športska medicina, grana medicine koja proučava fiziološka i patološka zbivanja u čovječjem organizmu uvjetovana tjelesnom aktivnošću pri športskoj djelatnosti. Obuhvaća fiziologiju, patologiju i higijenu športa te športskomedicinski nadzor. Osim športašima, namijenjena je i najširoj populaciji. Preventivna športska medicina ima zadaću trijaže, tj. pregleda športaša, školske djece ili radnika najmanje jednom godišnje, kako bi se bavljenje športom, fizičkom aktivnošću ili rekreacijom dopustilo samo onim osobama čijem zdravlju tjelesna aktivnost neće štetiti. Obuhvaća i kontrolu dopinga te sprječavanje ozljeda. Kurativna športska medicina područje je kliničke medicine u kojem je najzastupljenija športska traumatologija, a bavi se proučavanjem i liječenjem športskih ozljeda. Športske se ozljede u širem smislu odnose na sve ozljede (u 80% slučajeva ozljede sustava za kretanje) nastale pri bilo kakvoj kineziološkoj aktivnosti (natjecanje, trening, nastava tjelesnog odgoja, rekreacija). Pritom valja razlikovati akutnu ozljedu od oštećenja, koje je kronično. Ozljeda je promjena tkiva nastala u određenom i ograničenom razdoblju, dok je oštećenje najčešće posljedica uzastopnih malih ozljeda kojih se osoba obično ne sjeća, jer ih nije ni osjetila, a naziva se i sindrom prenaprezanja (tzv. teniski lakat, bolna prepona, skakačko koljeno, trkačka potkoljenica, veslačka podlaktica, bolna peta, prijelom od zamora i dr.). U dijagnostici športskih ozljeda primjenjuju se radiološki, ultrazvučni, magnetnorezonantni i dr. postupci, ali najvažniji je podroban klinički pregled ozlijeđenoga. U njihovu zbrinjavanju važni su odmor ozlijeđenoga, fizikalna terapija te primjena ortoza (→ ortopedska pomagala). Fiziologijska športska medicina usmjerena je na praćenje treninga i postizanje kondicije, a u aktivnih športaša i poboljšanje postignutih rezultata. Njezine su zadaće: biokemijske analize, testiranje fizioloških funkcija i njihovo praćenje pri naporu s pomoću telemetrijskih metoda, sudjelovanje u planiranju priprema i treninga (zajedno s trenerom i psihologom) te sastavljanje jelovnika prehrane (uz pomoć nutricionista). Danas je sve veći broj športaša rekreativaca, pa se kao ogranak športske medicine razvija rekreacijska medicina. U Hrvatskoj je prvo Savjetovalište za športaše osnovao 1930. u Zagrebu Živko Prebeg. Organizirani razvoj športske medicine započeo je nakon II. svjetskog rata, kada su zauzimanjem B. Kesića, Zvonimira Mihelića i Duška Katunarića bile osnovane prve športske ambulante u Zagrebu i regionalnim središtima (1948). R. Medved uveo je 1960-ih specijalizaciju iz športske medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te poslijediplomski studij športske medicine pri Školi narodnoga zdravlja »Andrija Štampar«, a napisao je i prvu knjigu iz toga područja (Sportska medicina, 1960). Brigu o športskoj medicini danas u Hrvatskoj vode Hrvatsko društvo za športsku medicinu Hrvatskoga liječničkoga zbora i Zdravstveno povjerenstvo Hrvatskog olimpijskog odbora (osnivač M. Pećina). M. Pećina i Ivo Vidović pokrenuli su 1985. Hrvatski športskomedicinski vjesnik. God. 2003. utemeljena je u Hrvatskoj specijalizacija iz medicine rada i športa.
