okupio je svoje glavne snage u sjeveroistočnome trokutu Francuske (na francusko-njemačkoj granici) u skladu sa svojim ofenzivnim planovima u općem sjeveroistočnome smjeru. Kada su se jasnije pokazale njemačke namjere, Joffre je počeo ojačavati lijevo krilo, ali prekasno da bi Nijemce zadržao na francusko-belgijskoj granici. U borbama 20–24. VIII., poznatima pod nazivom Granične bitke, Francuzi su doživjeli neuspjeh i otpočeli povlačenje prema Parizu. Budući da su obnovljeni pokušaji da se njemačka ofenziva zadrži završili neuspjehom kraj Saint-Quentina (28. VIII) i Guisea (29. VIII), Joffre je bio prisiljen povući se južno od Marne, stvarajući istodobno povoljne operativne uvjete za protuofenzivu. U glasovitoj Bitki na Marni (5–12. IX; mjestimične borbe do 19. IX) Nijemci su bili napadnuti i prisiljeni na povlačenje, nakon čega je načelnik njemačkoga Glavnoga stožera general Helmuth Johannes Ludwig von Moltke bio smijenjen; zamijenio ga je general E. von Falkenhayn. Poraz njemačkih snaga u Bitki na Marni omeo je ratni plan Njemačke da brzom pobjedom završi I. svjetski rat.

Nakon neuspjeha na Marni Nijemci su se povukli do rijeke Aisne, na kojoj se bojište stabiliziralo. U obostranom pokušaju da se obuhvati protivničko zapadno krilo, u sljedeća se tri mjeseca težište operacija prenijelo na zapad sve do Sjevernoga mora, zbog čega su te operacije nazvane Trka k moru. Napokon se zbog obostrane iscrpljenosti bojište u listopadu stabiliziralo, a u rukama Nijemaca ostala je gotovo cijela Belgija i nekoliko sjevernofrancuskih departmana. Nastupilo je razdoblje pozicijskoga ili rovovskoga rata.

Na istoku su operacije otpočele 17. VIII. Ruska 1. i 2. armija generala Jakova Grigorjeviča Žilinskoga prešle su u napad prije dovršetka grupiranja kako bi olakšale težak položaj Francuza. Plan je predviđao uništenje njemačkih snaga u Istočnoj Pruskoj (8. armija pod zapovjedništvom Maximiliana von Prittwitz und Gaffrona) koncentričnim napadom 1. i 2. armije sjeverno i južno od Mazurskih jezera. Premda je u bitki kraj Gumbinnena 20. VIII. ruska vojska porazila njemačke jedinice te zaposjela Istočnu Prusku, u njemačkom protuudaru bila je u bitki kraj Tannenberga (26–31. VIII) uništena ruska 2. armija, dok se 1. ruska armija morala nakon poraza u bitki kraj Mazurskih jezera (7–14. IX) uz teške gubitke povući na desnu obalu rijeke Njemen.

Usporedno s borbama u Istočnoj Pruskoj vodile su se operacije u Galiciji između ruske vojske pod zapovjedništvom generala Nikolaja Iudoviča Ivanova i glavnih austrougarskih snaga pod izravnim zapovjedništvom načelnika Glavnoga stožera generala F. Conrada von Hötzendorfa. Kako su obje strane imale ofenzivne planove, došlo je u razdoblju 26. VIII–17. IX. do niza bitaka i operacija poznatih kao Galicijska bitka, koja je završila pobjedom Rusa; Austro-Ugarska je izgubila 400 000 ljudi, a Rusija 230 000.

Nakon pobjede u Galiciji ruski Glavni stožer planirao je ofenzivu prema Šleskoj radi pritiska na Njemačku. Istodobno su Nijemci s novoosnovanom 9. armijom planirali ofenzivu iz Šleske u bok i pozadinu ruskoga Jugozapadnoga bojišta kako bi pomogli austrougarskom savezniku. Njemačke su snage počele napredovati 28. IX., a njihovoj su se ofenzivi pridružile 1., 2., 3. i 4. austrougarska armija. Premda su te zajedničke snage postigle određene početne uspjehe izbivši 12. X. pred Varšavu, njihova je ofenziva pretrpjela neuspjeh. Pod pritiskom Rusa Nijemci su bili prisiljeni povući se na šlesku granicu. Na bojištu protiv Austro-Ugarske ruske su snage prešle rijeku San i u borbama 22–26. X. potukle 1. austrougarsku armiju.

Nakon odbacivanja njemačke 9. armije u Šlesku, ruski Glavni stožer planirao je upad četiriju armija duboko u Njemačku. To je dovelo do niza teških borba zapadno od Visle, s velikim gubitcima na objema stranama. Zbog iscrpljenosti protivnici su se ukopali u rovove. Potkraj prosinca 1914. na Istočnom bojištu rat se pretvorio u pozicijski.

Na Balkanskom bojištu, zapovjednik austrougarske Balkanske vojske general O. von Potiorek prešao je u napad 12. VIII. glavnim snagama (5. i 6. armijom) preko Drine, ali je nakon poraza u bitki na području planine Cer (Cerska bitka) 11–12. VIII. bio prisiljen povući se. To je povlačenje iskoristila srpska vojska pod zapovjedništvom R. Putnika te je prodrla u Srijem. Ubrzo se, međutim, morala povući južno od Save, jer je Potiorek otpočeo novu ofenzivu iz Bosne. Nakon toga razvile su se do 11. XI. borbe poznate pod nazivom Bitka na Drini. U njoj je austrougarska vojska zaposjela sjeverne dijelove Srbije, ali je srpska vojska 3. XII. prešla u protunapad. U Kolubarskoj bitki razbila je 5. i 6. austrougarsku armiju i za 13 dana izbacila protivnika sa svojega teritorija. Time je bojišnica bila ponovno uspostavljena na Savi i Drini.

Dok su se u Europi snage Antante borile s Centralnim silama, Japanci su nakon ulaska u rat (23. VIII) lako preoteli od Njemačke Qingdao u kineskoj pokrajini Shandong i otoke u Tihom oceanu. Operacije su za Japan praktično završile u studenome 1914. Tijekom rata on se bogatio prodajom pretežno staroga oružja saveznicima i vršio pritisak na Kinu, što je osobito došlo do izražaja u ultimatumu 1915., poznatome pod nazivom Dvadeset i jedan zahtjev. Japanci su, među ostalim, zahtijevali da kineskom vojskom, policijom i financijama upravljaju njihovi časnici i činovnici kao instruktori. Uz diplomatsku potporu SAD-a Kina je uspjela odbiti taj zahtjev, ali je morala prihvatiti niz drugih, koji su krnjili njezin suverenitet.

Ulazak Osmanskoga Carstva u rat (29. X) bio je jedan od najvažnijih događaja u 1914. U uvjerenju da će time očuvati svoje posjede, Osmansko se Carstvo odlučilo za Centralne sile donijevši im time prevlast. Ulaskom Osmanskoga carstva u rat prekinuti su, naime, najkraći putovi (Bospor–Dardaneli) između Rusije i njezinih saveznika. Osim toga, osnovana su dva nova bojišta – Crnomorsko i Kavkasko, potom bojište u Mezopotamiji te, poslije, u Palestini i Siriji, gdje su bile angažirane znatne snage Antante. Ipak, u cjelini, 1914. završila je za Centralne sile nepovoljno. Mjesto munjevite pobjede nad jednim protivnikom, a zatim i nad drugim, Njemačka je bila prisiljena voditi rat na dvama bojištima, a poslije na četirima. Pretvaranjem manevarskoga rata u pozicijski Centralne su se sile našle u položaju opkoljene tvrđave.

Tijek rata 1915.

Nijemci su nakon određenoga kolebanja odlučili težište operacija prebaciti na Istočno bojište kako bi nizom jakih napada neutralizirali Rusiju i okrenuli se protiv Francuza. Slijedeći taj plan, došlo je tijekom prve polovice 1915. do niza borbi. Na sjevernome dijelu Istočnoga bojišta Nijemci su prešli u ofenzivu iz Istočne Pruske 7–22. II. i postigli velik uspjeh u zimskoj bitki kraj Mazurskih jezera, ali su ruskim protunapadom potkraj veljače bili zaustavljeni. Borbe na Istočnom bojištu dosegnule su vrhunac početkom svibnja kada je njemačka vojska pod zapovjedništvom A. von Mackensena 2. V. probila rusku bojišnicu kraj grada Gorlice te do kraja rujna zaposjela Galiciju, Poljsku, Volinje, Litvu i Kurzemu (Kurland). Naposljetku se bojišnica ustalila na crti Dnjestar–Riški zaljev, na kojoj je i ostala zimi 1915–16. Općenito, ofenzivom na istoku 1915. Nijemci su u određeno vrijeme paralizirali ofenzivnu moć Rusa i time uvelike olakšali situaciju austrougarskoj vojsci, koja se tada zajedno s njemačkim snagama mogla jače angažirati protiv Srbije, ali i protiv Italije, koja je ušla u rat (23. V. 1915).

Angažirani na istoku, Nijemci su se na zapadu 1915. ograničili na manje lokalne akcije, dok su Francuzi i Britanci poduzeli u toj godini niz ofenziva: u Champagnei od kraja prosinca 1914. do veljače 1915., a potom ponovno 16. II–20. III. 1915., u Flandriji u ožujku, kraj Arrasa tijekom svibnja, u Champagnei i u Artoisu u rujnu 1915. Osnovni je cilj svih tih pothvata, koji su od reda završili bez većih rezultata, bilo rasterećenje Rusa, u čem se samo djelomično uspjelo.

U nemogućnosti da probiju njemačku bojišnicu na zapadu, sile Antante odlučile su početkom 1915. izvesti Dardanelsku operaciju protiv Osmanskoga Carstva u namjeri da se preko tjesnaca povežu s Rusijom, izbace Osmansko Carstvo iz rata, ubrzaju odluku Grčke i Rumunjske o stupanju u rat i prisile Bugarsku da se odluči za Antantu. Budući da zamisao nije naišla na razumijevanje kod zapovjednika kopnene vojske, koji su smatrali da se rat može dobiti samo na Zapadnome bojištu, operaciju je u veljači 1915. samostalno otpočela britanska mornarica. Ona je artiljerijom 19. i 25. II. uništila utvrde na ulazu u Dardanele, ali je pri napadu bojnih brodova na glavnu obrambenu crtu u tjesnacu doživjela poraz. Nakon mnogih kolebanja koja su obilježila cijeli tijek operacije, a što je većim dijelom i bio uzrok neuspjeha, u borbu su napokon bile uvedene kopnene snage (ekspedicijski korpus sa 65 000 ljudi). Desantom 25. IV. te su snage na Galipolju uspostavile dva mostobrana, ali im 5. osmanska armija pod zapovjedništvom njemačkoga generala Otta Limana von Sandersa i Kemal-paše (M. K. Atatürk) nije dopustila krenuti dalje od njih. Teške borbe vodile su se mjesecima. Napokon je u zaljevu Suvla (sjevernije od već postojećih mostobrana) u kolovozu bilo iskrcano još pet divizija, ali značajnijih rezultata nije bilo. Kada je potkraj godine Njemačka uspostavila izravnu vezu s Osmanskim Carstvom preko Srbije i Bugarske, položaj savezničke vojske na Galipolju postao je kritičan, pa je na kraju 1915. i početkom 1916. bila evakuirana u Solun (9. I. 1916), gdje je osnovano novo ratište (Solunsko bojište). Raniji pokušaj Osmanlija (veljača 1915) da zauzmu Sueski kanal nije uspio.

Na samome početku rata Italija se proglasila neutralnom, zahtijevajući kao cijenu neutralnosti od Austro-Ugarske Južni Tirol i Istru. Istodobno je povela tajne pregovore s Antantom o stupanju u rat na njezinoj strani ako joj se prizna pravo na Trentino, Trst, Slovensko primorje, Istru, dio Dalmacije i Albanije, te pravo na osmanske pokrajine Antalyu i Izmir, proširenje kolonija u Africi i dr. Budući da su Londonskim ugovorom (26. IV. 1915) Velika Britanija, Francuska i Rusija većim dijelom udovoljile talijanskim zahtjevima, Italija je pristala uz Antantu. Time je u svibnju 1915. u Europi bilo stvoreno još jedno bojište, Talijansko. Na njem su Talijani od lipnja do prosinca 1915. vodili četiri ofenzive gotovo bez ikakvih rezultata: glavni cilj napada, osvojenje Gorizije (Gorice), nije bio postignut.

Za Balkansko bojište god. 1915. bila je odlučujuća. Pošto su Njemačka i Austro-Ugarska ugovorom od rujna 1915. udovoljile bug. teritorijalnim zahtjevima prema Makedoniji i u dolini Morave, obećavši joj istodobno Dobrudžu i Trakiju ako Rumunjska i Grčka prijeđu na stranu Antante, Bugarska je u listopadu 1915. pristala uz Centralne sile. Potom su austrougarska, bugarska i njemačka vojska napale Srbiju te prisilile njezinu vojsku potkraj studenoga na povlačenje preko Albanije na obalu Jadranskoga mora, gdje su srpske snage tijekom siječnja 1916. prihvatili saveznici i prebacili ih na Krf.

Kada je Srbija bila zauzeta, austrougarske su snage napale Crnu Goru i nakon zauzeća Lovćena i Cetinja u prvoj polovici siječnja 1916. prodrle u sjevernu Albaniju. Pothvati Antante da spriječe slom Balkanskoga bojišta došli su prekasno.

U drugoj godini rata operacije su bile vođene i u kolonijama. Pošto su u kolovozu 1914. izgubili Togo, Nijemci su sred. 1915. bili istjerani iz jugozapadne Afrike, a 1916. iz Kameruna. U Njemačkoj Istočnoj Africi borbe su vođene do kraja rata, gdje je Paul Emil von Lettow-Vorbeck uspješno primjenjivao taktiku gerilskog ratovanja.

Na moru nije došlo do odlučujućega sukoba ni te ni prethodne godine. Važniji su se okršaji zbili 1. XI. 1914. kraj čileanskoga grada Coronela, kada je na povratku u Njemačku njemačka Dalekoistočna eskadra potukla slabiju britansku eskadru, a potom su ju Britanci 8. XII. uglavnom uništili kraj Falklanda. Do prve veće pomorske bitke između brodova britanske i njemačke ratne mornarice došlo je 24. I. 1915. kraj Dogger Banka u Sjevernome moru. Bitka je završena uzmakom Nijemaca, koji su izgubili bojni krstaš Blücher.

Druga je godina rata u cjelini završila povoljno za Centralne sile, ali njihovi uspjesi nisu bili odlučujući.

Tijek rata 1916.

Smatrajući da im od Rusa ne prijeti ozbiljna opasnost, Nijemci su prenijeli težište operacija ponovno na zapad i nastojali kraj Verduna slomiti Francusku, pretpostavljajući da je ova gotovo iscrpljena. Odgovorni čimbenici Antante očekivali su rješenje u sinkroniziranim operacijama na svim trima glavnim ratištima: Zapadnome, Istočnome i Talijanskome.

Nijemci su 21. II. otpočeli Verdunsku bitku, koja je s prekidima trajala sve do 14. VII. S obiju strana bile su uvedene u borbu goleme snage, a gubitci su bili vrlo veliki. Iz stroja je izbačeno gotovo pola milijuna ljudi sa svake strane. U toj bitki iscrpljivanja pobjeda je pripala Francuzima, jer su obranili Verdun, koji je postao simbol njihove vojne nadmoći.

Anglo-francuska vojska otpočela je 1. VII. Bitku na Sommei u namjeri da probije njemačku bojišnicu. Bitka u kojoj su prvi put Britanci upotrijebili tenkove (15. IX) otegnula se sve do 18. XI. a cilj ofenzive nije bio postignut. Gubitci su bili još veći nego kraj Verduna. Na strani saveznika bilo je izbačeno iz stroja više od 700 000 ljudi, a na njemačkoj strani gotovo 600 000.

Suprotno procjeni Nijemaca o nesposobnosti Rusa za ofenzivna djelovanja, rusko Vrhovno zapovjedništvo planiralo je sredinom lipnja opsežnu ofenzivu gotovo duž cijeloga Istočnoga bojišta. Na molbu Francuza, pritisnutih kraj Verduna, ruske snage prešle su 18. III. u ofenzivu, no izravni rezultati protiv Nijemaca nisu postignuti; ljetna ofenziva generala A. A. Brusilova protiv austrougarskih snaga urodila je plodom. Od lipnja do kolovoza Brusilov je zauzeo Bukovinu i dio Galicije i pojavio se na karpatskim prijevojima, a Rusi su zarobili više od 400 000 vojnika. Zbog sloma austrougarskog bojišta i neuspjeha kraj Verduna bio je smijenjen E. von Falkenhayn, a naslijedili su ga P. von Hindenburg i E. Ludendorff. Ohrabrena ruskim uspjesima, a u uvjerenju da će lako zauzeti područja Austro-Ugarske u kojima žive Rumunji, Rumunjska je 27. VIII. stupila u rat na strani Antante. Kao i Italija, Rumunjska je bila saveznica Njemačke i Austro-Ugarske još od 1880-ih, ali je smatrala korisnim da se u pogodnom trenutku veže uz države Antante, koje su joj Bukureštanskim ugovorom od kolovoza 1916. obećale Erdelj (Transilvaniju), Bukovinu i Banat. No nakon stupanja u rat, rumunjska je armija pretrpjela do prosinca 1916. slom koncentričnom ofenzivom 9. njemačke i 1. austrougarske armije iz Erdelja te Mackensenove skupine od 11 bugarskih, njemačkih i osmanskih divizija iz Dobrudže. Bio je izgubljen velik dio Rumunjske zajedno s Bukureštom (6. XII), a ostatci vojske povukli su se iza ruske bojišnice osnovane na rijeci Siretu.

Na Talijanskom ratištu 1916. nije došlo do znatnijih promjena. Talijani su 11. III. otpočeli svoju petu ofenzivu na Soči, koja se završila potkraj mjeseca bez rezultata. Austrougarske snage poduzele su ofenzivu u Trentu kako bi upale u Venetsku nizinu iza leđa glavnim talijanskim snagama na Soči. Ofenziva otpočeta 15. V. u početku je imala određenih uspjeha, nakon čega je talijansko Glavno zapovjedništvo već počelo razmišljati o povlačenju sa Soče i iz Koruške, što je dovelo do pada vlade. Međutim, 16. VI. napadi su bili obustavljeni jer je trebalo hitno uputiti vojsku na istok protiv snaga generala Brusilova, a Talijani su protunapadom preoteli dio izgubljenoga područja. Talijani su u kolovozu u šestoj bitki na Soči napokon zauzeli Goriziju, ali se u tri iduće bitke nisu uspjeli probiti prema Trstu.

U kolovozu je došlo do prvih snažnijih okršaja i na Solunskom bojištu. Bugari su prešli u napad sredinom. kolovoza i zauzeli Flórinu. Kako bi spriječili slom Rumunjske, saveznici su 12. IX. prešli u protunapad. U teškim borbama srpska vojska zauzela je 30. IX. Kajmakčalan i zajedno s Francuzima 19. XI. ušla u Bitolj. Ofenziva je bila završena početkom prosinca znatnim taktičkim uspjesima, ali strateški cilj nije bio postignut.

I azijsko-osmansko ratište bilo je aktivno. Na Kavkaskom i Crnomorskom bojištu Rusi su u siječnju prešli u ofenzivu, u veljači zauzeli Erzurum, u travnju Trabzon (Trapezunt), a u svibnju Erzincan. Protunapadom (u kolovozu) 2. armije, prebačene iz Trakije, Osmanlije nisu osjetnije izmijenili situaciju. Sred. srpnja Osmanlije su ponovno poduzeli uzaludnu akciju za zauzeće Sueza. Do kraja godine morali su i poluotok Sinaj prepustiti Britancima, koji su s dosta uspjeha (T. E. Lawrence) podizali Arape protiv Osmanlija. Velika Britanija, Francuska i Rusija dijelile su već tada između sebe Osmansko Carstvo. Ugovorom od 4. III. Rusiji su bili priznati Istanbul s tjesnacima i sjeverni dio osmanske Armenije. Sa svoje strane, ona je priznala pravo Britanaca na Iran, odnosno pravo Britanaca i Francuza na Palestinu. Britanija i Francuska sporazumom od 15. V. utvrdile su svoje interesne sfere u azijskome dijelu Osmanskoga Carstva na taj način što je Francuska dobila slobodu djelovanja u južnome dijelu osmanske Armenije i jugozapadnome dijelu Male Azije, a Velika Britanija u Iranu. Predviđalo se također da se stvore arapske države Transjordanija, pod britanskom upravom, i Sirija, pod francuskom upravom.

Na moru su se 31. V. 1916. napokon sukobile glavne snage britanske i njemačke flote u Jyllandskoj bitki, u kojoj je na njemačkoj strani sudjelovalo 99 brodova, a na britanskoj 150. Tom su prilikom Britanci izgubili 3 bojna krstaša, 3 oklopna krstaša i 8 razarača, a Nijemci 1 bojni brod, 1 bojni krstaš, 4 krstarice i 5 razarača. Pobjeda je pripala Britancima, jer su Nijemci prekinuli bitku i povukli se u baze.

Ni u 1916. nisu bila postignuta odlučujuća strateška rješenja. Kako je vrijeme radilo za Antantu, Centralne su sile na kraju godine bile u težoj situaciji nego na njezinu početku. One su tada uvidjele da ne mogu dobiti rat, pa su u rujnu predložile američkom predsjedniku Th. W. Wilsonu da posreduje za mir, a 12. XII. Njemačka je u ime Centralnih sila predložila Antanti da otpočnu mirovne pregovore. Pritom je polazna točka trebalo biti priznanje njemačkih osvajanja. Taj je prijedlog Antanta odbila.

Tijek rata 1917.

U toj su godini obje strane težile što brže završiti rat u svoju korist. Osim iscrpljenosti zaliha sirovina i namirnica, osobito u taboru Centralnih sila i u Rusiji, na to je u velikoj mjeri utjecalo sve veće nezadovoljstvo ratom u širih slojeva. U Rusiji su izbile dvije revolucije, od kojih je prva paralizirala rusku vojsku, a druga ju je prisilila da se povuče iz rata.

Zbog velikih gubitaka i nepovoljnoga odnosa snaga, Centralne su se sile 1917. odlučile na strateški napad na kopnu. Istodobno, Nijemci su pribjegli neograničenomu podmorničkomu ratu, koji je započeo 1. II. 1917. U rat na strani Antante ušao je 6. IV. 1917. SAD, koji je od početka rata bio naklonjeniji Antanti i pomagao ju. Unatoč jakoj izolacionističkoj struji, američka vlada donijela je odluku o stupanju u rat, jer se bojala pobjede njemačkog imperijalizma, koji je težio svjetskoj prevlasti. Njemačke su podmornice bezobzirno potapale američke brodove, što je ogorčilo američko javno mnijenje i bilo izravni povod za američku objavu rata Centralnim silama.

Antanta je za 1917. imala ofenzivne planove, a opći napad na svim bojištima trebao je započeti u prvoj polovici veljače. Prethodno je u Francuskoj u prosincu 1916. na mjesto smijenjenoga generala Joffrea bio postavljen general R. G. Nivelle. Zajednički plan saveznika poremetila je, međutim, Veljačka revolucija u Rusiji. Iako je ruska privremena vlada A. F. Kerenskoga nastavila rat, ofenziva na bojišnici morala je zbog unutarnjih događaja biti odložena.

Na Aisnei i u Champagnei zapadni su saveznici poduzeli ofenzivu sa znatnim zakašnjenjem. Započele su ju britanske postrojbe tek 9. IV., što su iskoristile njemačke postrojbe kako bi se prije početka francuske ofenzive 16. IV. povukle na Siegfriedovu liniju. Premda je po angažiranim snagama (više od milijun ljudi) Nivelleova ofenziva bila najveći pothvat I. svjetskog rata, a cilj mu je bilo uništenje glavnih njemačkih snaga na Zapadnome bojištu, ona nije dala gotovo nikakve rezultate, te je u svibnju bila obustavljena. Odlučeno je da se pričeka oporavak ruske vojske i pristizanje Amerikanaca na Zapadno bojište. U međuvremenu je zbog teških gubitaka francusku vojsku, ali i cijelu zemlju, zahvatio snažan antiratni pokret: u nekim je postrojbama došlo do pobuna, a u tvornicama do štrajkova. Stega je u vojsci donekle ponovno bila uspostavljena tijekom ljeta oštrim mjerama generala Ph. Pétaina, koji je naslijedio Nivellea na položaju vrhovnoga zapovjednika. Nakon toga Pétain je pokrenuo manje ofenzive: kraj Verduna u kolovozu i na Aisnei u listopadu, ali su one dale samo ograničene taktičko-operativne rezultate.

Kako bi rasteretili francusku vojsku, Britanci su od lipnja do studenoga vodili Bitku u Flandriji. Uz vlastite žrtve od 400 000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih, Britanci su nanijeli Nijemcima teške gubitke, ali bojišnicu nisu probili. Ni uporaba tenkova kraj Cambraia potkraj studenoga nije dala odlučujuće rezultate.

Nakon nekoliko mjeseci zatišja, početkom srpnja ponovno je oživjelo Istočno bojište. Privremena vlada A. F. Kerenskoga pokrenula je novu rusku ofenzivu u istočnoj Galiciji i Bukovini. Postrojbe na jugozapadnome dijelu Istočnoga bojišta prešle su u napad 1. VII., a nakon nekoliko dana i postrojbe sa zapadnoga i sjeverozapadnoga dijela bojišta. Nakon određenih početnih uspjeha ofenziva je 16. VII. morala biti prekinuta, jer su cijele postrojbe otkazale poslušnost. Koristeći se okolnošću što su ruski vojnici odbijali dalje se boriti, austrougarska i njemačka vojska probile su 19. VII. protunapadom kraj Ternopolja rusku bojišnicu i mjestimično prodrle u Rusiju do 150 km. Rusi su bili potisnuti iz Bukovine i dijela istočne Galicije. Na sjevernome dijelu Istočnoga bojišta Nijemci su početkom rujna zauzeli Rigu. Nezadovoljstvo ruskih vojnika na bojišnici i u pozadini politikom ruske vlade dovelo je do izbijanja Listopadske revolucije (7. XI. 1917., odnosno 25. X. po julijanskom kalendaru) te do istupanja Rusije iz rata. Potkraj studenoga sovjetska se vlada obratila svim zaraćenim državama s prijedlogom za mir bez aneksija i kontribucija. Države Antante prijedlog su odbile, ali su ga prihvatile Centralne sile, kojima se pružila prilika da oslobode goleme snage vezane za Istočno bojište. One su s Rusijom potpisale primirje 5. XII. Budući da je Rusija izišla iz rata, i Rumunjska je bila prisiljena potpisati mir s Centralnim silama (7. V. 1918).

U međuvremenu su se na Talijanskom bojištu također zbili važni događaji. Talijani su od sredine svibnja do rujna vodili desetu i jedanaestu bitku na Soči. Premda je jedini vidljivi rezultat talijanske ofenzive bilo zauzimanje Banjške planote, prijetila je opasnost da eventualnim nastavljanjem ofenzive Talijani probiju bojišnicu iscrpljene austrougarske vojske. Zbog toga su Nijemci intervenirali svojom 14. armijom i zajedno s austrougarskom vojskom u Bitki kraj Kobarida (24–27. X. 1917) nanijeli težak poraz talijanskoj vojsci. Nakon poraza na rijeci Tagliamento (30. X. 1917) Talijani su se u studenome 1917. povukli na desnu obalu Piave od ušća do Quera. Pošto se bojišnica ustalila na Piavi, talijanske snage uspjele su uz britansku i francusku pomoć odbiti pokušaje austrougarskih snaga da ju iste godine probiju i prijeđu rijeku.

Na ostalim bojišnicama tijekom 1917. nije došlo do odlučujućih promjena. Međutim, u neograničenom podmorničkom ratu Nijemci su postizali velike uspjehe. Dok je 1914–16. bilo potopljeno blizu 4 milijuna tona brodovlja, u 1917. je potopljeno oko 6 milijuna tona savezničkoga i neutralnoga brodovlja. Katastrofalni gubitci u brodovlju prijetili su slomom cijeloga sustava opskrbe Velike Britanije. U toj je situaciji britanski admiralitet poduzeo niz mjera kako bi svladao takvu opasnost, pa su se gubitci potkraj godine počeli smanjivati.

Opća ratna bilanca 1917. išla je u prilog Centralnim silama, ali je sa stajališta konačne odluke ipak bila negativna. Pod teretom gubitaka i oskudice nezadovoljstvo je sve više raslo. U njemačkoj ratnoj Floti otvorenoga mora (Hochsee-flotte) izbila je u kolovozu pobuna pod parolom »Mir po svaku cijenu«. Bilo je pobuna i u dopunskim jedinicama, a štrajkovi radnika bili su sve masovniji. U Austro-Ugarskoj je situacija bila još teža. Iako su pobune u postrojbama i u pozadini bile surovo gušene, dezerterstva su bila masovna, a zahtjevi za svršetak rata opći. Antiratni pokreti bili su jaki i u zemljama Antante, ali je u njima gospodarska i opća situacija bila mnogo povoljnija. Na njihovu je stranu u rat 29. VI. 1917. stupila i Grčka, čiji su kontingenti pojačali savezničke snage na Solunskom bojištu. Ona je dugo oklijevala zbog germanofilskoga raspoloženja kralja Konstantina I.; on je još prije otpustio E. Venizelosa, čija je vlada htjela da Grčka na samome početku stupi u rat na strani Antante. U tome je i razlog što grč. vojska nije 1915. pritekla u pomoć Srbiji, iako je ugovorom o savezu bila na to obvezana u slučaju bug. napada. Pod pritiskom javnoga mnijenja i saveznika, Konstantin I. morao se 1917. povući. U studenome 1917. britanska je vojska izvela napad širih razmjera na bojišnici Sueskoga kanala, 8. XII. zauzela je Jeruzalem, a do listopada 1918. i preostalo područje.

Tijek rata 1918.

Polazeći od postignutih uspjeha u prethodnoj godini, ponajprije od činjenice da je Istočno bojište izlaskom Rusije iz rata uglavnom prestalo postojati, Nijemci su se odlučili svim snagama angažirati na Zapadnom bojištu. Sa svoje strane Austro-Ugarska se obvezala poduzeti ofenzivu prema Italiji. Međutim, proces raspada Monarhije uzimao je sve jači zamah. To je osobito došlo do izražaja u pobuni mornara na 40-ak ratnih brodova u Boki kotorskoj početkom veljače. Paralizirana austrougarska vojska nije bila sposobna za djelovanje u trenutku defenzive na zapadu do početka pristizanja jačih američkih snaga, koje su u Francusku u manjoj mjeri počele pristizati 1917., a od svibnja do listopada 1918. pristizalo je 200 000 do 300 000 vojnika mjesečno.

Pripremajući se za ofenzivu na zapadu i poslije tijekom njezina trajanja, Nijemci su i na istoku zauzeli velika područja, jer su sovjetske vlasti prekinule mirovne pregovore u Brest-Litovsku. Njemačkom napredovanju prema Petrogradu uspješno su se suprotstavile 23. II. kraj Narve i Pskova tek osnovane postrojbe Crvene armije, ali su uvjeti za mir, zaključen 3. III., tada bili mnogo teži (→ brestlitovski mir). Prema odredbama toga mira, Rusija se u korist Centralnih sila morala odreći Kurlandije (Kurzeme), Letonije, Estonije, Litve i Poljske, priznati mir što ga je prije zaključila Ukrajina, odreći se Ardahana i Karsa (danas Turska) te Batumija (danas Gruzija), pristati na demobilizaciju i platiti ratnu odštetu od 6 mlrd. zlatnih maraka. Štoviše, Nijemci su zaposjedanjem Krima i pokretima svojih postrojba prema Donjeckom ugljenom bazenu (Donbas) i Zakavkazju prekršili ugovor te se ponovno sukobili sa Sovjetima. Neovisno o Nijemcima, u napade na Sovjete uključila se i Antanta. U proljeće 1918. Britanci i Francuzi zauzeli su Arhangeljsk i Murmansk, a Japanci i Amerikanci Vladivostok i Primorski kraj.

Na zapadu je njemačka ofenziva otpočela 21. III. 1918. Napad, u kojem je sudjelovalo 65 njemačkih divizija, bio je usmjeren na britanski odsjek bojišnice između Somme i Oise. Taktički su rezultati bili veliki; do početka travnja Nijemci su razbili 5. armiju, a djelomično i 3. britansku armiju (tijekom 10 dana Britanci su izgubili više od 173 000 ljudi) i prodrli 60 km u dubinu neprijateljskoga teritorija. Bojišnica je bila probijena i prijetila je opasnost da njemački klin razdvoji britansku i francusku vojsku. To je saveznike prisililo da osnuju zajedničko zapovjedništvo, koje je bilo povjereno francuskom generalu F. Fochu. Izvanredan taktički uspjeh Nijemci, međutim, nisu uspjeli razviti u stratešku odluku, jer su već početkom travnja bili zadržani intervencijom francuske vojske.

Budući da je ofenziva između Somme i Oise bila zaustavljena, Nijemci su 9. IV. s 36 divizija prešli u napad u Flandriji, također na britanski odsjek bojišnice. Do 20. IV. postigli su znatne taktičke uspjehe, ali su francuska pojačanja spriječila proboj bojišnice. Računajući na to da su u dvama uzastopnim napadima Britanci znatno oslabljeni, njemačko Vrhovno zapovjedništvo planiralo je protiv njih treći napad. Radi vezivanja njihovih rezerva Nijemci su prethodno (27. V) s 38 divizija napali Francuze na visoravni Chemin des Dames. Kako su ondje bila samo dva francuska korpusa, brzo su postigli izvanredan uspjeh. Do 30. V. napredovali su 60 km u dubinu neprijateljskoga teritorija i izbili na Marnu. Situacija je za Francuze bila teška i poduzimale su se mjere za evakuaciju Pariza. Na početku lipnja saveznici su zamolili predsjednika SAD-a za hitnu pomoć. Opća situacija Nijemaca bila je još teža, bez obzira na velike uspjehe. Njihovi su gubitci za nešto više od dva mjeseca bili veći od 400 000 ljudi, što se nije moglo nadoknaditi (unatoč smanjivanju okupacijskih postrojba na istoku i izvlačenju radnika iz industrije). Nijemci su se ipak odlučili na još jedan napad protiv Francuza prije no što će se ponovno vratiti Britancima u Flandriji. Izveli su ga sred. srpnja s 47 divizija na Marni i u Champagnei, ali bez rezultata, doživjevši i protunapad američkih snaga kraj Château-Thierryja. Potom su inicijativu postupno počeli preuzimati saveznici, kojima su pojačanja pružali i američki kontingenti, tako da su treći napad protiv Britanaca i nova njemačka ofenziva na Zapadnom bojištu bili onemogućeni.

U međuvremenu je neuspjehom završila i posljednja austrougarska ofenziva na Talijanskom bojištu (15–23. VI). Unatoč početnim uspjesima, ta je ofenziva bila ubrzo zaustavljena, a završila je povlačenjem austrougarskih postrojba (21–23. VI) na početne položaje na lijevoj obali Piave. Premda su Talijani ponovno zaposjeli položaje na desnoj obali rijeke, do kraja rata nisu poduzimali veće ofenzivne akcije.

Nadmoćne snage Antante zadavale su sve jače udarce materijalno i moralno iscrpljenim Centralnim silama. Na Zapadnom bojištu Nijemci su bili prisiljeni povući se s Marne na rijeke Aisne i Vesle (18. VII–3. VIII). Ofenziva šest anglo-francuskih armija kraj Amiensa natjerala je Nijemce da se 8. VIII–3. IX. povuku do Siegfriedove linije. Nakon nekoliko dana (12. IX), zbog napada američke 1. armije kraj Saint-Michela, Nijemci su bili prisiljeni na evakuaciju svojih istaknutih položaja istočno od Verduna. Njihova je vojska bila u takvu stanju da je Vrhovno zapovjedništvo u prisutnosti cara 14. VIII. zaključilo da ratu treba učiniti kraj. Sredinom kolovoza pokušalo se uspostaviti kontakt s američkom i belgijskom vladom o pitanju Belgije, kojoj se nudio status quo ante, a sredinom rujna bilo je zatraženo posredovanje nizozemske kraljice. Austro-Ugarska je otišla još dalje. Ne savjetovavši se s Njemačkom, ona je 14. IX. uputila poziv za mirovne pregovore svim državama u ratu, što je Antanta odbacila.

Prvi odlučujući udarac bio je zadan Centralnim silama na Solunskom bojištu, gdje su združene srpsko-francuske postrojbe probile bojišnicu u ofenzivi 15–18. IX (planinsko područje Nidže, Kozjak). Na to je bugarska vlada zatražila primirje, koje je bilo potpisano 29. IX. 1918 (Solunsko primirje). Dok je srpska vojska prodirala prema zapadu, postrojbe Antante su se usmjerile na Vidin i preko Trakije na Istanbul. Nakon pada Niša (12. X) austrougarska vojska uzalud je pokušala zadržati napredovanje savezničkih postrojba na Savi i Dunavu. U jesen 1918. Austro-Ugarska je doživjela slom, a car Karlo I., pošto mu je oduzeta vlast, abdicirao je 11. XI. 1918. i sutradan napustio zemlju (→ austro-ugarska). Iako su 13. XI. Madžari u Beogradu potpisali primirje, srpska vojska je tijekom studenoga zaposjela južnu Ugarsku te, na poziv Narodnoga vijeća SHS u Sarajevu i Zagrebu, 6. XI. ušla u Sarajevo, a 14. XI. u Zagreb. Dunavska armija, koju su osnovale francuske i britanske snage, ušla je 10. XI. u Rumunjsku, pošto je ona raskinula Bukureštanski mirovni ugovor, što su joj ga diktirale Centralne sile u svibnju 1918., i ponovno stupila na stranu Antante.

Nakon poraza na Balkanskom bojištu, a potom i na Talijanskom, Austro-Ugarska je prestala postojati. Talijani su prešli u ofenzivu na Piavi u smjeru Vittorija Veneta 27. X. i brzo probili bojišnicu, nakon čega je otpor austrougarske vojske, koja je zatražila primirje 29. X., prestao. U Beču je 12. XI. proglašena republika, a 16. XI. i u Budimpešti; Česi su nakon 28. X. proglasili neovisnost. Istodobno je iz rata bilo izbačeno i Osmansko Carstvo, koje je 30. X. potpisalo primirje u Mudrosu (Moúdhros) na otoku Limnosu.

Kraj rata

Njemačka je proživljavala agoniju pod udarcima savezničkih armija i valova unutrašnjega nezadovoljstva, što će ubrzo kulminirati u revoluciji. Na cijeloj crti Zapadnoga bojišta, od rijeke Maas do mora, francuske, britanske, američke i belgijske snage otpočele su opću ofenzivu 26. IX. Do kraja rujna i početkom listopada Nijemci su u središnjem dijelu bojišnice morali napustiti Siegfriedovu liniju, a na lijevome su se krilu povukli iza rijeka Suippe i Aisne. Pod pritiskom Vrhovnoga zapovjedništva njemačka se vlada noću između 3. i 4. IX. obratila predsjedniku SAD-a Th. W. Wilsonu s molbom da poduzme korake za prekid neprijateljstava. Dok su se između Berlina i Washingtona razmjenjivale note, savezničke su armije odbacile njemačku vojsku do crte Lys–Hermann–Hunding–Brunhilde, koju je njemačko Vrhovno zapovjedništvo odlučilo braniti kako bi položaj vlade na predstojećim pregovorima bio čvršći. Međutim, kada je Th. W. Wilson uputio Nijemce na savezničko Vrhovno zapovjedništvo na čelu s F. Fochom, u čijoj je nadležnosti bilo zaključenje primirja, njemačko Vrhovno zapovjedništvo odustalo je od mirovne akcije i pozvalo vojsku da ustraje do kraja. Zbog nepovoljne situacije na bojišnici E. Ludendorff podnio je ostavku (26. X), a potkraj listopada i početkom studenoga saveznici su na više mjesta probili liniju Lys–Hermann–Hunding–Brunhilde. Glad i epidemije, pobune u vojsci (mornara u Kielu) te mnogobrojne pobune radništva doveli su do vojnog sloma Njemačke. Pod prijetnjom revolucije, njemačko je Vrhovno zapovjedništvo 7. XI. zatražilo od saveznika primirje, a drž. kancelar Maksimilijan Aleksandar Fridrik Vilim (Max von Baden) proglasio je 9. XI. 1918. abdikaciju cara Vilima III. Potom je mjesto državnoga kancelara ustupio F. Ebertu, koji je početkom Studenske revolucije 1918. stao na čelo Vijeća narodnih opunomoćenika (10. XI. 1918) te 11. XI. 1918. potpisao bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke. Potom je njemačka vojska morala napustiti sva zaposjednuta područja na zapadu i istoku, zatim Alsace, Lorenu i lijevu obalu Rajne. Kapitulacijom Njemačke I. svjetski rat bio je završen.

Mirovni uvjeti

Antanta je mirovne uvjete postavila na mirovnim konferencijama 1919–20; mirovni sporazumi potpisani su s Njemačkom u Versaillesu 28. VI. 1919., Austrijom u Saint-Germain-en-Layeu 10. IX. 1919., Bugarskom u Neuillyju 27. XI. 1919., Madžarskom u Trianonu 4. VI. 1920. i Osmanskim Carstvom u Sèvresu 10. VIII. 1920. Njemačka je bila prisiljena odreći se svih kolonija, vratiti Alsace i Lorenu na zapadu, a na istoku Poznań i dio Pomorja, Pruske i Šleske. Rajnsko je područje bilo demilitarizirano, a Saarsko stavljeno pod upravu Lige naroda. Austrijski i madžarski dijelovi propale Austro-Ugarske uglavnom su svedeni u nac. granice Austrijanaca i Madžara. Osmansko Carstvo bilo je smanjeno približno na četvrtinu, a Bugarska za nešto više od 11 000 km². Pobijeđene sile bile su obvezne na isplatu ratnih odšteta, a njihove oružane snage svedene na minimum.

Kronologija važnijih vojnih i političkih događaja uoči I. svjetskog rata i tijekom rata

1914.  
28. VI. U Sarajevu ubijen austrougarski prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand.
23. VII. Austro‑Ugarska uputila ultimatum Srbiji.
25. VII. Prekid diplomatskih odnosa između Austro‑Ugarske i Srbije.
28. VII. Austro‑Ugarska objavila rat Srbiji; Rusija proglasila djelomičnu mobilizaciju.
29. VII. Rusija proglasila opću mobilizaciju.
1. VIII. Njemačka objavila rat Rusiji.
1–2. VIII. Njemačka zaposjela Luksemburg.
3. VIII. Započeo njemački napad na Belgiju; Njemačka objavila rat Francuskoj.
4. VIII. Velika Britanija objavila rat Njemačkoj.
5. VIII. Crna Gora objavila rat Austro‑Ugarskoj, koja je istoga dana objavila rat Rusiji.
7–26. VIII. Britansko‑francuske snage zaposjele njemačku koloniju Togo.
11/12. VIII–24. VIII. Cerska bitka.
17. VIII. Započela ruska ofenziva na Istočnu Prusku.
20. VIII. Bitka kraj Gumbinnena u Istočnoj Pruskoj.
20–24. VIII. Granične bitke na francusko‑belgijskoj granici.
23. VIII. Japanci osvojili njemački posjed Qingdao u kineskoj pokrajini Shandong i otoke u Tihom oceanu.
26. VIII–17. IX. Galicijska bitka.
28. VIII. Poraz francuske vojske u bitki kraj Saint‑Quentina.
29. VIII. Poraz francuske vojske u bitki kraj Guisea.
5. IX. Velika Britanija, Francuska i Rusija sklopile Trojni sporazum (Triple entente).
5–12. IX. Bitka na Marni.
6. IX–11. XI. Bitka na Drini.
6. IX. Srpske snage prodrle u Srijem; ubrzo odbačene.
7–14. IX. Bitka kraj Mazurskih jezera.
15. IX–15. X. Tzv. Trka k moru; početak pozicijskoga ili rovovskoga rata na Zapadnom bojištu.
28. IX. Njemačko‑austrougarska ofenziva na Istočnom bojištu.
22–26. X. Na bojištu protiv Austro‑Ugarske ruske su snage prešle rijeku San i u borbama potukle 1. austrougarsku armiju.
29. X. Osmansko Carstvo ušlo u rat na strani Centralnih sila; otvaranje Crnomorskoga i Kavkaskoga bojišta prema Rusiji, potom bojišta u Mezopotamiji te, poslije, u Palestini i Siriji.
3. XII. Kolubarska bitka.
XI–XII. Nakon niza teških borba zapadno od Visle između njemačkih i ruskih snaga, potkraj prosinca zavladalo je zatišje na Istočnom bojištu, a rat se pretvorio u pozicijski.
1. XI. Pokraj čileanskoga grada Coronela njemačka Dalekoistočna eskadra potukla slabiju britansku eskadru.
8. XII. Britanci kraj Falklanda potpuno uništili njemačku Dalekoistočnu eskadru.
XII. 1914–II. 1915. Britansko‑francuska ofenziva u Champagnei.
1915.  
24. I. Bitka britanske i njemačke eskadre kraj Dogger Banka u Sjevernome moru.
I–III. Istodobno započela njemačko‑austrougarska i ruska ofenziva duž cijele crte razdvajanja na Istočnom bojištu.
4–22. II. Zimska bitka kraj Mazurskih jezera.
16. II–20. III. Britansko‑francuska ofenziva u Champagnei.
19. II. Iskrcavanjem britanskih snaga započela Dardanelska operacija.
III. Britansko‑francuska ofenziva u Flandriji.
V. Britansko‑francuska ofenziva kraj Arrasa.
2. V. Njemačke snage započele novu ofenzivu na Istočnom bojištu; do kraja rujna Rusi su izbačeni iz Galicije, Poljske, Volinja, Litve i Kurzeme (Kurland); stabilizacija Istočnoga bojišta na crti Dnjestar–Riški zaljev.
23. V. Italija ušla u rat na strani Antante; otvaranje Talijanskoga bojišta na rijeci Soči.
9. VII. Vojne snage Južnoafričkoga Saveza prisilile Nijemce u Jugozapadnoj Africi na kapitulaciju.
IX. Britansko‑francuska ofenziva u Champagnei i Artoisu.
7. X. Započela njemačka i austrougarska ofenziva na Srbiju.
14. X. Bugarska ušla u rat na strani Centralnih sila; započela bugarska ofenziva na Srbiju.
XII. 1915–I. 1916. Nakon poraza u bitki za Galipolje, snage Antante bile su prisiljene napustiti Solun, gdje je osnovano novo bojište.
1916.  
I. Austrougarske snage zaposjele Crnu Goru i sjevernu Albaniju; evakuacija srpske vojske preko Kosova i Albanije na Krf.
21. II–14. VII. Verdunska bitka.
II. Rusi osvojili Erzurum u Turskoj.
4. III. Velika Britanija, Francuska i Rusija dogovorile podjelu Osmanskoga Carstva.
11. III. Peta bitka na Soči.
IV. Rusi osvojili Trabzon (Trapezunt).
15. V–16. VI. Austrougarska ofenziva u Trentinu.
15. V. Sporazum Velike Britanije i Francuske o utvrđivanju interesnih sfera u azijskome dijelu Osmanskoga Carstva.
V. Rusi osvojili Erzincan u Turskoj.
31. V.–1. VI. Jyllandska bitka.
1. VII–18. XI. Bitka na Sommei.
VIII. Šesta bitka na Soči.
27. VIII. Rumunjska stupila u rat na strani Antante.
12. IX. Ofenziva snaga Antante na Solunskome bojištu.
30. IX. Bitka na Kajmakčalanu.
6. XII. Vojni slom i okupacija Rumunjske.
12. XII. Njemačka u ime Centralnih sila predložila Antanti da otpočnu mirovne pregovore.
1917.  
1. II. Započeo neograničen podmornički rat.
6. IV. SAD ušao u rat na strani Antante.
9. IV. Započela Nivelleova ofenziva na Aisnei i u Champagnei.
16. IV. Povlačenje njemačkih snaga na Siegfriedovu liniju.
V–IX. Deseta i jedanaesta bitka na Soči.
VI–XI. Bitka u Flandriji.
27. VI. Grčka pristupila Antanti.
29. VI. Grčka objavila rat Centralnim silama.
1–16. VII. Ruska ofenziva u istočnoj Galiciji i Bukovini.
19. VII. Započela njemačko‑austrougarska protuofenziva; Rusi su potisnuti iz Bukovine i dijela istočne Galicije.
VIII. Pétainova ofenziva kraj Verduna.
24–27. X. Bitka kraj Kobarida.
30. X. Bitka na rijeci Tagliamento.
X. Pétainova ofenziva na Aisnei.
7. XI. Listopadska revolucija; istupanje Rusije iz rata.
5. XII. Centralne sile sklopile s Rusijom primirje.
8. XII. Britanske postrojbe osvojile Jeruzalem i velike dijelove Palestine.
1918.  
III–IV. Druga bitka na Sommei.
3. III. Sklopljen Brestlitovski mir između Ruske SFSR i Centralnih sila.
21. III. Započela njemačka ofenziva na Zapadnom bojištu između rijeka Somme i Oise.
9. IV. Započela njemačka ofenziva u Flandriji.
7. V. Rumunjska u Bukureštu sklopila separatni mir s Centralnim silama.
15–23. VI. Posljednja austrougarska ofenziva na Talijanskom bojištu.
VII. Započela njemačka ofenziva na Marni i u Champagnei.
15–18. VII. Bitka na Marni (posljednja njemačka ofenziva u I. svjetskom ratu).
18.VII–3. VIII. Njemačko povlačenje s Marne na rijeke Aisne i Vesle.
8. VIII–3. IX. Povlačenje njemačkih snaga pred savezničkom ofenzivom kraj Amiensa na Siegfriedovu liniju.
14. IX. Austro‑Ugarska uputila poziv za mirovne pregovore svim državama u ratu, što je Antanta odbacila.
15–18. IX. Snage Antante probile Solunsku bojišnicu.
26. IX. Započela sveopća ofenziva francuskih, britanskih, američkih i belgijskih snaga duž cijele Zapadne bojišnice.
29. IX. Bugarska sklopila Solunsko primirje s Antantom.
27. X. Talijani probili austrougarsku obrambenu crtu na Talijanskom bojištu.
28. X. Češka proglasila samostalnost.
29. X. Austro‑Ugarska zatražila primirje.
30. X. Osmansko Carstvo sklopilo primirje s Antantom.
6. XI. Na poziv Narodnoga vijeća SHS u Sarajevu srpska vojska zaposjela Sarajevo.
7. XI. Njemačka zatražila od Antante primirje.
9. XI. Abdikacija cara Vilima II.
10. XI. Snage Antante oslobodile Rumunjsku.
11. XI. Abdikacija hrvatsko‑ugarskoga kralja i austrijskoga cara Karla I.; raspad Austro‑Ugarske. Potpisana bezuvjetna kapitulacija Njemačke. Kraj I. svjetskog rata.
12. XI. Proglašena austrijska republika.
13. XI. Madžari potpisali primirje s Antantom.
14. XI. Na poziv Narodnoga vijeća SHS u Zagrebu srpska vojska zaposjela Zagreb.
16. XI. Proglašena madžarska republika.

Drugi svjetski rat

Vojni sukob između članica sila Osovine, odnosno Trojnoga pakta – Njemačke, Italije i Japana te njima pridruženih saveznika: Madžarske, Rumunjske, Bugarske, Finske, Srbije, NDH i dr., i Saveznika – SSSR-a, SAD-a, Velike Britanije i Francuske te zemalja koje su im se pridružile: Kanade, Australije, zemalja Latinske Amerike i dr., koji je trajao od 1. IX. 1939. do 2. IX. 1945. U njem je sudjelovala čak 61 od ukupno 67 svjetskih država, a sam rat vodio se na teritoriju čak 40 država. Od približno 110 milijuna sudionika rata, oko 50 milijuna ih je poginulo, a 35 milijuna bilo je ranjeno. Osim velikih ljudskih gubitaka na bojištima i okupiranim područjima na kojima se razvio organizirani oružani otpor (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Grčka, Albanija, Francuska, Poljska, Bjelorusija, Ukrajina, okupirani dijelovi Rusije i Kina), II. svjetski rat obilježila su masovna stradanja civilnoga stanovništva u gradovima (bombardiranje Varšave, Rotterdama, Beograda, Londona, Lenjingrada, Staljingrada, Moskve, Berlina, Frankfurta, Hamburga, Münchena, Nürnberga, Dresdena, Tokyja, Hiroshime, Nagasakija i mnogih drugih gradova), masovna pogubljenja velikoga broja ljudi na okupiranim područjima istočnoeuropskih (Poljska, Češka, Bjelorusija, Rusija, Ukrajina, Srbija) i azijskih država (Kina, Koreja) te sustavna istrjebljenja (genocid) cijelih naroda (Židovi, Romi) u fašističkim i nacističkim koncentracijskim logorima i logorima smrti. Prema procjeni, u nacističkim logorima smrti ubijeno je približno 10 milijuna ljudi, od čega između 5,5 i 6 milijuna Židova.

Uzrok

Glavni uzrok II. svjetskog rata bilo je nezadovoljstvo pojedinih država (Njemačka, Italija, Japan i dr.) međunarodnim poretkom uspostavljenim nakon I. svjetskog rata. Posebno je bila nezadovoljna Njemačka, koja je izgubila sve kolonije u korist Velike Britanije, Francuske, Japana i Južnoafričkoga Saveza i dijelove državnog teritorija u korist svih svojih susjeda osim Austrije. Morala je pristati, među ostalim, i na plaćanje velikih reparacija. Budući da Njemačka nije bila u mogućnosti isplatiti pobjednicima ratnu odštetu u visini od 132 mlrd. njemačkih zlatnih maraka, francuske su postrojbe 1923. zaposjele Ruhrsku oblast, središte njemačke teške industrije, što je dovelo do financijskog sloma Njemačke te izbijanja velike inflacije. Nepovoljan mirovni ugovor, složen i nestabilan politički sustav uspostavljen Weimarskim ustavom te teško gospodarsko-socijalno stanje u zemlji, dodatno otežano posljedicama velike svjetske gospodarske krize (1929–33), doveli su 1933. u Njemačkoj na vlast ratobornu i revizionističku Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, akronim NSDAP) pod vodstvom A. Hitlera. Nakon preuzimanja vlasti ta je stranka započela opsežne pripreme za novi rat. Osim Njemačke, novim svjetskim poslijeratnim poretkom nisu bile zadovoljne ni pojedine članice pobjedničke koalicije iz I. svjetskog rata. Zbog toga je na vlast u Italiji došla 1922. Nacionalna partija fašista (Partito Nazionale Fascista) pod vodstvom B. Mussolinija, a u Japanu su tijekom 1930-ih vlast u potpunosti preuzeli militarističko-nacionalistički krugovi. Nezadovoljstvo Njemačke, Italije i Japana dovelo je 1936. do uspostave savezništva između Njemačke i Italije (osovina Berlin–Rim), Njemačke i Japana (Antikominternski pakt) te 1940. između Njemačke, Italije i Japana (Trojni pakt). Budući da su sve tri države težile uspostavi novoga svjetskog poretka, što je podrazumijevalo pravo prvenstva Njemačke i Italije u Europi, a Japana u Aziji, sukob s Velikom Britanijom i Francuskom te ubrzo i sa SAD-om i SSSR-om bio je neizbježan. Premda su Velika Britanija i Francuska nastojale izbjeći novi svjetski rat pa su dopustile Njemačkoj pripojenje Austrije (1938), Sudetskoga područja (1938) te okupaciju Češke s Moravskom (1939), a Italiji okupaciju Etiopije (1936) i Albanije (1939), njemačkim napadom na Poljsku 1939. započeo je novi svjetski sukob.

Povod

Kao povod za izbijanje II. svjetskog rata Njemačka je iskoristila spor s Poljskom oko Gdańska i obalnoga pojasa. Pošto je poljska vlada odbila Hitlerov zahtjev za ustupanje spornih područja Trećemu Reichu, na što je ovaj i računao, nacistički je režim lažirao napad manje poljske postrojbe (njemački vojnici preobučeni u poljske odore) na svoju pograničnu postaju te, pod izgovorom zaštite granica, iskoristio taj incident kao izliku za napad na Poljsku. Time je, kao i u I. svjetskom ratu, bio pokrenut mehanizam postojećih međunarodnih savezničkih obveza i kombinacija.

Tijek rata

Njemačka je 1. IX. 1939. u 4 h i 45 min započela ratne operacije protiv Poljske, zbog čega su 3. IX. Velika Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj.

Njemačka je u Poljskoj vodila munjeviti rat (→ blitzkrieg ili blickrig). Njezine motorizirane snage napredovale su gotovo bez zastoja izvodeći obuhvatne manevre. Njemačke postrojbe ušle su 27. IX. u Varšavu. Kada je 6. X. pao Lublin, prestao je svaki organizirani otpor poljske vojske (→ poljska, povijest). Pri kraju njemačkih napada na Poljsku sovjetske su postrojbe temeljem Njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju (potpisanoga u kolovozu 1939) 17. IX. 1939. prešle sovjetsko-poljsku granicu te zaposjele zapadnu Ukrajinu i zapadnu Bjelorusiju, koje su do tada bile u sastavu Poljske. SSSR je zatim zaključio pakt o uzajamnoj pomoći s Estonijom (28. IX), Letonijom (5. X) i Litvom (10. X). Zbog sovjetskih teritorijalnih zahtjeva 30. XI. 1939. izbio je Sovjetsko-finski rat (→ finska, povijest). Nakon dugotrajnih borba, u ožujku su bila obustavljena neprijateljstva. Na temelju mirovnog ugovora (12. III. 1940) Finska je morala SSSR-u ustupiti Karelijsku prevlaku s Vyborgom (Viipuri) i dijelove Istočne Karelije (približno 40 000 km²), te iznajmiti poluotok Hanko i dopustiti tranzit preko oblasti Petsama.

Do tada na zapadu nije bilo znatnijih borba. Bez objave rata, njemačka vojska okupirala je Dansku (9. IV. 1940) i iskrcala se u Norveškoj. Njemačke operacije u Norveškoj, kojoj su Saveznici sa zakašnjenjem pritekli u pomoć, bile su završene 9. lipnja. Time su Nijemci osigurali svoj desni bok za daljnje akcije protiv Velike Britanije, šved. željeznu rudu, podmorničke baze na Atlantiku te mogućnost izlaska svoje ratne mornarice na otvoreno more. Njemačka je vojska 10. svibnja napala Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg, a zatim i Francusku. Do 14. svibnja bila je okupirana Nizozemska, a 28. svibnja kapitulirala je i Belgija. Francuska obrana bila je potpuno dezorganizirana, a vojska nesposobna oduprijeti se prodorima njemačkih oklopnih snaga. U pokušaju zaustavljanja njemačkog napredovanja, britanski se ekspedicijski korpus iskrcao u svibnju 1940. na obali La Manchea s obiju strana francusko-belgijske granice, no Nijemci su ga brzim prodorom opkolili zajedno s francuskim snagama kraj Dunkerquea. U akciji spašavanja postrojba (operacija Dynamo, 27. V–3. VI. 1940) Britanci su izgubili sve teško naoružanje i motorizaciju (→ dunkerque). Italija je 10. lipnja objavila rat Velikoj Britaniji i Francuskoj, 14. lipnja pao je Pariz, a 22. lipnja vlada maršala Ph. Pétaina sklopila je u Compiègneu primirje s Njemačkom i Italijom. Francuska je bila podijeljena na okupirani dio (sjeverni dijelovi zemlje) i »vichyjevsku« Francusku, na čelo koje je u srpnju 1940. došao Pétain dobivši diktatorske ovlasti. Uspostavio je reakcionarni i profašistički režim, koji je provodio i antisemitsku politiku. (→ francuska, povijest)

Od napada na Poljsku 1. IX. 1939. Nijemci su u praksi potpuno ostvarili svoju doktrinu munjevitoga rata. Uoči rata, priključivši Austriju i zauzevši Čehoslovačku, proširili su materijalnu bazu za vođenje rata, ponajprije češkom teškom i vojnom industrijom, a sporazum s Rumunjskom stavio im je na raspolaganje potrebne količine nafte. Brzi slom Poljske Hitler je mogao postići u prvom redu zbog nesposobnosti poljskog Vrhovnog zapovjedništva, kao i zbog pasivnoga držanja Francuske i Velike Britanije, koje su još uvijek nastojale usmjeriti njemačku agresiju prema istočnoj Europi, odnosno SSSR-u. Na okupljanje i napad glavnine njemačkih snaga na Poljsku Francuska nije odgovorila ofenzivom na zapadu te je tako zajedno s Velikom Britanijom propustila priliku da II. svjetski rat već na samom početku usmjeri drugačijim tokom. Zbog britanske i francuske pasivnosti cijelo je razdoblje od rujna 1939. do travnja 1940. ušlo u povijest pod nazivom »šaljivi rat« (francuski drôle de guerre) ili »sjedeći rat« (njemački Sitzkrieg). Za poljske kampanje Francuska je imala 109 divizija, nasuprot 30 do 40 njemačkih divizija iza utvrđene Siegfriedove linije i na drugim zapadnim granicama, pa ipak su Francuzi ostali iza svojih utvrda.

U munjevitom slomu oružanih snaga Poljske, zatim i Nizozemske, Belgije i Francuske, uključujući i britanski ekspedicijski korpus, te u brzoj okupaciji tih zemalja njemačka je ratna doktrina doživjela najveći uspjeh, a vojske Francuske i ostalih država, svladanih za samo šest tjedana, najteži poraz u svojoj povijesti, unatoč gotovo izjednačenim snagama.

Nijemci su na temelju Schlieffenove vojne doktrine (→ schlieffen, alfred von) u nekoliko uništavajućih bitaka postigli odlučujuće pobjede. Njihov su uspjeh osigurali: vješta uporaba svih sredstava, uključujući i tzv. petu kolonu, kojima se može slomiti moral protivnika; strateška, operativno-taktička i tehnička iznenađenja; koncentracija vrlo velikih oklopnih snaga na uskoj crti bojišnice kako bi se na izabranom pravcu postigla velika nadmoć, izvršio prodor u dubinu i u slobodan operativni prostor te na taj način omogućilo brzo opkoljavanje protivnika. U porazu na Zapadnom bojištu 1940. jedini uspjeh Saveznika bilo je evakuiranje britanskih i francuskih vojnika preko Dunkerquea u Veliku Britaniju. Iako su izgubile teško naoružanje i motorizaciju, te su snage bile jezgra oko koje je stvorena nova britanska armija i slobodne francuske snage pod generalom Ch. de Gaulleom. Pripremajući invaziju na Veliku Britaniju, Njemačka je s baza u okupiranoj zapadnoj Europi započela žestoke zračne napade na tu državu. Zračnu bitku za Britaniju, uvod u planiranu invaziju na otok, koju su otpočeli nakon pobjede na zapadu (od srpnja do listopada 1940. i potom do svibnja 1941), Nijemci su izgubili zahvaljujući visokom obrambenomu moralu Britanaca i djelotvornoj primjeni nove ratne tehnike (zrakoplovstva i radara); to je bio prvi neuspjeh munjevitoga rata. Uz operacije na kopnu i u zraku, rat se prenio i na more, gdje su Nijemci osobito razvili podmorničku aktivnost i krstarički rat.

Dok je trajala bitka na zapadu, sovjetska je vojska u razdoblju 15–17. lipnja zaposjela Estoniju, Letoniju i Litvu te ih priključila SSSR-u. Potom je SSSR prisilio rumunjsku vladu da mu prepusti Besarabiju i sjevernu Bukovinu (2. VII). Rumunjska je pod pritiskom Njemačke prepustila Madžarskoj veći dio Erdelja (Transilvanija, 29. VIII), a Bugarskoj južnu Dobrudžu (7. IX), nakon čega je u zemlji bio uveden totalitarni režim pod vodstvom generala I. Antonescua (→ rumunjska, povijest). Italija je 28. listopada napala Grčku, ali je doživjela neuspjeh. Izgubivši zračnu bitku za Britaniju, Hitler je odustao od invazije na britanski otok te je započeo pripreme za napad na SSSR. Njemačka, Japan i Italija zaključili su 27. IX. 1940. u Berlinu Trojni pakt. U pripremama za napad na SSSR Njemačka je nastojala sebi definitivno osigurati i Podunavlje i Balkan, tj. svoj južni bok, to više što je njezin talijanski saveznik pretrpio niz neuspjeha u borbi s Grčkom. Trojnomu su paktu pristupile vlade Madžarske, Rumunjske, Slovačke, Bugarske, a zatim i Kraljevine Jugoslavije (25. III). Pošto je drž. udarom generala D. Simovića u Jugoslaviji 27. III. bila zbačena vlada koja je pristupila paktu, Hitler je odlučio uništiti tu državu. U kratkotrajnom Travanjskom ratu poražene su Jugoslavija (6–17. IV) i Grčka (6–20. IV). No zbog vojnih operacija na Balkanu Hitler je za pet tjedana morao odgoditi planirani napad na SSSR, što se poslije pokazalo kao velika strateška pogrješka. Stoga su se njemačke jedinice na granici prema SSSR-u koncentrirale tek tijekom lipnja, pa je napad počeo 22. VI. 1941. Osim Njemačke, u tom su napadu sudjelovale također Madžarska, Rumunjska, Finska, Italija, te neke jedinice iz NDH, a Španjolska je na Istočno bojište poslala svoju Plavu diviziju. Od početka njemačke agresije na SSSR počela se stvarati široka antihitlerovska koalicija. Već 22–23. VI. 1941. vlade Velike Britanije i SAD-a objavile su svoju spremnost za pomoć SSSR-u (Atlantska povelja, 14. VIII. 1941). Sovjetska je vlada uspostavila savezničke odnose sa SAD-om i Velikom Britanijom; 12. srpnja bio je potpisan sovjetsko-britanski sporazum o zajedničkim akcijama u ratu protiv Njemačke, a na tripartitnome moskovskom savjetovanju 29. IX–1. X. 1941. SSSR, SAD i Velika Britanija donijeli su niz odluka o iskorištavanju svih izvora u ratu protiv Njemačke, o američkim i britanskim isporukama ratnog i dr. materijala SSSR-u itd. Tijekom ljeta i jeseni agresorske armije dobile su niz bitaka, osvojile goleme teritorije (baltičke zemlje, Bjelorusiju, gotovo cijelu Ukrajinu, Krim) i prodrle gotovo pred samu Moskvu, gdje ih je Crvena armija pod zapovjedništvom maršala G. K. Žukova zadržala i odbacila. (→ moskovska bitka)

To je bio kraj munjevitoga rata njemačkih kopnenih snaga. Laki uspjesi na europskom zapadu uvjerili su njemačko vodstvo da je za rat protiv SSSR-a dovoljno 210 divizija kojima je raspolagalo. U početnim operacijama bilo je angažirano 150 njemačkih divizija (60 ih je ostalo rasuto po Europi) i 30 do 40 satelitskih divizija, i to na tri divergentna pravca (Lenjingrad, Moskva, Kijev). Nijemci su postigli velike početne uspjehe zahvaljujući Staljinovim »čistkama«, jer je Crvena armija, zbog likvidacije zapovjednoga kadra (velikoga broja generala te više od polovice ukupnoga broja pukovnika) i držanja njezinih postrojba izvan borbene spremnosti, pretrpjela teške gubitke. Iako je uz goleme gubitke Crvena armija tek potkraj 1941. i početkom 1942. uspjela zaustaviti daljnje prodore, još uvijek nije bila spremna za ofenzivna djelovanja.

Rat se, međutim, proširio i na Pacifik. Japanska flota pod vrhovnim zapovjedništvom admirala I. Yamamota iznenada je 7. XII. 1941. napala američku bazu Pearl Harbor na Havajima te uništila veći dio njihove Pacifičke flote. Nakon napada, SAD i Velika Britanija objavili su rat Japanu (8. XII), a Njemačka i Italija SAD-u (11. XII). Do polovice 1942. Japanci su osvojili Hong Kong, Tajland, Malajski poluotok, sjevernu skupinu Gilbertovih otoka, Filipine, Guam, Borneo, Celebes, Singapur, veći dio Sumatre, Solomonske otoke, Javu i gotovo cijelu Burmu (→ japan, povijest). Istodobno se nastavljao rat u obalnom pojasu sjeverne Afrike s promjenljivim uspjehom.

Ulaskom SAD-a u rat, unatoč početnim uspjesima Japana, znatno su se učvrstili vojno-politički odnosi antifašističke koalicije. Dana 1. I. 1942. potpisana je Washingtonska deklaracija (Deklaracija 26 država), kojom su se sudionice obvezale da će upotrijebiti sva svoja sredstva, vojna ili gospodarska, protiv članica Trojnoga pakta i onih država koje su mu pristupile, te da s neprijateljima neće zaključivati primirje ili separatni mir. U Londonu je zatim 26. V. 1942. bio potpisan ugovor o prijateljstvu i savezu između Velike Britanije i SSSR-a, a u Washingtonu 11. VI. sporazum o uzajamnoj pomoći između SAD-a i SSSR-a.

S napadom na SSSR započeo je djelovati organizirani partizanski otpor na području bivše Kraljevine Jugoslavije pod vodstvom J. Broza - Tita i Komunističke partije Jugoslavije. Sličan otpor bio je organiziran i na području Poljske i Francuske. Iako su pokreti otpora onemogućivali dio njemačkih i talijanskih snaga, oni još uvijek nisu bili dovoljno snažni da bi utjecali na daljnji razvoj II. svjetskog rata.

U sjevernoj Africi britanska 8. armija pod zapovjedništvom generala B. Montgomeryja zaustavila je u razdoblju 31. VIII–3. IX. nadiranje njemačko-talijanske armije pod zapovjedništvom feldmaršala E. Rommela prema Suezu, te ju u bitki kraj El-Alameina u potpunosti razbila (30. X–7. XI. 1942) i potom započela goniti prema zapadu. Samo dan poslije (8. XI) angloameričke postrojbe napale su s mora luke Maroka i Alžira radi zaposjedanja tih zemalja i Tunisa (→ sjevernoafrički desant). Nakon iskrcavanja te su postrojbe pod zapovjedništvom američkoga generala D. D. Eisenhowera nastavile napredovanje prema Tunisu, kamo su Nijemci hitno prebacivali svoje snage (5. oklopnu armiju). Do kraja studenoga Saveznici su zaposjeli Maroko i Alžir, a početkom prosinca prodrli su u Tunis. Kada je kroz Libiju stigla u Tunis britanska 8. armija, sve angloameričke snage na tom području prešle su u završnu ofenzivu i 12. V. 1943. prisilile ostatke njemačko-talijanske grupe armija Africa na kapitulaciju.

Odluka da se Saveznici iskrcaju na Siciliju (čim se protivnik izbaci iz sjeverne Afrike) bila je donesena već na konferenciji F. D. Roosevelta i W. Churchilla u Casablanci (14–24. I. 1943). Od 1943. anglo-američko zrakoplovstvo neprestano je i žestoko napadalo ciljeve na području Njemačke i njemačkih saveznika radi uništavanja industrije i demoralizacije stanovništva. Anglo-američke snage izvele su 10. VII. 1943. desant na Siciliju i zatim, početkom rujna, na jug talijanskoga kopna. Ti događaji doveli su do pada režima B. Mussolinija (25. VII). Na čelo nove talijanske vlade došao je maršal P. Badoglio, koji je 3. IX. sklopio sa Saveznicima primirje, 8. IX. proglasio kapitulaciju, a 13. X. Italija je objavila rat Njemačkoj. Usporedno s prelaskom Italije na savezničku stranu, Nijemci su okupirali njezine sjeverne krajeve, oslobodili Mussolinija iz zatvora te ga postavili na čelo nove marionetske državne tvorevine u sjevernoj Italiji, Talijanske Socijalne Republike (Republika Salò).

Za to vrijeme na južnoj polovici Istočnoga bojišta Nijemci su u ljeto 1942. ponovno preuzeli stratešku inicijativu i duboko prodrli prema Staljingradu i sjevernom Kavkazu. Izdržavši u Bitki za Staljingrad (→ volgograd), sovjetske su postrojbe u studenome prešle u protuofenzivu, opkolile njemačku 6. armiju pod zapovjedništvom feldmaršala F. Paulusa i do početka veljače 1943. uništile ju zajedno s dvjema rumunjskim i po jednom talijanskom i madžarskom armijom. Premda je Bitka za Staljingrad bila jedna od prekretnica II. svjetskog rata, Crvena armija stekla je stratešku inicijativu na Istočnome bojištu tek sjajnom pobjedom nad njemačkom vojskom u Kurskoj bitki (5. VII–23. VIII. 1943). U toj najvećoj tenkovskoj bitki II. svjetskog rata, u kojoj se posebno istaknuo sovjetski maršal I. S. Konjev, sudjelovalo je sveukupno 2 milijuna vojnika sa 6000 tenkova i 4000 zrakoplova. Nakon nje započela je snažna sovjetska ofenziva duž cijele bojišnice (od Baltičkoga do Crnoga mora).

U općim ratnim naporima antihitlerovske koalicije značajnu ulogu tijekom 1943. imao je partizanski pokret na području bivše Kraljevine Jugoslavije, u prvom redu Hrvatske te Bosne i Hercegovine, sudionici kojega su nakon kapitulacije Italije razoružali veći broj talijanskih divizija te oslobodili velike dijelove Istre, Hrvatskoga primorja, Dalmacije, Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući vojnim uspjesima, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. XI. 1943. u Jajcu je bila uspostavljena nova Jugoslavija »kao državna zajednica ravnopravnih naroda«, koja će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine. Slični oslobodilački pokreti djelovali su i u mnogim drugim europskim zemljama (Grčka, Francuska, Italija i dr.).

Duboka kriza fašističke koalicije stvorila je povoljne uvjete za brži pobjedonosni završetak rata u Europi i na Pacifiku, što je nametalo i potrebu rješenja niza pitanja o poslijeratnoj organizaciji svijeta. Moskovska konferencija ministara vanjskih poslova SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a (Moskva, 19. X–1. XI. 1943) donijela je niz deklaracija. U deklaraciji o općoj sigurnosti proglašena su osnovna načela buduće organizacije UN-a; bile su donesene posebne deklaracije o odgovornosti nacista za počinjene zločine i o savezničkoj politici prema Italiji i Austriji. Moskovsko je savjetovanje pripremalo uvjete za prvi sastanak šefova triju vlada, koji je održan u Teheranu 28. XI–1. XII. 1943. W. Churchill, F. D. Roosevelt i J. V. Staljin postigli su sporazum o daljnjem vođenju rata, među ostalim i o stvaranju drugoga bojišta u Europi (→ teheranska konferencija) te o pružanju materijalne pomoći jugoslavenskim partizanima. Saveznici su stvorili sve uvjete kako bi stratešku inicijativu iskoristili za pripremanje uništenja neprijateljskih oružanih snaga.

Za to vrijeme nastale su velike promjene na Pacifiku. Bitkama u Koraljnome moru u svibnju 1942. i za otok Guadalcanal (Solomonski otoci) bilo je zaustavljeno daljnje širenje Japanaca na tom prostoru. Američke snage pod zapovjedništvom admirala C. W. Nimitza postigle su nove uspjehe u bitki kraj Midwaya (lipanj 1942) i oslobađanjem nekih od Aleutskih otoka (kolovoz 1942). Od druge polovice 1942. strateška inicijativa na Pacifiku konačno je prešla na stranu Amerikanaca; do kraja 1943. osvojili su otočnu skupinu Gilbert, Solomonske otoke, otok New Britain i jugoistočni dio Nove Gvineje. U Kini je situacija ostala nepromijenjena unatoč japanskim pokušajima slamanja otpora. Naime, svojim borbenim djelovanjem, kineske revolucionarne armije vezale su borbama više od polovice japanskih snaga u Kini, a borbe su trajale do sredine 1943.

Tijekom 1944. Crvena armija oslobodila je gotovo cijeli teritorij SSSR-a i prenijela operacije na područja okupiranih istočnoeuropskih zemalja. Na zapadu je druga bojišnica otvorena 6. VI. 1944. u Francuskoj, kada su se jake anglo-američke snage iskrcale u Normandiji u najvećoj desantnoj operaciji u povijesti ratova (→ normandija), te u kolovozu na jugu Francuske. U unutrašnjosti Francuske razvijao se i jačao pokret otpora, a s anglo-američkim snagama nastupale su i Slobodne francuske snage (Forces françaises libres) generala Ch. de Gaullea. Na krajnjem sjeveru Europe, Finska je zaključila primirje sa SSSR-om (19. IX. 1944). U napredovanju sovjetske Crvene armije tijekom druge polovice 1944. pod zapovjedništvom maršala S. K. Timošenka bile su zauzete Rumunjska (kolovoz 1944), Bugarska (rujan 1944) i istočna Madžarska (prosinac 1944). Uz pomoć Crvene armije jugoslavenski partizani (Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije) oslobodili su Beograd, Vojvodinu, Baranju i Međimurje. Tada je na Dunavu bila ustrojena nova njemačka obrambena crta, koja je preko zapadnoga Srijema (Srijemska bojišnica), istočne Bosne i Hercegovine vodila sve do mora. Na konferenciji u Jalti (4–11. II. 1945) W. Churchill, F. D. Roosevelt i J. V. Staljin donijeli su odluke o završnim operacijama za uništenje hitlerovske Njemačke i Japana (→ jaltska konferencija). Na Istočnom bojištu od Baltika do jugoslavenske granice nastupale su sovjetske snage, koje su zajedno s poljskim postrojbama zauzele Istočnu Prusku, oslobodile Varšavu (17. I. 1945) i ostale dijelove Poljske te zapadne dijelove Madžarske, zauzele Beč (13. IV. 1945) i zapadne dijelove Čehoslovačke.

Za to su vrijeme zapadni saveznici do sredine rujna 1944. oslobodili cijelu Francusku, Belgiju, Luksemburg, dio Nizozemske i potkraj ožujka izbili na Rajnu. U očajničkom pokušaju da zaustave prodor savezničkih postrojba na njemački teritorij i odsijeku anglo-američke postrojbe u Belgiji i Nizozemskoj, Nijemci su od 16. XII. 1944. do 31. I. 1945. pod zapovjedništvom feldmaršala Waltera Modela pokrenuli u Ardenima snažnu, ali neuspješnu protuofenzivu (→ ardenska operacija), u kojoj je bila slomljena njemačka vojska na Zapadnom bojištu.

U operacijama tijekom travnja 1945. savezničke postrojbe prodrle su duboko u Njemačku te se 25. travnja susrele na Labi s Crvenom armijom i sa sjevera ušle u zapadne dijelove Austrije. Slomivši posljednju obranu Nijemaca, Crvena je armija osvojila Berlin (2. V). Nakon Hitlerova samoubojstva (30. IV) njemački admiral K. Dönitz sastavio je novu njemačku vladu, koja je 8. V. 1945. prihvatila bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke.

U operacijama na hrvatskom i slovenskom teritoriju u ožujku 1945. Jugoslavenska je armija probila njemačku frontu u Lici, a usporedno na Dunavu Srijemsku bojišnicu; do početka svibnja završila je uspješno Riječku bitku, oslobodila Istru i Slovensko primorje do Soče, gdje se sastala sa savezničkim snagama, koje su nakon proboja fronte kraj Bologne (19. IV) prodrle kroz sjevernu Italiju do Austrije i rijeke Soče. Do 15. V. 1945. postrojbe Jugoslavenske armije oslobodile su cijelo slov. područje te prodrle na talijanski i austr. teritorij, gdje im se kraj Bleiburga 15. V. 1945. predao veći dio oružanih snaga NDH (domobranske i ustaške postrojbe) zajedno s dijelom ustaškoga političkoga vodstva. (→ bleiburg)

Odnose koji su proizašli iz potpunoga poraza Njemačke pokušali su riješiti W. Churchill, H. S. Truman i J. V. Staljin na konferenciji u Potsdamu od 17. VII. do 2. VIII. 1945 (→ potsdamska konferencija). Odlučeno je da se Njemačka stavi pod vojnu upravu savezničkih sila pobjednica, te da se političko i dr. preuređenje Njemačke obavi pod kontrolom Savezničkoga nadzornog vijeća. Utvrđena su i njemačka teritorijalna odstupanja; SSSR-u je pripalo istočnoprusko područje s Königsbergom, a Poljskoj teritorij istočno od crte Odra–Nisa. Poratna Njemačka bila je podijeljena na okupacijske zone (američku, britansku, francusku i sovjetsku), u kojima je provođena denacifikacija (na okupacijske zone bio je podijeljen i Berlin). Dio pripadnika nacističkoga vodstva bio je osuđen na Nürnberškom procesu.

Odmah nakon završetka konferencije SSSR je stupio u rat protiv Japana (8. VIII). U međuvremenu su američki zrakoplovi bacili atomsku bombu na Hiroshimu (6. VIII), potom na Nagasaki (9. VIII), dok je Crvena armija od 9. VIII. vodila opsežne operacije u Mandžuriji. Također je, uz potporu tihooceanske flote, zaposjela južni Sahalin i Kurilske otoke. Usporedno s operacijama Crvene armije, dvije kineske armije pod zapovjedništvom Čang Kaj-šeka (Kuomintang) i Mao Zedonga (KP Kine) oslobodile su dio središnje Kine i gotovo cijelu sjevernu Kinu. Zbog potpunoga vojnog sloma na svim bojištima, bezuvjetna kapitulacija Japana objavljena je 14. VIII., a potpisana 2. IX. 1945. na američkom bojnom brodu Missouri u Tokyjskom zaljevu. To je ujedno bio i kraj II. svjetskog rata.

Kapitulacijom je Japan izgubio sva osvojena područja, a njegov državni teritorij sveden je isključivo na područje japanskog otokâ. Nakon kapitulacije Japan je bio pod vojnom upravom pobjedničkih savezničkih snaga (Povjerenstva za Daleki istok i Savezničkoga vijeća za Japan), koju je provodio SAD. Potkraj 1940-ih provedena je demilitarizacija (japanska je vojska demobilizirana), raspuštene su nacionalističke organizacije, a njihovi članovi udaljeni s utjecajnih položaja. Pod utjecajem SAD-a donesen je novi ustav (3. XI. 1946), koji je stupio na snagu 3. V. 1947; ukinuto je nasljedno plemstvo i preustrojen parlament, provedene su upravne, gospodarske i socijalne reforme. Potkraj 1948. sudilo se za ratne zločine najvišim političkim i vojnim dužnosnicima Japana pred Međunarodnim vojnim sudom u Tokyju.

Zbog ozbiljnih političkih razilaženja, suprotstavljanja i nadmetanja u globalnim, geopolitičkim, gospodarskim, strateškim i drugim odnosima između SSSR-a i zapadnih saveznika, koja su započela odmah nakon završetka II. svjetskog rata, nakon 1946. započeo je hladni rat.

Kronologija važnijih vojnih i političkih događaja uoči II. svjetskog rata i tijekom rata

1938.  
12. III. Njemačka zaposjela i pripojila Austriju (Anschluss).
30. IX. Potpisan Münchenski sporazum između A. Hitlera, B. Mussolinija, A. N. Chamberlaina i É. Daladiera kojim je okončana Sudetska kriza.
1939.  
14. III. Proglašena neovisnost Slovačke.
15. III. Njemačke postrojbe zaposjele Češku i uspostavile Češko‑moravski protektorat u sastavu Trećega Reicha (Njemačke); Slovačkoj priznata neovisnost pod njemačkom zaštitom.
23. III. Izbio slovačko‑madžarski rat (okončan 4. IV. 1939).
31. III. Velika Britanija zajamčila Poljskoj neovisnost i vojnu pomoć.
7. IV. Italija anektirala Albaniju.
l3. IV. Velika Britanija i Francuska zajamčile Grčkoj i Rumunjskoj neovisnost i vojnu pomoć.
27. IV. Velika Britanija proglasila opću vojnu obvezu.
28. IV. Njemačka otkazala njemačko‑poljski sporazum iz 1933. i njemačko‑britanski pomorski sporazum iz 1935.
22. V. Potpisan njemačko‑talijanski pakt u Berlinu.
23. VIII. U Moskvi potpisan njemačko‑sovjetski pakt o nenapadanju.
25. VIII. Zaključen vojni sporazum između Velike Britanije i Poljske; Njemačka objavila poštovanje neutralnosti Belgije, Danske, Nizozemske, Luksemburga i Švicarske.
1. IX. Njemačka bez najave rata napala Poljsku i time započela II. svjetski rat; Italija se proglasila nezaraćenom silom.
3. IX. Velika Britanija, Francuska, Australija i Novi Zeland navijestili rat Njemačkoj.
5. IX. SAD proglasio neutralnost.
6. IX. Južnoafrički Savez navijestio rat Njemačkoj.
8. IX. Velika Britanija i Francuska najavile blokadu Njemačke.
10. IX. Kanada navijestila rat Njemačkoj.
11. IX. Njemačka najavila protublokadu Velike Britanije i Francuske.
16–17. IX. Njemačko zrakoplovstvo i topništvo razorili Varšavu.
17. IX. Sovjetske postrojbe ušle u istočni dio Poljske.
22. IX. Određena njemačko‑sovjetska demarkacijska linija u Poljskoj.
27. IX. Pad Varšave.
28. IX. U Moskvi potpisan sporazum po kojem je SSSR dobio istočne dijelove okupirane Poljske naseljene pretežno Ukrajincima i Bjelorusima.
6. X. Padom Lublina prestao otpor poljske armije; A. Hitler ponudio mir zapadnim silama.
19. X. Turska potpisala vojni pakt s Velikom Britanijom i Francuskom.
3. XI. SAD proglasio zakon o neutralnosti, prema kojemu zaraćene sile mogu kupovati američku robu po načelu cash and carry.
8. XI. Neuspio atentat na A. Hitlera u Münchenu.
28. XI. SSSR otkazao sporazum o nenapadanju s Finskom i prekinuo (29. XI) diplomatske odnose.
30. XI. Nakon neuspjelih pregovora o teritorijalnim zahtjevima SSSR‑a prema Finskoj izbio je Sovjetsko‑finski rat.
3. XII. Finska zatražila pomoć Lige naroda.
14. XII. Liga naroda proglasila SSSR agresorom i isključila ga iz svojih redova.
1940.  
25. II. Ostale skandinavske države proglasile neutralnost u Sovjetsko‑finskom ratu.
12. III. U Moskvi potpisan sovjetsko‑finski ugovor o miru.
9. IV. Njemačke oružane snage okupirale Dansku i iskrcale se u Norveškoj; norveška vlada napustila Oslo i navijestila rat Njemačkoj; V. Quisling sastavio pronacistički kabinet.
10–13. IV. Britanske pomorske postrojbe uništile njemačku desantnu eskadru u Narviku.
14. IV. Savezničke snage iskrcale se u Namsosu u Norveškoj.
17. IV. Savezničke snage iskrcale se u Andalsnesu u Norveškoj.
10. V. Njemačka napala Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg bez objave rata; u Velikoj Britaniji podnio ostavku A. N. Chamberlain; novu vladu sastavio W. Churchill; britanske snage zaposjele Island.
14. V. Nijemci zračnim bombardiranjem razorili Rotterdam; nizozemska vlada pobjegla u London i objavila da nastavlja rat.
15. V. Nizozemske oružane snage kapitulirale; njemačke postrojbe probile francusku bojišnicu kraj Sedana.
21. V. Njemačke snage izbile na kanal La Manche kraj Abbevillea, čime su sve savezničke snage u Belgiji bile odsječene od Francuske.
28. V. Belgijski kralj Leopold III. potpisao kapitulaciju; belgijska vlada prebjegla u London, gdje je objavila nastavak borbe.
3. VI. Završila evakuacija savezničkih armija iz područja Dunkerquea.
5. VI. Počela bitka za Francusku.
7. VI. Evakuacija savezničkih postrojba iz Norveške.
9. VI. Proboj francuske obrambene crte na rijeci Aisne.
10. VI. Italija navijestila rat Francuskoj i Velikoj Britaniji; Kanada navijestila rat Italiji.
11. VI. Australija, Novi Zeland i Južnoafrički Savez navijestili rat Italiji.
12. VI. Objavljen pakt o nenapadanju između Japana i Tajlanda.
13. VI. Španjolska se proglasila nezaraćenom silom.
14. VI. Njemačke jedinice ušle u Pariz; Španjolska okupirala Tanger.
15. VI. Probijena Maginotova linija; sovjetska vojska ušla u Litvu, Letoniju i Estoniju.
16. VI. Maršal Ph. Pétain sastavio novu francusku vladu.
17. VI. Pétainova vlada zatražila primirje od Njemačke i Italije.
18. VI. General Ch. de Gaulle iz Londona pozvao Francuze da nastave borbu.
22. VI. Pétainova vlada potpisala u Compiègneu akt o primirju s Njemačkom.
24. VI. Pétainova vlada potpisala akt o primirju s Italijom; Kraljevina Jugoslavija i SSSR uspostavili diplomatske odnose.
26. VI. Sovjetska vlada zatražila od Rumunjske Besarabiju i sjevernu Bukovinu.
27. VI. Velika Britanija objavila blokadu Europe od Nordkappa do Španjolske.
28. VI. Rumunjska prihvatila sovjetske zahtjeve.
3. VII. Britanska flota onesposobila veći dio francuske flote u Mers el‑Kébiru kraj Orana.
4. VII. Talijanske snage iz Etiopije upale u Sudan.
5. VII. Pétainova Francuska prekinula diplomatske odnose s Velikom Britanijom.
15. VII. Talijanske snage iz Etiopije upale u Keniju.
19. VII. Hitler ponovno ponudio mir Velikoj Britaniji, što je ona odbila (22. VII).
20. VII. Estonija, Letonija i Litva proglašene sovjetskim republikama u sastavu SSSR‑a.
3. VIII. Talijanske snage iz Etiopije upale u Britansku Somaliju.
13. VIII. Počela zračna bitka za Veliku Britaniju.
17. VIII. Njemačka objavila totalnu blokadu britanskih otoka.
30. VIII. Na temelju Bečke arbitraže Rumunjska prepustila Madžarskoj dvije trećine Transilvanije; Pétainova Francuska pristala da japanske snage okupiraju sjeverni dio Indokine (ugovor će potpisati 22. IX).
7. IX. Njemačke zračne snage (Luftwaffe) prvi put teško bombardirale London; sporazumom u Craiovi Rumunjska prepustila Bugarskoj južnu Dobrudžu.
13. IX. Počela talijanska ofenziva iz Libije na Egipat.
16. IX. SAD uveo opću vojnu obvezu.
19. IX. U Rumunjskoj general I. Antonescu postao šef profašističke vlade.
27. IX. U Berlinu Njemačka, Italija i Japan potpisali Trojni pakt protiv Komunističke internacionale.
7. X. Njemačke snage ušle u Rumunjsku.
27. X. Ch. de Gaulle formirao vladu Slobodne Francuske.
28. X. Italija napala Grčku bez objave rata.
29. X. Kraljevina Jugoslavija proglasila se neutralnom u grčko‑talijanskom ratu.
31. X. Britanske snage iskrcale se na Kretu.
5. XI. F. D. Roosevelt treći put izabran za predsjednika SAD-a.
13. XI. Britansko zrakoplovstvo napalo talijansku flotu na sidrištu u Tarantu.
14. XI. Njemačko zrakoplovstvo masovno bombardiralo Coventry.
20. XI. Madžarska pristupila Trojnomu paktu.
23. XI. Rumunjska pristupila Trojnomu paktu.
24. XI. Slovačka pristupila Trojnomu paktu.
8. XII. Poraz Talijana u Albaniji; grčka vojska zauzela Gjirokastër.
9. XII. Britanska ofenziva protiv talijanske vojske koja je prodrla u Egipat.
12. XII. Kraljevina Jugoslavija i Madžarska sklopile pakt »vječnoga prijateljstva«.
18. XII. A. Hitler izdao zapovijed da se izvrše pripreme za napad na SSSR.
29. XII. U Kongresu F. D. Roosevelt objavio da će SAD biti »arsenal demokracije«.
1941.  
10. I. U Berlinu potpisan sovjetsko-njemački gospodarski sporazum.
18. I. Počele britanske operacije protiv talijanske kolonije Eritreje, koje su bile uvod u operacije za zauzimanje talijanske Istočne Afrike.
11. II. U Libiji počelo iskrcavanje njemačkog Afričkoga korpusa.
14. II. A. Hitler primio D. Cvetkovića i A. Cincar‑Markovića u Berchtesgadenu.
1. III. Bugarska pristupila Trojnomu paktu.
2. III. Njemačke snage ušle u Bugarsku.
4. III. Britanska vojska iskrcala se u Grčkoj.
9. III. Slom talijanske protuofenzive u Albaniji.
11. III. SAD objavio zakon o zajmu i najmu (Lend‑Lease‑Act).
25. III. Jugoslavija pristupila Trojnomu paktu.
25–26. III. U Beogradu i drugim mjestima masovne demonstracije protiv pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnomu paktu.
27. III. Državni udar u Beogradu: srušeno namjesništvo, vlast preuzela vlada generala D. Simovića; Hitler donio odluku da napadne Jugoslaviju; odgođen njemački napad na SSSR za četiri tjedna.
28. III. Britanci porazili talijansku flotu u bitki kraj rta Matapana.
31. III. Počele njemačko‑talijanske operacije protiv Tobruka u Libiji.
4. IV. Britanska vojska oslobodila Addis Abebu.
5. IV. U Moskvi potpisan ugovor o prijateljstvu i nenapadanju između Kraljevine Jugoslavije i SSSR‑a.
6. IV. Počele njemačke operacije protiv Kraljevine Jugoslavije i Grčke; bombardiranje Beograda, koji je bio proglašen otvorenim gradom.
10. IV. Proglašena Nezavisna Država Hrvatska.
11. IV. Madžarska vojska ušla u Međimurje, Baranju i Bačku.
13. IV. U Moskvi potpisan sporazum o nenapadanju između SSSR‑a i Japana.
15. IV. Jugoslavenska vlada s kraljem Petrom II. napustila državu.
17. IV. Potpisana kapitulacija jugoslavenske vojske.
19. IV. Bugarska vojska ušla u istočne dijelove Srbije i Makedonije.
20. IV. U Beču počeo dvodnevni sastanak ministara vanjskih poslova Njemačke i Italije, J. von Ribbentropa i G. Ciana, na kojem je podijeljena bivša Kraljevina Jugoslavija.
21. IV. Grčka vojska kapitulirala pred Nijemcima.
23. IV. Grčka vojska kapitulirala pred Talijanima.
20. V. Njemačke jedinice počele zračni desant na Kretu.
31. V. Britanci zauzeli Bagdad u borbi protiv pobunjenih Iračana.
8. VI. Britanska vojska i odredi Slobodne Francuske iz Palestine prešli granicu i otpočeli operacije protiv snaga vichyjevske Francuske u Siriji i Libanonu.
18. VI. U Ankari potpisan sporazum o prijateljstvu i nenapadanju između Njemačke i Turske.
22. VI. Bez objave rata Njemačka napala SSSR; Churchill izjavio da će Velika Britanija svim silama pomagati SSSR‑u; započeo antifašistički ustanak u Hrvatskoj.
23. VI. Madžarska prekinula diplomatske odnose sa SSSR‑om; Slovačka objavila rat SSSR‑u.
26. VI. Finska objavila rat SSSR‑u.
27. VI. Danska prekinula diplomatske odnose sa SSSR‑om; Madžarska objavila rat SSSR‑u.
2. VII. Japansko carsko vijeće donijelo odluku da usmjeri osvajanja prema jugoistočnoj Aziji.
7. VII. Počeo antifašistički ustanak u Srbiji.
12. VII. U Moskvi potpisan ugovor o uzajamnoj pomoći između Velike Britanije i SSSR‑a.
13. VII. Počeo antifašistički ustanak u Crnoj Gori.
14. VII. Snage vichyjevske Francuske potpisale kapitulaciju u Siriji.
21. VII. Počelo japansko nadiranje u južnu Indokinu, koja je bila pod francuskom vlašću.
22. VII. Počeo antifašistički ustanak u Sloveniji.
27. VII. Počeo antifašistički ustanak u Bosni i Hercegovini.
28. VII. Finska prekinula diplomatske odnose s Velikom Britanijom.
30. VII. Obnovljeni diplomatski odnosi SSSR‑a s poljskom vladom u progonstvu.
14. VIII. F. D. Roosevelt i W. Churchill potpisali Atlantsku povelju; sovjetska i poljska vlada u izbjeglištvu sklopile sporazum o formiranju poljske armije na području SSSR‑a od poljskih zarobljenika iz 1939.
25. VIII. Britanska i sovjetska vojska ušle u Iran.
3. IX. Bukovina ponovno priključena Rumunjskoj.
8. IX. Njemačke snage blokirale Lenjingrad.
19. IX. Nijemci osvojili Kijev i Poltavu.
30. IX. Počela prva njemačka ofenziva na Moskvu.
16. X. Rumunjske snage zaposjele evakuiranu Odesu.
24. X. Nijemci zauzeli Harkov.
16. XI. Nijemci zauzeli Kerč i Krim; počela druga njemačka ofenziva na Moskvu.
18. XI. Počela britanska protuofenziva u Libiji.
22–29. XI. Sastanak Churchill–Roosevelt u Ottawi.
29. XI. Crvena armija oslobodila Rostov.
5. XII. Nijemci doprli na 25 km od Moskve; počela protuofenziva Crvene armije pod Moskvom.
6. XII. Velika Britanija objavila rat Madžarskoj, Rumunjskoj i Finskoj.
7. XII. Japanci napali Pearl Harbor, navijestili rat SAD‑u i Velikoj Britaniji.
8. XII. Japanska vojska iskrcala se na Filipine (otok Luzon); SAD navijestio rat Japanu; Čang Kaj‑šekova vlada navijestila rat Japanu, Njemačkoj i Italiji.
9. XII. Japanci okupirali Bangkok (Tajland).
10. XII. Japanske snage iskrcale se na Malaju; potopljeni britanski bojni brod Prince of Wales i bojni krstaš Repulse kraj Kuantana (Malaja).
11. XII. Njemačka i Italija navijestile rat SAD‑u; SAD navijestio rat Njemačkoj i Italiji.
13. XII. Madžarska, Rumunjska, Bugarska, NDH i Slovačka navijestile rat SAD‑u i Velikoj Britaniji.
14. XII. Japanci se iskrcali na Borneo.
19. XII. Nakon neuspjeha u operacijama kraj Moskve, A. Hitler preuzeo izravno zapovjedništvo nad kopnenom vojskom.
25. XII. Britanske snage u Libiji prodrle do grada Ajdābiye, južno od Bengazija; Japanci osvojili Hong Kong.
1942.  
1. I. U Washingtonu 26 država potpisalo deklaraciju o prihvaćanju načela i ciljeva iznesenih u Atlantskoj povelji.
2. I. Japanske snage zauzele Manilu na Filipinima.
10. I. Crvena armija probila njemačku obrambenu crtu kraj gradova Velikije Luki i Suhiničija.
11. I. Japan navijestio rat Nizozemskoj; počela invazija na Nizozemsku Istočnu Indiju; japanska vojska iskrcala se na Celebes.
15. I. Počela tzv. Druga neprijateljska ofenziva protiv partizanskih jedinica u istočnoj Bosni.
21. I. Počela njemačko‑talijanska ofenziva u Libiji; počeo japanski napad na Burmu.
23. I. Japanske snage iskrcale se na otok New Britain.
26. I. Američke snage iskrcale se u Sjevernoj Irskoj.
29. I. Njemačko‑talijanske snage zauzele Bengazi.
31. I Japan osvojio Malaju, Britanci se povukli u Singapore.
14. II. Japanska vojska iskrcala se na Sumatru.
15. II. Singapore kapitulirao pred Japancima.
18. II. Japanska vojska iskrcala se na otok Bali.
20. II. Japanska vojska iskrcala se na otok Timor.
27. II. Pomorska bitka u Javanskome moru između japanskih i savezničkih flotnih sastava.
1. III. Japanska vojska iskrcala se na Javu.
7. III. Japanska vojska iskrcala se na Novu Gvineju; japanska vojska zauzela Rangoon.
31. III. Počela tzv. Treća neprijateljska ofenziva protiv partizanskih jedinica u istočnoj Bosni.
6. IV. Japan zauzeo Sumatru; u travnju prve akcije pokreta otpora u Grčkoj.
1. V. Japanska vojska zauzela grad Mandalay u Burmi.
4–8. V. Bitka u Koraljnome moru između američke i japanske flote; prva pomorska bitka u kojoj je mornaričko zrakoplovstvo bilo jedina udarna snaga.
5. V. Japanska vojska zauzela utvrđeni otok Corregidor na Filipinima.
9. V. Sovjetska ofenziva kraj Harkova.
17. V. Njemačka protuofenziva južno od Harkova.
22. V. Meksiko objavio rat Njemačkoj, Italiji i Japanu.
26. V. U Londonu potpisan ugovor o prijateljstvu i savezu između Velike Britanije i SSSR‑a na 20 godina; počela ofenziva osovinskih snaga u Libiji radi prodora u Egipat; u svibnju prve akcije pokreta otpora u Poljskoj.
4–6. VI. Pomorska bitka kraj Midwaya između američke i japanske flote u kojoj je mornaričko zrakoplovstvo bilo udarna snaga.
7. VI. Počeo njemački napad na Sevastopolj.
23. VI. Njemačke snage ušle u Egipat.
28. VI. Počela velika njemačka ofenziva prema Volgi i Kavkazu.
30. VI. Njemačko‑talijanska Afrička armija prodrla do El‑Alameina.
l. VII. Nijemci zauzeli Sevastopolj.
3. VII. Početak njemačko‑talijanske ofenzive u Egiptu.
7. VII. Japanska vojska iskrcala se na otok Attua (Aleutsko otočje).
12. VII. Japanska vojska iskrcala se na otok Kiska (Aleutsko otočje).
18. VII. SAD navijestio rat Madžarskoj i Rumunjskoj.
23. VII. Nijemci zauzeli Rostov.
7/8. VIII. Američka vojska iskrcala se na Guadalcanal (Solomonski otoci); njemačka vojska prodrla do naftonosnoga područja kraj Majkopa.
12–15. VIII. Sastanak W. Churchilla, J. V. Staljina i A. W. Harrimana u Moskvi.
19. VIII. Britanski desantni prepad kraj Dieppea.
21. VIII. Njemačka vojska prešla Don kraj Kalača u smjeru Staljingrada; njemačke planinske postrojbe stigle na Elbrus.
25. VIII. Njemačke postrojbe izbile na Volgu sjeverno od Staljingrada.
28. VIII. Brazil navijestio rat Njemačkoj i Italiji.
31. VIII. Neuspio njemačko‑talijanski pokušaj proboja kraj El‑Alameina.
17. X. Počeo posljednji njemački juriš na Staljingrad.
23. X. Britanska 8. armija počela napad kraj El‑Alameina.
4. XI. Britanska 8. armija probila njemačko‑talijansku obrambenu crtu kraj El‑Alameina.
8. XI. Anglo‑američke snage iskrcale se u Maroku i Alžiru.
9. XI. Počelo iskrcavanje njemačkih snaga u Tunisu.
11. XI. Njemačke snage okupirale vichyjevsku Francusku, a Talijani se iskrcali na Korziku i ušli u Nicu.
12–15. XI. Dvije pomorske bitke kraj Guadalcanala između japanske i američke flote.
13. XI. Francuski admiral F. J. Darlan preuzeo vlast u sjevernoj Africi i pozvao francuske snage na borbu protiv Nijemaca.
19. XI. Počela sovjetska ofenziva kraj Staljingrada.
22. XI. Njemačka 6. armija opkoljena kraj Staljingrada.
26–27. XI. Prvo zasjedanje AVNOJ‑a u Bihaću.
27. XI. Francuska ratna flota sama se potopila u Toulonu pri ulasku njemačkih snaga; raspuštena kopnena vojska vichyjevske Francuske.
30. XI. Pomorska bitka između japanskoga i američkoga flotnoga sastava kraj Tassafaronge (Solomonski otoci).
9. XII. Počeo njemački napad radi deblokiranja opkoljene 6. armije, jugozapadno od Staljingrada.
19. XII. Slom njemačkoga pokušaja deblokiranja 6. armije.
22. XII. Počela ofenziva Crvene armije na Kavkazu.
1943.  
5–11. I. Povlačenje njemačke vojske s Kavkaza.
10. I. Počela operacija Crvene armije za uništenje opkoljene njemačke 6. armije kraj Staljingrada.
13. I. Proglašena opća mobilizacija u Njemačkoj.
14–24. I. Konferencija u Casablanci (W. Churchill, F. D. Roosevelt i Ch. de Gaulle); saveznici postavili Njemačkoj zahtjev za bezuvjetnu kapitulaciju.
17. I. Počela sovjetska ofenziva na Rostov.
18. I. Crvena armija deblokirala Lenjingrad.
20. I. Počela tzv. Četvrta neprijateljska ofenziva na partizanske jedinice (Bitka na Neretvi).
23. I. Britanska 8. armija zauzela Tripoli.
2. II. Kapitulacija njemačke 6. armije feldmaršala F. Paulusa kraj Staljingrada.
4. II. Britanska 8. armija susrela se s drugim savezničkim snagama u Tunisu.
8. II. Protuofenziva Glavne operativne grupe Vrhovnoga štaba NOV‑a i POJ‑a u smjeru Neretve.
14. II. Sovjetske snage oslobodile Rostov.
16. II. Sovjetske snage oslobodile Harkov.
22. II. Počela njemačka ofenziva na Harkov.
2–6. III. Pomorska bitka u Bismarckovu moru između japanskih i združenih američko‑australskih flota.
3. III. Crvena armija oslobodila Ržev.
6. III. Počelo partizansko prebacivanje preko Neretve.
12. III. Crvena armija oslobodila Vjazmu.
15. III. Nijemci ponovno zauzeli Harkov.
19. IV. Ustanak u varšavskom getu, koji su Nijemci do 16. V. sravnili sa zemljom.
12. V. Osovinska armija kapitulirala u Tunisu.
15. V. Početak tzv. Pete neprijateljske ofenzive protiv partizanskih jedinica (Bitka na Sutjesci); donesena odluka o raspuštanju Kominterne.
7. VI. Udružile se partizanske snage (organizacije ELAS i EDES) u Grčkoj.
10. VI. Izvlačenje partizanskog zapovjedništva iz neprijateljskog okruženja tijekom Pete neprijateljske ofenzive (Bitka na Sutjesci).
11. VI. Talijanska posada otoka Pantelleria kapitulirala.
30. VI. Iskrcavanje Amerikanaca na otok New Georgia (Solomonski otoci).
5. VII. Počela njemačka ofenziva na Kursk; uvod u Kursku bitku.
10. VII. Iskrcavanje anglo‑američkih snaga na Siciliju.
12. VII. Počela protuofenziva Crvene armije kraj Kurska i Orjola.
13. VII. Pomorska bitka kraj otoka Kolombangara (Solomonski otoci).
15. VII. Slom njemačke ofenzive na Kursk.
25. VII. Pad B. Mussolinija; maršal P. Badoglio sastavio novu talijansku vladu; Mussolini uhićen i interniran.
4. VIII. Crvena armija oslobodila Orjol i Belgord (5. VIII).
17–24. VIII. Konferencija šefova SAD‑a, Velike Britanije i Kine u Québecu.
22. VIII. Crvena armija oslobodila Harkov.
29. VIII. Crvena armija probila bojišnicu na rijeci Mijus.
30. VIII. Oslobođen Taganrog.
3. IX. U Siracusi na Siciliji tajno potpisano primirje između Italije i Saveznika; iskrcavanje britanskih snaga na Kalabriju.
8. IX. Bezuvjetna kapitulacija Italije.
9. IX. Iskrcavanje britanskih snaga kraj Salerna.
10. IX. Njemačka vojska zaposjela Rim.
12. IX. Njemački padobranci oslobodili B. Mussolinija.
18. IX. Osnovana Mussolinijeva fašistička republika (Talijanska Socijalna Republika) u sjevernoj Italiji.
23. IX. Mussolini sastavio republikansku fašističku vladu u Firenci.
24. IX. Oslobođen Smolensk.
1. X. Američka vojska ušla u Napulj.
6. X. Počela ofenziva Crvene armije od Vitebska do Azovskoga mora.
12. X. Portugal dopustio Saveznicima stvaranje baza na Azorima.
13. X. Talijanska vlada maršala P. Badoglia navijestila rat Njemačkoj.
19. X. Počela Moskovska konferencija ministara vanjskih poslova SSSR‑a, SAD‑a i Velike Britanije.
1. XI. SSSR, SAD, Velika Britanija i Kina objavili u Moskvi deklaraciju o ratnim ciljevima Ujedinjenih naroda.
6. XI. Oslobođen Kijev; probijena njemačka obrambena crta između Kijeva i Gomelja, te sjevernije (kraj Vitebska).
20. XI. Američke snage iskrcale se na Tarawu i Makin, glavne otoke Gilbertova arhipelaga.
22–26. XI. Konferencija u Kairu (Roosevelt, Churchill i Čang Kaj‑šek).
28.XI–1. XII. Konferencija Churchilla, Roosevelta i Staljina u Teheranu; među ostalim odlučeno da se pomaže partizanski pokret na području okupirane Kraljevine Jugoslavije.
29–30. XI. Drugo zasjedanje AVNOJ‑a u Jajcu.
15. XII. Iskrcavanje američke vojske na otok New Britain (Solomonski otoci).
1944.  
1. I. Osnovano Poljsko narodno vijeće.
14. I. Počela sovjetska ofenziva za potpuno deblokiranje Lenjingrada u smjeru Čudskoga i Pskovskoga jezera.
I5. I. U Italiji Saveznici probili bojišnicu na rijeci Garigliano.
22. I. Saveznici se iskrcali kraj Anzija.
31. I. Iskrcavanje Amerikanaca na otok Kwajalein (Marshallovi otoci).
4. III. Počela ofenziva 1., 2. i 3. Ukrajinske fronte na Karpate.
18. III. Njemačka vojska u Madžarskoj zaposjela strateška područja.
8. IV. Crvena armija prešla slovačku i rumunjsku granicu; počele operacije za oslobođenje Krima.
9. V. Oslobođeni Sevastopolj i Odesa.
18. V. Saveznici u Italiji zauzeli Monte Cassino.
25. V. Njemački zračni desant na Drvar, gdje se nalazilo partizansko zapovjedništvo predvođeno J. Brozom ‑ Titom; u Salernu sastavljena prva talijanska vlada narodnog jedinstva.
4. VI. Saveznici zauzeli Rim; povlačenje njemačke vojske prema Gotskoj liniji (Pisa–Rimini).
6. VI. Iskrcavanje anglo‑američkih snaga u Normandiji.
9. VI. Počela ofenziva Crvene armije na Karelijskoj prevlaci i u južnoj Kareliji.
12/13. VI. Prve njemačke leteće bombe V‑1 bačene na London.
15. VI. Amerikanci izvršili desant na otok Saipan (Marijanski otoci); prvi napad letećih supertvrđava na Japan.
16. VI. Na Visu potpisan sporazum Tito–Šubašić.
19. VI. Sovjetska vojska probila Mannerheimovu liniju na Karelijskoj prevlaci.
19–20. VI. Pomorska bitka na Filipinskome moru.
22. VI. Počela ofenziva Crvene armije za oslobođenje Bjelorusije i zapadne Ukrajine.
25. VI. Saveznici zauzeli Cherbourg.
3. VII. Crvena armija oslobodila Minsk.
9. VII. Nakon višednevne bitke, britanska vojska oslobodila Caen u Francuskoj.
13. VII. Počela ofenziva Crvene armije za oslobođenje pribaltičkih zemalja; zauzet Vilnius.
20. VII. Neuspjeli atentat na A. Hitlera.
21. VII. Američke snage izvršile desant na otok Guam (Marijanski otoci).
25. VII. Američka armija probila njemačku obrambenu crtu kraj Avranchea u Francuskoj.
30. VII. Crvena armija izbila na Vislu.
1. VIII. Ustanak u Varšavi pod vodstvom generala T. Komorowskoga, pristaše poljske emigrantske vlade u Londonu.
2. VIII. Turska prekinula diplomatske odnose s Njemačkom.
4. VIII. Američka vojska ušla u Firencu.
12. i 13. VIII. Sastanak Tito–Churchill u Caserti kraj Napulja.
15. VIII. Iskrcavanje Saveznika u južnoj Francuskoj.
17–25. VIII. Opći ustanak u Parizu protiv Nijemaca.
19. VIII. Opkoljena njemačka Grupa armija B kraj Falaisea u Francuskoj.
20. VIII. Počela ofenziva Crvene armije na Rumunjsku.
23. VIII. Svrgnut i uhićen general Antonescu; Rumunjska zatražila primirje i prekinula odnose s Njemačkom.
24. VIII. Crvena armija zauzela Kišinjev i oslobodila Besarabiju i Moldaviju.
25. VIII. Francuske jedinice generala Ch. de Gaullea, zajedno s američkima, oslobodile Pariz; Bugarska zatražila primirje od Saveznika; Finska zatražila primirje od SSSR‑a; Rumunjska navijestila rat Njemačkoj.
26. VIII. De Gaulleove trupe ušle u Marseille i Toulon.
30. VIII. Crvena armija zauzela područje Ploieştija; počeo antifašistički ustanak u Bukureštu.
31. VIII. Crvena armija ušla u Bukurešt; u kolovozu počeo antifašistički ustanak u Slovačkoj.
3. IX. Druga britanska armija oslobodila Lille i Bruxelles.
4. IX. Primirje između SSSR‑a i Finske; britanska vojska ušla u Antwerpen.
5. IX. Saveznici ušli u Luksemburg i Nizozemsku; SSSR navijestio rat Bugarskoj.
8. IX. Sovjetska vojska ušla u Bugarsku; sastavljena nova vlada koja je navijestila rat Njemačkoj; Nijemci bacili leteće bombe V‑2 na London.
9. IX. U Bugarskoj počeo antifašistički ustanak, bugarske jedinice sudjelovale s Crvenom armijom u progonu Nijemaca.
10–16. IX. Druga konferencija Roosevelta i Churchilla u Québecu.
12. IX. Rumunjska potpisala primirje sa SSSR‑om, SAD‑om i Velikom Britanijom.
15. IX. Iskrcavanje Amerikanaca na otok Peleliu (otočje Palau).
17. IX. Početak bitke kraj Arnheima.
19. IX. Crvena armija zauzela Temišvar; u Moskvi Finska potpisala primirje sa SSSR‑om i Velikom Britanijom.
21. IX. Sastanak Tito–Staljin u Moskvi; sklopljen sporazum o zajedničkim operacijama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Crvene armije.
22. IX. Sovjetska vojska ušla u Estoniju i zauzela Tallin.
28. IX. Ofenziva Crvene armije iz Rumunjske na njemačku vojsku u Madžarskoj.
2. X. U Varšavi Nijemci ugušili ustanak.
9–18. X. U Moskvi Churchill, A. R. Eden i Staljin konferirali o problemima Poljske, Grčke i Jugoslavije, te o poslijeratnom ustroju Europe.
10. X. Probijena njemačka obrana južno od Rige; Crvena armija izbila na Baltik i odsjekla njemačku Grupu armija Sjever.
13. X. Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije oslobodila Skoplje i Cetinje.
14. X. Britanska vojska ušla u Pirej.
15. X. Madžarska vlada admirala M. Horthyja zatražila primirje, Nijemci okupirali Madžarsku.
20. X. Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije oslobodila Beograd; iskrcavanje Amerikanaca na otok Leyte (Filipini).
23. X. Pomorska bitka kraj otoka Leyte (do 26. X).
25/26. X. Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije oslobodila Split.
28. X. Nijemci zauzeli Bansku Bystricu i ugušili ustanak u Slovačkoj; Bugarska potpisala primirje sa SSSR‑om, Velikom Britanijom i SAD‑om.
30. X. Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije oslobodila Zadar.
31. X. Sovjetska ofenziva na Budimpeštu.
1. XI. Sporazum Tito–Šubašić o sastavljanju jedinstvene vlade.
7. XI. Roosevelt četvrti put izabran za predsjednika SAD‑a.
14. XI. Počela američko‑francuska ofenziva u predjelu Vogeza.
17. XI. Narodnooslobodilačka vojska Albanije oslobodila Tiranu.
5. XII. Američka 5. armija ušla u Ravennu.
10. XII. U Moskvi potpisan Sovjetsko‑francuski pakt.
16. XII. Počela njemačka ofenziva u Ardenima, koja je nakon nekoliko dana (27. XII) bila zaustavljena.
31. XII. Nova madžarska vlada, sastavljena u Debrecenu, zatražila od Saveznika primirje i navijestila rat Njemačkoj; u Poljskoj se Komitet narodnog oslobođenja u Lublinu proglasio privremenom vladom.
1945.  
1. I. Sastavljena vlada Poljske; njemačka protuofenziva u Madžarskoj; formirane jugoslavenska 1., 2. i 3. armija.
9. I. Američka vojska iskrcala se na otok Luzon (Filipini).
12. I. Crvena armija probila njemačku obrambenu crtu na Visli.
13. I. Crvena armija prodrla u Istočnu Prusku.
17. I. Crvena armija oslobodila Varšavu.
4–12. II. Jaltska konferencija.
8. II. Počela sovjetska ofenziva kraj Steinaua i Leubusa na Odri; počela britanska ofenziva na donjoj Rajni.
13. II. Prestao njemački otpor u Budimpešti.
19. II. Američka vojska iskrcala se na otok Iwo Jima.
23. II. Turska navijestila rat Njemačkoj i Japanu; počela američka ofenziva na Rajni.
24. II. U Beogradu vođeni razgovori Tito–feldmaršal H. Alexander o koordinaciji sljedećih operacija.
1. III. Preimenovanje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Jugoslavensku armiju; formirana jugoslavenska 4. armija.
3. III. Finska navijestila rat Njemačkoj.
7. III. J. Broz ‑ Tito sastavio jedinstvenu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije; američka vojska zauzela Köln.
20. III. Jugoslavenska 4. armija probila njemačku obrambenu crtu u Lici; počele operacije za konačno oslobođenje bosanskohercegovačkoga, hrvatskoga i slovenskoga teritorija; britanska vojska osvojila Mandalay (Burma).
23. III. Britanska 21. grupa armija prešla Rajnu.
28. III. Započela ofenziva Crvene armije na Beč.
1. IV. Američki desant na otok Okinawu (otočje Ryukyu).
2. IV. Počela operacija Jugoslavenske armije za oslobođenje istočne Bosne.
6. IV. Jedinice 2., 3. i 5. korpusa Jugoslavenske armije oslobodile Sarajevo.
9. IV. Počela završna ofenziva Saveznika u Italiji.
11. IV. U Moskvi potpisan ugovor o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i poslijeratnoj suradnji između Jugoslavije i SSSR‑a.
12. IV. Umro predsjednik SAD‑a F. D. Roosevelt; novi predsjednik SAD‑a postao dotadašnji potpredsjednik H. S. Truman; jugoslavenska 1. armija probila Srijemsku bojišnicu; jugoslavenska 3. armija forsirala Dravu; Crvena armija zauzela Kalinjingrad.
13. IV. Savezničke snage na zapadu prešle Labu; Crvena armija oslobodila Beč.
14. IV. Sastavljena narodna vlada Hrvatske; oslobođen Osijek.
16. IV. Opća ofenziva postrojba Crvene armije na Berlin; počela bitka za Rijeku.
17. IV. Kapitulacija njemačkih snaga u Ruhru; Crvena armija prodrla u Čehoslovačku.
18. IV. Američke armije prodrle u granična područja Čehoslovačke i doprle do Plzeňa.
19. IV. Amerikanci ušli u Bavarsku i osvojili Nürnberg; američka vojska probila njemačku obrambenu crtu kraj Bologne; iskrcavanje 9. divizije jugoslavenske 4. armije na Cres i Lošinj.
20. IV. Slom njemačke bojišnice na rijeci Odri.
24. IV. Iskrcavanje 9. divizije jugoslavenske 4. armije na istočnoj obali Istre.
25. IV. Postrojbe Crvene armije opkolile Berlin; Crvena armija i američka vojska sastale se na Labi kraj Torgaua; osnivačka skupština Ujedinjenih naroda u San Franciscu.
27. IV. Saveznici proglasili neovisnost Austrije.
28. IV. Partizani sjeverne Italije uhvatili i strijeljali (29. IV) Mussolinija.
29. IV. U Caserti potpisana bezuvjetna kapitulacija njemačke vojske u sjevernoj Italiji, Austriji, Štajerskoj i Koruškoj; Hitler odredio velikog admirala K. Dönitza za svojega nasljednika.
30. IV. Samoubojstvo Hitlera i njegova ministra propagande J. Goebelsa u Berlinu; Njemačka zatražila primirje od SSSR‑a; jugoslavenska 4. armija počela borbu za Trst.
1. V. Postrojbe Jugoslavenske armije zaposjele Monfalcone (Tržič) i Goriziju (Goricu) te na Soči došle u dodir s britanskom 8. armijom; počeo ustanak u Pragu.
2. V. Crvena armija osvojila Berlin; postrojbe Jugoslavenske armije zaposjele Trst; obustavljena neprijateljstva u sjevernoj Italiji.
3. V. Britanske i sovjetske postrojbe susrele se u Mecklenburgu; Jugoslavenska armija oslobodila Rijeku; Saveznici ušli u Rangoon i oslobodili Burmu.
4. V. Američke snage iz Njemačke i Italije susrele se na Brenneru.
6. V. Ultimatum generala D. D. Eisenhowera Nijemcima da na svim bojišnicama obustave borbe do ponoći 8. svibnja.
7. V. U Reimsu potpisana bezuvjetna kapitulacija svih njemačkih oružanih snaga.
8. V. U Berlinu ratificirana bezuvjetna kapitulacija svih njemačkih oružanih snaga; postrojbe Jugoslavenske armije oslobodile Zagreb.
9. V. Crvena armija oslobodila Prag; Jugoslavenska armija oslobodila Ljubljanu; dijelovi jugoslavenske 4. armije ušli u Celovec, a Koruški odred došao na sjevernu slovensku etničku granicu.
10. V. Saveznička vojska iskrcala se u Norveškoj; njemačka grupa armija u Kurzemi (Kurland) predala se Crvenoj armiji.
15. V. Kapitulacija poraženih snaga NDH kraj Bleiburga.
16. V. Uhićena njemačka vlada admirala K. Dönitza.
6. VI. Brazil objavio rat Japanu.
8. VII. Norveška navijestila rat Japanu.
15. VII. Pokusi s prvom atomskom bombom u New Mexicu (SAD).
17. VII. Italija navijestila rat Japanu.
17.VII–2. VIII. Potsdamska konferencija; donesena Deklaracija o Japanu (26. VII).
6. VIII. Nuklearna bomba bačena na Hiroshimu.
8. VIII. SSSR navijestio rat Japanu.
9. VIII. Nuklearna bomba bačena na Nagasaki; Crvena armija započela operacije protiv japanske vojske u Mandžuriji (završene 30. VIII).
10. VIII. Crvena armija prešla korejsku granicu.
14. VIII. Japanska vlada obavijestila vlade SSSR‑a, SAD‑a, Velike Britanije i Kine da prihvaća Potsdamsku deklaraciju; u Moskvi potpisan ugovor između SSSR‑a i kuomintanške Kine o uspostavljanju kineskog suvereniteta u Mandžuriji.
16. VIII. Crvena armija započela operaciju za zauzimanje južnog Sahalina; japanski suveren naredio obustavu borbi protiv Saveznika.
18. VIII. Tihooceanska flota SSSR‑a počela iskrcavanje na Kurile.
23. VIII. Crvena armija ušla u Lüshun (Port Arthur).
26. VIII. Saveznička flota uplovila u japanske vode.
30. VIII. Iskrcavanje okupacijskih američkih snaga u Tokyjski zaljev.
2. IX. Potpisana bezuvjetna kapitulacija Japana na američkom bojnom brodu Missouri u Tokyjskom zaljevu; završetak II. svjetskog rata.
svjetski ratovi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59137>.