Šostakovič [šəstako'v’ič], Dmitrij Dmitrijevič (Dmitrievič), ruski skladatelj, pijanist i dirigent (Sankt Peterburg, 25. IX. 1906 – Moskva, 9. VIII. 1975). Na sanktpeterburškom Konzervatoriju diplomirao glasovir (Leonid Vladimirovič Nikolajev, 1923) i kompoziciju (Maksimilijan Osejevič Štejnberg, 1925). Kompoziciju je predavao na sanktpeterburškom (1937–41., 1945–48) i moskovskom Konzervatoriju (1943–48). Uz S. S. Prokofjeva i I. Stravinskoga, Šostakovič je najznačajniji ruski skladatelj XX. stoljeća, a njegovo je značenje za povijest glazbe XX. stoljeća uopće »iznimno, trajnih vrijednosti i možda bez usporedbe« (Richard Taruskin). Stvaralački i životni put bio mu je pun uspona i padova. Slavu i priznanje stekao je već prvom simfonijom (diplomski rad, 1925; praizvedena 1926). Njegov skladateljski izričaj oblikovao se u razdoblju kada je SSSR širom otvorio vrata novim umjetničkim, odnosno glazbenim stilovima i tehnikama (od 1917. do kraja 1920-ih). Šostakovič je njima ovladao i znalački povezao poliritmiju, politonalitetnost i atonalitetnost s ruskim glazbenim naslijeđem na koje se nadovezao (Petorica, P. I. Čajkovski, A. N. Skrjabin), stvorivši osebujan vlastiti stil blizak ekspresionizmu. Onodobni vrhunci njegova stvaralaštva dvije su opere: komična opera Nos (prema pripovijetki N. V. Gogolja, 1928; praizvedena 1930) i remek-djelo Lady Macbeth Mcenskog okruga (Ledi Makbet Mcenskogo uezda, prema pripovijesti N. S. Ljeskova, 1932; praizvedena 1934., revidirana 1962. pod naslovom Katerina Izmajlova). Potonja je, gdjekad »brutalno realistična« (J. Andreis), ekspresionističkim izrazom zasnovanim na slobodnom tretiranju disonance radi isticanja dramskih sukoba označila prekretnicu u ruskoj operi. Međutim, službena sovjetska umjetnička ideologija oštro je osudila obje opere kao »buržujskodekadentne«. Nakon tih napada (1930. i 1936) Šostakovič se »rehabilitirao« Koncertom za glasovir, gudače i trublju (1933) i 5. simfonijom (1937), koju je nazvao »odgovorom sovjetskoga umjetnika na opravdanu kritiku«, jednom od najboljih simfonija u ruskoj glazbi uopće, te postao jednim od vodećih sovjetskih skladatelja (Staljinova nagrada 1940. za Klavirski kvintet). Teme je često nalazio u povijesnim ili aktualnim događajima, a glazbeni mu se stil približio novoromantizmu. No 1946. opet javno biva osuđena »ideološka slabost« njegove 9. simfonije (1945), a 1948. partijski vrh SSSR-a proziva među mnogim skladateljima i Šostakoviča za protunarodno i antirealistično stajalište, zanemarivanje vokalnih i programnih glazbenih vrsta, te folklora i tradicija ruske glazbe. Šostakovič je javno »priznao« svoje »zablude« i »zastranjivanja« i 1949. napisao oratorij Pjesma o šumama (Pesn’ o lesah), koji je iste godine bio nagrađen drugom Staljinovom nagradom. Šostakovič ga je skladao jednostavnijim glazbenim jezikom, »razumljivijim masama«, ali je osobno bio nezadovoljan. Godine 1962. bila je praizvedena njegova 13. simfonija Babij Jar (na stihove J. A. Jevtušenka o masakru Židova u okupiranom Kijevu 1941) za bas, zbor i orkestar, ali su daljnje izvedbe odmah bile zabranjene. Šostakovič se više nije vraćao politiziranim temama i skladateljskim postupcima, nego je do smrti skladao u okvirima vlastitog umjetničkog jezika. – Skladao je djela za orkestar, komorne sastave, glasovir, opere, balete, vokalnu, scensku i filmsku glazbu. Šostakovičeva je glazba uglavnom obilježena bogato razrađenom melodijom, polifonskim strukturama, domišljatim formalnim rješenjima, iznimno znalačkom instrumentacijom, dubokom ekspresivnošću, snažnim emotivnim nabojem, gdjekad i elementima glazbenoga humora, satire i ironije. Međunarodni ugled stekao je prije svega instrumentalnom glazbom, poglavito nizom od 15 simfonija i gudaćih kvarteta. U velikim simfonijskim oblicima vješto je povezivao svoju sklonost prema lirizmu s dramatičnom izražajnošću. Napisao je novu instrumentaciju za operu Boris Godunov M. P. Musorgskoga (1939–40).
