štokavsko narječje

štokavsko narječje, jedno od triju narječja hrvatskoga jezika, a u cjelini pripada srednjojužnoslavenskomu dijasistemu dijalekata skupa s govorima čakavskoga, kajkavskoga i torlačkoga narječja. Prostiranje štokavštine vrlo se izmijenilo od predmigracijskoga doba, s time da se štokavština sastojala od dvaju narječja, zapadnoštokavskoga i istočnoštokavskoga. Zapadna štokavština graničila je prije velikih seoba uglavnom XVI. i XVII. st. s kajkavskim i čakavskim narječjem te s istočnom štokavštinom. Prema kajkavcima granica se prostirala približno od ušća Une u Savu prema sjeveroistoku prilično istočnije od današnje Virovitice i dalje u današnju Madžarsku. Ta granica očito nije bila oštra, što u još većoj mjeri vrijedi za čakavsko-zapadnoštokavsku granicu. Ipak se može reći da se čakavsko-zapadnoštokavska granica nalazila neznatno istočno od Une, zatim je išla do Dinare i istočno od Cetine sve do mora. Otoci su bili čakavski, obala jugoistočno od Cetine zapadnoštokavska, no zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo bili su čakavski, istočni Pelješac, Mljet i otoci pred Dubrovnikom zapadnoštokavski. Granica između dviju štokavština najvjerojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto zapadnije od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavštini. Odjeljivala je zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od istočnoštokavskoga zaleđa i izlazila na more u Boki kotorskoj. Bokeljski Hrvati vjerojatno su imali govor zapadnoštokavskoga tipa, pravoslavci u Boki govor istočnoštokavske fizionomije. Istočna štokavština prostirala se od područja zapadne štokavštine do područja torlačkoga narječja, koje je bilo smješteno od Albanije preko Kosova i današnjega Stalaća do današnjega Donjeg Milanovca na Dunavu i istočnije od te crte. Danas se štokavski govori u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori u cjelini, u približno pola naselja u Hrvatskoj i u velikom dijelu Srbije, svagdje izvan torlačkoga područja, koje je danas manjega prostiranja nego što je bilo u srednjem vijeku. Hrvatske štokavske govore nalazimo u veliku broju u Hrvatskoj i u BiH; manje ih ima u Crnoj Gori i u Srbiji, pa i na drugim područjima, u Italiji (Molise), u Austriji (Vlahija u Gradišću), u Madžarskoj (niz naselja), u Rumunjskoj (Rekaš) i drugdje po svijetu. Nehrvatski štokavski govori u veliku broju postoje u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj, mnogo su malobrojniji u Sloveniji, u Madžarskoj, u Rumunjskoj, u Makedoniji itd. Na sjeverozapadu je granica štokavštine na Dravi kraj Virovitice, odakle ide u okolicu Bjelovara, pa zatim na jug do Jasenovca. Dalje ide prema zapadu, do Petrinje i dalje do okolice Karlovca i do okolice Ogulina. Na obali štokavci žive već jugoistočno od Novoga Vinodolskog. I dalje je obala štokavska, uz iznimku čakavskoga Senja. U okolici Zadra još su manje ili više čakavski Novigrad, Privlaka, Bibinje, Sukošan itd. Obala do Omiša uglavnom je čakavska, no i štokavci su dosta zastupljeni: Nin, Zaton, Sveti Petar na Moru, Pirovac, Šibenik i okolica, Seget itd. Štokavski je istočni Pelješac, također Mljet i drugi otoci u dubrovačkoj blizini. Štokavaca ima i na Korčuli (Račišće), Hvaru (Sućuraj), Braču (Sumartin) i na Šolti (Maslinica). Na štokavskom jugoistoku granica počinje kraj Dečana, ide do ušća Laba u Sitnicu, zatim do planine Pasjače i zapadno od Prokuplja do Stalaća i granice s Bugarskom istočno od Zaječara. Štokavske oaze postoje između Križevaca i Koprivnice, u blizini Čazme, u Žumberku, u Gorskom kotaru, jedan je štokavski govor u Istri (Peroj). Hrvatski štokavski govori većinom se jasno razlikuju od ostalih govora istoga narječja svojim posebnim zapadnim značajkama i svojim vezama s čakavskim i kajkavskim govorima. Nema važne štokavske osobine koja bi dolazila u svim štokavskim govorima i nigdje izvan štokavštine. Ipak se kao tipične štokavske značajke mogu izdvojiti ove: što ili šta kao zamjenička riječ koja često dolazi i izvan štokavštine (dio čakavaca i Torlaci unutar srednjojužnoslavenskoga dijasistema); razlikovanje dvaju kratkih (uz razlikovanje dvaju ili triju dugih) akcenata, uzlaznih i silaznih, što je u europskim razmjerima važna strukturalna značajka, koja ne dolazi u svih štokavaca; sačuvane nenaglašene duljine, ali ne podjednako dosljedno u svim govorima; refleks stražnjega nazala i samoglasnoga l uglavnom je redovito u, od stražnjega nazala redovito, od samoglasnoga l manje redovito; inicijalna skupina w + slabi poluglas daje u-; šva (od poluglasa) daje a, uz odstupanja u zetsko-južnosandžačkom dijalektu; premetanje praslavenskoga wьśe u sve; prijelaz čr- u cr- uz nešto odstupanja; promjena -l u o ili u a; promjena praslavenskoga d’ u đ, uz dosta iznimki; promjena cr u tr u riječi trešnja; ć i đ od jt, jd, uz znatna odstupanja; nova jotacija dentala i labijala, uz dosta odstupanja; gubljenje fonema h, uz razna odstupanja; nastavak -ā u genitivu množine imenica muškog i ženskog roda, uz dosta odstupanja; nastavak -u u lokativu jednine imenica muškog i srednjeg roda; umetak -ov/-ev u množini većine jednosložnih imenica muškog roda, uz dosta odstupanja; izjednačenje dativa, lokativa i instrumentala množine imenica, uz prilična odstupanja; čuvanje nastavka -og(a) u genitivu i akuzativu jednine muškog i srednjeg roda zamjeničko-pridjevske promjene; čuvanje aorista; posebne konstrukcije uz brojeve od 2 do 4; znatan broj orijentalizama. Mnoge od navedenih značajki ponegdje izostaju u štokavskim govorima, uz to što često dolaze i u drugim organskim idiomima. Sa štokavštinom se najčešće podudaraju govori torlačkoga narječja, a na zapadu dijasistema najpovezaniji su štokavski i jugoistočni čakavski govori.

Glavni kriteriji u klasifikaciji štokavskoga narječja jesu stupanj razvoja akcentuacije, refleksi jata te šćakavizam ili štakavizam. Uz ta tri glavna kriterija dolaze u obzir i drugi (npr. tip deklinacije, postojanje ili nepostojanje imperfekta i aorista), no nije prikladno operirati s prevelikim brojem kriterija. Po kriteriju refleksa jata tri su dijalekta (i)jekavska, dva ekavska, jedan ikavski, uz koji dolazi još jedna ikavska oaza, jedan dijalekt s različitim refleksima jata. Najvažniji je kriterij akcenatski, a po njem su tri dijalekta novoštokavska, ostale jedinice, dijalekti i jedna oaza, nisu novoštokavski. Po spomenutu suglasničkom kriteriju četiri su dijalekta štakavska, dva šćakavska, jedan dijalekt dijelom šćakavski, dijelom štakavski. Hrvati su kao govornici četiriju štokavskih dijalekata zastupljeni manje ili više dobro (slavonski, zapadni, istočnobosanski, istočnohercegovačko-krajiški), a ostalim štokavskim dijalektima govore u relativno malom broju. U njima su mnogobrojniji Srbi i Crnogorci. Ujedno su Hrvati jedini govornici u vlahijskoj oazi. Štokavski su dijalekti slavonski ili nenovoštokavski arhaični šćakavski dijalekt, zapadni ili novoštokavski ikavski dijalekt, istočnobosanski ili nenovoštokavski ijekavski šćakavski dijalekt, istočnohercegovačko-krajiški ili novoštokavski (i)jekavski dijalekt, zetsko-južnosandžački ili nenovoštokavski ijekavski dijalekt, šumadijsko-vojvođanski ili novoštokavski ekavski dijalekt te kosovsko-resavski ili nenovoštokavski ekavski dijalekt. Preostala je jedinica vlahijska oaza.

Slavonskim dijalektom govori se u posavskoj (uključujući okolicu Orašja u BiH) i u podravskoj zoni, manje u Baranji i u Bačkoj te u Madžarskoj. Različiti su refleksi jata: ikavski (vinac), ekavski (pena), rjeđe ikavsko-jekavski (žlib – vjera), ikavsko-ekavski (cvit – mesec), sačuvani jat i (i)jekavski. Uglavnom je taj dijalekt šćakavski (ognjišće), ali na jugu, jugoistoku i istoku dijalekt je štakavski (ognjište). Glavnina dijalekta ima tip more, istočniji govori tip može. Akcentuaciju karakterizira starina: dobro čuvanje akuta gotovo u svim govorima, pa je dosta čest peteroakcenatski sustav (dȁžd, sjènica, nȏvci, díte, slãmka). Stare akcenatske osobine najbolje se čuvaju južno od Đakova, na zapadu Posavine i oko Valpova. Deklinacija imenica karakterizirana je i starinom i novim stanjem, npr. u genitivu množine imenica ženskog roda čest je i nulti morfem (npr. žen) i nastavak -ā. Infinitiv je obično krnj, imperfekt izgubljen, aorist rijedak. Uz puno tipičnih slavonskih leksema (npr. lanac »mjera za zemlju«) dolazi i mnogo riječi pod stranim utjecajima: njemačkim (hoklica »kuhinjska stolica bez naslona«), madžarskim (kecelja) i turskim (odžak). Slavonski dijalekt dijeli se u tri poddijalekta: posavski, podravski i baranjsko-bački.

Zapadni dijalekt zahvaća zapadnu Hercegovinu i dio južne Bosne sve do Jajca i zone sjeverno od Travnika i Zenice, zapadno i sjeverozapadno od Livna, teren oko Bihaća i još niz manjih oaza u BiH. Na jugu tim se dijalektom govori od Opuzena i Metkovića do Omiša, a dalje prema sjeverozapadu obala je uglavnom čakavska. Tomu dijalektu pripada i Dalmatinska zagora. Podvelebitsko i njemu blisko područje uglavnom je u cjelini ikavsko novoštokavsko. Na nekoliko otoka nalazimo po jedno štokavsko ikavsko mjesto. Ikavci novoštokavci dobro su zastupljeni u Lici, slabije u Gorskom kotaru i u Slavoniji. Ikavci novoštokavci žive i na znatnu području u Bačkoj oko Subotice i Sombora, također u Madžarskoj, osobito oko Baje. U talijanskoj pokrajini Molise tri sela (Kruč, Mundimitar, Stifilić) pripadaju zapadnomu dijalektu, a na području Pertha u Australiji živi dijaspora moliškohrvatske dijaspore. Taj je dijalekt ikavski, dijelom šćakavski, dijelom štakavski. U krajevima bližima moru dočetno l u participima dalo je a (reka), u krajevima udaljenijima od mora o (zaboravijo). Akcentuacija je uglavnom dosljedno novoštokavska. Deklinacija je pretežno novoštokavska, infinitivi su uglavnom krnji, imperfekt je rijedak, aorist čest. Ima mnogo stranih utjecaja (turski, romanski, njemački, madžarski), a posebnu, čakavsko-zapadnoštokavsku boju ima niz riječi, npr. muka »brašno«. Dijeli se u dva poddijalekta: šćakavski (uglavnom zapadna Bosna, Dalmacija između Neretve i Cetine) i štakavski (npr. zapadna Hercegovina, Dalmacija zapadno od Cetine, Lika, Bačka).

Istočnobosanski dijalekt prostire se od područja južno od Sarajeva do Save, ali s time da okolica Orašja pripada slavonskomu dijalektu, kako je rečeno. Na zapadu u taj dijalekt ulaze doline Fojnice i Usore, a prema istoku istočnobosanske značajke nemaju znatnijega udjela uz Drinu. Hrvatska Kostajnica i okolica Virovitice pripadaju tomu dijalektu, a i niz mjesta južno od Pečuha u Madžarskoj. Najčešće je jat dvosložni ijekavski, često miješani tipa dete-djeteta, dijete-diteta i dete-diteta. Iznimno samoglasno l daje uo: žuoč »žuč«. Dijalekt je uglavnom šćakavski, no ponegdje prevladava štakavizam. Naglasak je nenovoštokavski, s čuvanjem akuta u dijelu govora (Plahovići kraj Kladnja, okolica Pečuha). Dolaze primjeri tipa òvca, s kratkim slogom ispred suglasničke skupine u kojoj je prvi suglasnik sonant. Takvi primjeri ulaze među najvažnije značajke istočnobosanskoga dijalekta, jer su u opoziciji prema svim ostalim štokavskim dijalektima. Deklinaciju osobito karakterizira nastavak -im u instrumentalu jednine imenica ženskoga roda na suglasnik, npr. solim. Infinitivi su uglavnom svagdje krnji, imperfekt je rijedak, aorist čest. Kao i drugdje u BiH, orijentalizmi su vrlo česti, npr. japija »greda za izgradnju građevine«.

Istočnohercegovačko-krajiški dijalekt zauzima na jugoistoku područje istočno od srednjeg i donjega toka Neretve sve do zapadne, srednje i sjeverne Crne Gore i do zapadne i jugozapadne Srbije, uključujući i jugoistočnu Bosnu i najveći dio bosanskoga Podrinja sve do Save. Sjeverozapadni dio dijalekta čine mnogobrojna mjesta u zapadnom dijelu BiH te u Hrvatskoj (Baranja, Slavonija, Žumberak, Banija, Kordun, Gorski kotar, Lika, sjeverna Dalmacija). Iznimno se govori u Sloveniji (Bojanci i Marindol u Beloj krajini), češće u Madžarskoj. Tim dijalektom govore i Konavljani u Watsonvilleu u sjevernoj Kaliforniji. Jat je (i)jekavski, na sjeverozapadu obično jednosložni, na jugoistoku dvosložni. Dijalekt je štakavski, s vrlo raširenim novim (braća) i najnovijim jotovanjem (neđelja). Naglasak je novoštokavski. Hipokoristici kao Pero dekliniraju se na dva načina, na sjeverozapadu Pero – Pere – Peri, na jugoistoku Pero – Pera – Peru. Infinitivi su uglavnom cjeloviti, aorist je čest, imperfekt mnogo češći na jugoistoku nego na sjeverozapadu. Na dubrovačkom području infinitiv je uglavnom krnj, aorista i imperfekta uglavnom nema. Leksičko područje vrlo jasno pokazuje tragove različite vjerske i kulturne baštine, npr. katolici će mati riječ misa, pravoslavci riječ leturđija. Za Dubrovnik su karakteristične riječi ura i tisuća. Taj dijalekt sastavljen je od jednoga nekadanjega istočnoštokavskog dijalekta, istočnohumskoga (ijekavskoga, štakavskoga), koji u starini nije bio vrlo udaljen od zapadnoštokavskoga tipa, zatim od dvaju nekadanjih zapadnoštokavskih dijalekata, poneretvanskoga (ijekavsko-ikavskoga, štakavskoga) i dubrovačkoga (ijekavskoga, štakavskoga). Ta su dva zapadnoštokavska dijalekta bila dosta bliska istočnoštokavskim govorima. Danas su govori poneretvanskoga tipa uklopljeni u idiomima krajiškoga tipa, a i nekadanji dubrovački dijalekt uključen je u suvremeni istočnohercegovačko-krajiški dijalekt, i to kao njegov poddijalekt.

Vlahijska oaza u dvanaest sela južnoga Gradišća ikavska je i uglavnom šćakavska. Akcentuaciju karakterizira dvonaglasni sustav. Nema ni aorista ni imperfekta. Leksički se Vlahi osjetno razlikuju u odnosu na druge gradišćanske Hrvate. Oni imaju jačmen »ječam« (drugdje jarac), proliće (drugdje protuliće ili premaliće) itd. Misli se da su Vlahi dalmatinskoga podrijetla, prema jednim naučavanjima, odn. da su podrijetlom »od Kostajnice«, prema drugoj teoriji. Vjerojatno su Vlahi kombinacija dalmatinskog elementa i stanovništva iz okolice Une, tj. najprije su Dalmatinci stigli do područja istočno od Une i onda zajedno s ondanjim ljudima prebjegli u Gradišće.

Zetsko-južnosandžački dijalekt uglavnom je ijekavski, no javljaju se i različiti primjeri miješanoga jata. Izrazito je zastupljeno jotovanje, i to i novo i najnovije. Dijalekt je štakavski. Akcent je nerijetko prenesen, a utjecaji novoštokavske akcentuacije vrlo su nejednaki. Najarhaičniji je akcent u Boki i u plemenima Kuči, Piperi i Bratonožići.

Šumadijsko-vojvođanski dijalekt ekavski je s tzv. zakonitim ikavizmima, a na znatnu prostoru od zapadne Šumadije do Rađevine čuva se na mjestu jata zatvoreno e. Dijalekt je štakavski, a u deklinaciji i u akcentuaciji dosta su brojna odstupanja od dosljedno novoštokavskoga stanja.

Kosovsko-resavski dijalekt većinom je dosljedno ekavski, u cjelini je štakavski, a u akcentuaciji nenovoštokavski, s tronaglasnim sustavom. Manje je ekavski smederevsko-vršački poddijalekt kosovsko-resavskoga dijalekta. U Rekašu i u Banatskoj Crnoj Gori kraj Temišvara u Rumunjskoj kontinuant jata je zatvoreno e.

štokavsko narječje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59945>.