Šestov, Lev Isaakovič

Šestov [šəsto'f], Lev Isaakovič (pravo ime Ieguda Lejb Švarcman), ruski filozof (Kijev, 12. II. 1866Pariz, 20. XI. 1938). Diplomirao pravo u Kijevu 1889. Od 1896. uglavnom je živio u inozemstvu, najviše u Parizu, gdje je predavao filozofiju na Institutu za slavenske studije 1922–36. Prema njegovu mišljenju, Kant je, kao i svi filozofi, previše branio snagu ljudskoga uma. Prava kritika je provedena samo jednom, i to u Bibliji, gdje se govori o spoznaji dobra i zla, ali je ta kritika izvrgnuta stalnom previdu. Njegova se filozofija može opisati kao filozofija tragedije, religiozna filozofija i filozofija egzistencije. Osnova je tragedije u tom što, prema europskoj filozofiji i prema tzv. zdravom ljudskom razumu, pojedinačno biće nema svojega opravdanja. Jedino bi rješenje za čovjekovu egzistenciju bila vjera u Boga, a i u postojanje bogodane slobode. Glavna djela: Shakespeare i njegov kritik Brandes (Šekspir i ego kritik Brandes, 1898), Dobro u naučavanjima grofa Tolstoja i F. Nietzschea (Dobro v učenii gr. Tolstogo i Nicše, 1900), Dostojevski i Nietzsche: filozofija tragedije (Dostoevskij i Nicše: filosofija tragedii, 1903), Apoteoza iskorijenjenosti (Apofeoz bespočvennosti, 1905), Moć ključa (Potestas clavium. Vlast’ ključej, 1923), Otkrovenja smrti: Dostojevski – Tolstoj (Les Révélations de la mort: Dostoïevsky – Tolstoï, 1923), Vrijednost Joba: lutanja po dušama (Na vesah Iova: stranstvovanija po dušam, 1929), Kierkegaard i filozofija egzistencije (Kirkegaard et la philosophie existentielle, 1936), Atena i Jeruzalem (Athènes et Jérusalem, 1938).

Šestov, Lev Isaakovič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 20.2.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59483>.