Šenoa, August

ilustracija
ŠENOA, August

Šenoa, August, hrvatski književnik, dramaturg, kritičar i prevoditelj (Zagreb, 14. XI. 1838Zagreb, 13. XII. 1881). Studirao pravo u Zagrebu i Pragu, ali nije položio završne ispite. God. 1865. u Beču je uređivao listove Glasonoša i Slawische Blätter. U Zagreb se vratio 1866. i radio u uredništvu Pozora (1866–67), zatim kao dramaturg u Hrvatskom zemaljskom kazalištu (1870–73) i gradski bilježnik (1871), a od 1873. kao gradski senator. Od 1874. do smrti bio je urednik časopisa Vienac. God. 1877. bio je izabran za potpredsjednika Matice hrvatske. Služio se pseudonimom Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Milutin, Branislav i različitim šiframa. Okušao se u gotovo svim književnim žanrovima: u hrvatskom javnom životu javio se kao novinar dopisima u Pozoru, ali i u drugim listovima onoga doba (Glasonoša, Leptir, Naše gore list), a književnu djelatnost nastavio je pjesmama, novelama, romanima, feljtonima, kritičkim i teorijskim tekstovima, prijevodima itd. Sastavio je antologiju Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (1873) i Antologiju pjesničtva hrvatskoga i srbskoga, narodnoga i umjetnoga (1876). Prevodio je s francuskoga, njemačkoga, engleskoga i češkog jezika. U mladenačkoj raspravi Naša književnost (1865) zahtijevao je »popularnu, poučnu i zabavnu struku književnosti« radi razvijanja i promicanja narodnog duha i života. Držao je da umjetnost mora sadržavati estetsku i etičku komponentu, da mora djelovati u svrhu duhovne emancipacije hrvatskog naroda, vodeći računa poglavito o »socijalnom momentu«, te da se pisci moraju »obzirati na općinstvo i djelovati na narod«, svjesno odabirući tendencioznu književnost kao jedini način stvaranja samostalne civilizacije i očuvanja identiteta protiv tuđih utjecaja. U nizu djela izravno je reagirao na društvene i nacionalne probleme. Kao lirik skloniji deklamatorstvu i uzvišenoj retorici, bio je uspješniji kao politički i socijalni pjesnik. Ipak, pojedine izrazito lirske ljubavne pjesme nadživjele su svoje doba i uglazbljene postale dijelom tradicijske kulture (O ti dušo moje duše, Oj vi magle), a s njima se mogu usporediti pjesme epskoga značaja, tj. balade i legende u stihu, koje su, također u sprezi s glazbom, u obliku popijevaka zadržale popularnost do današnjih dana (Ribareva Jana, Vir). U mnogim je pjesmama izražavao pokretačke ideje svojega doba i politički program Strossmayerova narodnjaštva (Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj!, U slavu J. J. Strossmayera, Klevetnikom Hrvatske, Hrvat Bosni i dr.). S druge strane, u epskom pjesništvu, kao i mješovitim, lirsko-epskim oblicima u stihu (balade i romance), ostvario je vrhunac pjesničkih dometa hrvatske književnosti druge polovice XIX. st. Posebno se ističu povjestice (»historičke balade«), pjesničke pripovijesti i legende u kojima obrađuje događaje iz hrvatske povijesti s aktualnim političkim porukama (Smrt Petra Svačića, Propast Venecije, Fratarska oporuka, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović, Šljivari, Prokleta klijet) ili opijeva pučke priče (Postolar i vrag, Kugina kuća, Kameni svatovi, Zmijska kraljica). Upravo su mu pripovijesti s osloncem u hrvatskoj povijesti i predaji, podjednako u prozi (Turopoljski top, 1865) i u stihu (Kugina kuća, 1869; Kameni svatovi, 1869), donijele prvu književnu slavu. Najveći uspjeh doživio je povijesnim romanima (Zlatarovo zlato, 1871; Čuvaj se senjske ruke, 1875; Seljačka buna, 1877; Diogenes, 1878., i Kletva, nedovršen, 1881). Njima je kanonizirao roman u hrvatskoj književnosti i odgojio čitateljsku publiku kojoj je ta književna vrsta postala omiljenim štivom. U povijesnom romanu nasljedovao je model W. Scotta: istraživao je povijesne izvore i rabio autentične dokumente da bi pokazao kako raspored političkih snaga i društvene okolnosti utječu na živote »malih ljudi«. Povijest stoga više nije imala funkciju pozadine i kulise zbivanja: ona je bila akter romanesknoga svijeta i bitan čimbenik u radnji. Poticaj književnom djelu redovito je bio neki konkretan povijesni događaj, potkrijepljen dokumentima, oko kojega je Šenoina stvaralačka mašta plela mrežu napetih fikcionalnih zbivanja akteri kojih su bili izmišljeni ili povijesno posve beznačajni. Inzistirao je na analogijama između prošlosti i sadašnjosti – odabrani povijesni događaji služili su kao »nauk za buduća vremena« i kao ključ za rješavanje aktualnih nacionalnih i socijalnih problema. U njegovim povijesnim romanima izrazita je moralno-odgojna komponenta: privatni životi i osobna iskustva neposredno odgovaraju nacionalnim težnjama, ideologemima, etičkim dilemama i motivima zajednice. Ta su djela prožeta historicizmom i nacionalnom romantikom, a iznose događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti: u prvom je za okosnicu odabrao sukob između Zagrepčana i plemića Stjepka Gregorijanca u XVI. st. sa središnjom pričom o ljubavi plemića i građanke (Zlatarovo zlato). Uslijedila je u roman oblikovana epizoda iz uskočke povijesti s početka XVII. st. (Čuvaj se senjske ruke), zatim složen i iznimno uspješan opis sukoba feudalaca i seljaka u sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji u XVI. st. (Seljačka buna), prikaz spletaka u Slavoniji i Zagrebu u XVIII. st. (Diogenes) i događaja iz XIV. st. koji su preusmjerili hrvatsku povijest u privatnom i javnom životu Zagreba (Kletva, dovršio J. E. Tomić). Šenoa je idealizirao određene segmente hrvatske prošlosti kako bi u čitatelju pobudio plemenitost, optimizam, patriotsku ushićenost i osjećaj vlastite moralne odgovornosti. Takav model povijesnog romana imao je velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu (Tomić, E. Kumičić, V. Car Emin, V. Deželić st., M. Jurić-Zagorka i dr.). Šenoa je autor i niza romana iz suvremenoga života (Mladi gospodin, 1875; Prosjak Luka, 1879; Vladimir, 1879; Branka, 1881), a u istom su tematskom krugu njegove novele (Prijan Lovro, 1873; Barun Ivica, 1874; Ilijina oporuka, 1876; Karanfil s pjesnikova groba, 1878; Kanarinčeva ljubovca, 1880., i dr.). U takvim duljim i kraćim pripovjednim oblicima s građom iz suvremenoga života on tematizira socijalne, političke i etičke probleme svojega doba: moralno i materijalno propadanje plemstva, odnos selo–grad, odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad i dr.; zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktualna zbivanja na političkoj pozornici svojega doba, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov se postupak približio realističkoj paradigmi. U feljtonima o problemima zagrebačkoga društva (Zagrebulje, 1866–67., 1877., 1879–80) satirički je komentirao aktualne negativne pojave u zagrebačkoj svakidašnjici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje, konformizam te različite moralne devijacije mlade buržoazije. Šenoa je Zagrebuljama hrvatskoj književnosti podario jedan od njezinih najvažnijih žanrova – podlistak, u kojem je britkim jezikom i duhovitim stilom, služeći se satirom i ironijom, komentirao političke i kulturne aktualnosti. Na žurnalistiku se nadovezuje kritičarska praksa: djelovao je dvadesetak godina kao kazališni kritičar dajući hrvatskom glumištu presudne poticaje – praktične i idejne. Prokomentirao je više od sedam stotina izvedaba iznoseći – prvi u nas – relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama kazališnog čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu O hrvatskom kazalištu (Pozor, 1866) dao je ne samo analizu stanja u našem glumištu nego i program njegova razvoja. S manje se uspjeha okušao u drami (komedija Ljubica, 1866; nedovršena tragedija Slavka), ali je kazališnim kritikama i radom u kazališnoj upravi bitno utjecao na modernizaciju hrvatskoga glumišta i promjenu repertoara. Građanska drama Ljubica, po uzoru na francusku građansku dramu (V. Sardou, E. Scribe i dr.), tretirala je suvremenu tematiku, ali je kazališni fijasko doživjela dijelom zato što je stigla na socijalno nepripremljeno tlo, a dijelom jer u njoj Šenoa nije uspio scenski zaokružiti trivijalan zaplet komedije zabune. Borio se protiv njemačkih drugorazrednih komedija i inzistirao na realističkoj drami te vrhunskim dometima europske dramatike (W. Shakespeare, J. Racine, Molière, F. Schiller, J. W. Goethe). U stilskom pogledu njegova su djela mješavina romantike i realizma: idealizirao je stanovite segmente hrvatske povijesti s didaktičkim ciljevima, ali je socijalnom analizom anticipirao hrvatske realiste (A. Kovačić, V. Novak, K. Š. Gjalski). Široka slika društva što ju je stvorio, stotine najrazličitijih protagonista u tim djelima, likovi povijesni ali i posve izmišljeni, bili su sudionici velikoga hrvatskog panoptikuma. Zahvaljujući iznimnomu daru za fabuliranje te izboru zanimljivih tema iz prošlosti i suvremenosti, uspio je privući široku čitateljsku publiku i pridobiti ju za hrvatsku knjigu. Kao urednik Vienca kritički je usmjeravao hrvatsku književnu produkciju, postavio visoke estetske standarde i odigrao odlučnu ulogu u uzdizanju narodne prosvjete. Otkrio je niz novih talenata (Kovačić, A. Harambašić, I. Vojnović, R. Jorgovanić, A. Palmović i dr.) i podupirao ih u radu. Velika je uloga Šenoe romanopisca i pjesnika, književnoga kritičara i novinara, esejista i dramatičara u izgrađivanju standardnoga jezika. U svojim je djelima uvijek na prvo mjesto stavljao slogu, jedinstvo i toleranciju te pridonio hrvatskoj nacionalnoj integraciji i modernizaciji. Sustavno se posvetio događajima iz prošlosti i sadašnjosti različitih krajeva Hrvatske, od Slavonije, središnje Hrvatske, Istre do Dalmacije, povezujući ih jedinstvenim nacionalnim duhom, a uspoređujući ih s primjerima iz europske povijesti. Posebno je rado tematizirao rodni grad Zagreb kao političko središte Hrvatske te ga opisao u sva tri književna roda, u lirskom, epskom i dramskom obliku (Zagreb, Zagrebu, Zlatarovo zlato, Seljačka buna, Diogenes, Kletva, Ljubica i dr.). Poput suvremenika V. Hugoa, Šenoa je želio iznijeti panoramu hrvatske povijesti i povijesti čovječanstva u nizu raznovrsnih književnih oblika. Posljednje povjestice, legende i pjesničke pripovijesti odlikuju se novim, modernističkim postupcima (Zmijska kraljica), u kojima je poetiku kasnoga romantizma spontano preusmjerio u zanimanje za unutarnji život pojedinca, u skladu s novim europskim umjetničkim nastojanjima. U prijelaznom razdoblju između romantizma i realizma, a baštineći tradiciju sentimentalističkih umjetničkih vrijednosti, s jakim osjećajem za potrebe svojega doba, Šenoa je u tolikoj mjeri obilježio kulturni život druge polovice XIX. st. da se razdoblje u kojem je aktivno djelovao – između 1865. i 1881. – naziva njegovim imenom (Šenoino doba).

Šenoa, August. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 10.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59443>.