Šižgorić, Juraj

ilustracija
ŠIŽGORIĆ, Juraj, stranica iz knjige Elegiarum et carminum libri tres, Venecija, 1477.

Šižgorić, Juraj (Georgius Sisgoreus/Sibenicensis Dalmata; Georgius Sisgoritus; Gorgis), hrvatski humanistički pjesnik i povjesničar (Šibenik, 13. IX. oko 1445Šibenik, 30. XI. 1509). Studirao je u Padovi, gdje je 1471. stekao doktorat iz kanonskoga prava. Nakon povratka iz Italije, u rodnom je gradu kao svećenik obnašao službu generalnoga vikara biskupa Luke Tolentića i njegova nasljednika Francesca Quirinija. O Šižgorićevu se životu zna vrlo malo, i to uglavnom iz pjesničkih djela autobiografskog sadržaja. Poznat je kao autor najstarije hrvatske pjesničke inkunabule Tri knjige elegija i lirskih pjesama (Elegiarum et carminum libri tres, 1477), posvećene šibenskomu patriciju Petru Toboloviću. Sastoji se od 62 pjesme, većinom u elegijskim distisima, 11 ih je u sapfičkoj strofi, tri u falečkim jedanaestercima. Glavninu zbirke čine poslanice, pozdravnice i epigrami upućeni prijateljima, poznanicima, svjetovnim i crkvenim velikodostojnicima. Prema poetskomu modelu Ovidijevih Fasta Šižgorić je sastavio kalendar crkvenih svetkovina O prazničkim danima (De diebus festis), u koji je unio dosta autobiografskih elemenata. Zbirka sadrži samo tri pjesme nabožna sadržaja, a posebno su zanimljive dvije elegije – u prvoj govori o obiteljskoj nesreći, smrti dvojice braće (Elegia de duorum obitu fratrum), a u drugoj o osmanskom napadu na šibensko zaleđe 1468. Sljedeća zbirka latinskih pjesama, datirana 1487., ostala je u rukopisu sve do 1962., kada ju je objavio V. Gortan. Želeći obogatiti liturgiju, zbirka, bez oslanjanja na antičke mitološke motive, sadrži 16 pjesama u sapfičkoj strofi, posvećenih šibenskomu knezu Antoniju Calbu, od kojih su 13 himne apostolima i sv. Pavlu. Smatra se da se na Šižgorićeve himne ugledao i M. Marulić u svojoj zbirci elegija o apostolima. Pola godine nakon te zbirke Šižgorić je dovršio povijesno-zemljopisnu proznu raspravu O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (De situ Illyriae et civitate Sibenici, 1487), koju je 1899. izdao M. Šrepel. U 17 poglavlja, na temelju antičkih predložaka (Apijan, Polibije, Plinije Stariji, Solin, Cezar) i suvremenih talijanskih humanističkih autora (Pier Candido Decembrio, Francesco Filelfo, Giovanni Tortelli, G. Boccaccio), govori o teritorijalnoj rasprostranjenosti Ilirije (poglavlje 10–14) te o podrijetlu i običajima ilirskog naroda (poglavlje 17). U djelu spominje da je sa sugrađaninom Jakovom Naplavčićem prikupio hrvatske narodne poslovice i preveo ih na latinski, ali ništa od toga nije sačuvano. Po mišljenju D. Novakovića najvrjedniji Šižgorićev do sada neobjavljeni tekst jest tužbalica za izgubljenom braćom u 49 elegijskih distiha (Prosopopeya edita per Georgium Sisgoreum Sibenicensem studentem Patauii). Oslanjanjem na antičku književnu tradiciju i mit, ali i iznošenjem osobnih iskustava, Šižgorić se, kao školovani latinist, ubraja među najznačajnije stvaratelje hrvatskoga latinističkoga, šibenskoga humanističkoga kruga.

Šižgorić, Juraj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59621>.