Švedska

ilustracija
ŠVEDSKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24

Švedska (Sverige, Konungariket Sverige), država u sjevernoj Europi, između Finske (duljina granice 614 km) na sjeveroistoku, Norveške (1619 km) na zapadu i sjeverozapadu, Botničkoga zaljeva na istoku i Baltičkoga mora te morskih prolaza Kattegat i Öresund na jugu; obuhvaća 450 295 km², od čega 39 960 km² čine unutrašnje vode.

Prirodna obilježja

Švedska zauzima istočni dio Skandinavskoga poluotoka; od sjevera prema jugu pruža se u duljini od 1572 km. Na sjeveru i zapadu (Norrland) obuhvaća istočne pristranke Skandinavskoga gorja (2/3 teritorija) koji se postupno spuštaju prema Baltičkomu moru. U središnjem dijelu južne Švedske (Svealand) pruža se jezerska zavala, a na krajnjem su jugu visoravan Småland (do 378 m) i nizina Skåne. Švedska je građena uglavnom od stijena pretkambrijske starosti (gnajs, granit, dijabaz, kristalični škriljevci), koje na jugu i jugoistoku pokrivaju donjopaleozojske, a na krajnjem jugu trijasko-jurske naslage. Najveći dio Švedske istočno od Skandinavskoga gorja leži na Baltičkom štitu, koji je u graničnoj zoni na zapadu pokriven sedimentima nabranima za kaledonske orogeneze. Istočni i južni dio Švedske spustio se zbog intenzivnih tektonskih pokreta u mlađem tercijaru i u pleistocenu, a središnji se izdignuo. Sadašnji reljef nastao je ledenjačkom erozijom i akumulacijom, pa stoga najviši dijelovi Skandinavskoga gorja u Švedskoj (Kebnekaise, 2106 m) imaju alpski reljef; najniži su dijelovi zatrpani golemim količinama morenskoga materijala, s mnogobrojnim jezerima. Obala duga 11 607 km (bez obale otoka koja iznosi 33 050 km) niska je, stjenovita, mjestimično pješčana, s brojnim uskim, plitkim zaljevima. Pred južnim i jugoistočnim dijelom baltičke obale uz najveće švedske otoke Gotland (2994 km²) i Öland (1347 km²) nalazi se mnoštvo malih i niskih otoka (skjären).

Na klimu Švedske znatno utječe položaj gorja, koje sprječava prodiranje toplih i vlažnih vjetrova s Atlantskog oceana, ali omogućuje prodiranje hladnih zračnih masa iz subpolarnih krajeva. Klima je u južnim dijelovima Švedske pod jakim maritimnim utjecajem, s srednjom siječanjskom temperaturom od 1 °C i srpanjskom od 15 do 17 °C, u središnjim dijelovima umjereno kontinentalna, a na sjeveru, u Laponiji, kontinentalna s siječanjskom temperaturom –14 °C i srpanjskom od 11 do 15 °C. U sjevernim dijelovima Švedske snježni pokrivač traje 7 do 8 mjeseci, a na jugu 1 mjesec; more je u sjevernom dijelu Botničkoga zaljeva zaleđeno oko 6 mjeseci. Količina oborina smanjuje se od Skandinavskoga gorja (500 do 1000 mm) prema istoku (400 do 600 mm) i od juga (600 do 1100 mm) prema sjeveru (300 do 500 mm).

Švedske rijeke otječu prema Baltičkomu moru i Botničkomu zaljevu (Torne, Lule, Skellefte, Vindel, Ångerman, Indals, Ljusnan, Dal) i prema Kattegatu (Lagan, Ätran, Göta, Klar). Zbog brzica i slapova rijeke nisu plovne; iskorištavaju se za dobivanje električne energije, a do nedavno i za splavarenje drva u ljetnoj polovici godine. Više od 8% Švedske zauzimaju jezera. Za unutrašnju plovidbu služe velika jezera Vänern (5650 km²), Vättern (1888 km²), Hjälmaren, Mälaren.

Sjeverni dio Švedske obuhvaćaju uglavnom crnogorične (bor, smreka) i brezove, a južni dio miješane šume; na krajnjem jugu i jugozapadu nalaze se i bukove šume. Oko 50,9% od ukupne površine nalazi se pod šumama. Obrađeno je samo 7,7% površine. Na krajnjem su sjeveru tundre i močvare.

Stanovništvo

U Švedskoj živi 9 644 864 st. (2013) s prosječnom gustoćom od 23,5 st. na 1 km² kopnene površine, pa se ubraja u najrjeđe naseljene zemlje Europe (iza Islanda, Finske i Norveške). Najgušće je naseljeno privredno najrazvijenije područje na jugu zemlje (pokrajina Stockholm 326 st./km², Skåne 115 st./km²) te obale mora, rijeka i jezera. Prema sjeveru gustoća se smanjuje, u pokrajinama Norrbotten i Jämtland iznosi manje od 3 st./km². Šveđani po podrijetlu (rođeni u Švedskoj, s barem jednim roditeljem rođenim u Švedskoj) čine 79,9% stanovništva. Od stranaca (667 232 ili 7,0% stanovništva, 2012) najviše je Finaca (65 304), a zatim Poljaka (44 633), Iračana (43 234), Danaca i Norvežana. Službeni je jezik švedski, a govore se i finski i laponski (na sjeveru zemlje). Prevladavaju protestanti (pripadnici Švedske crkve, 67,5%, 2012), a ima i muslimana, katolika i dr.

Godine 1750. u Švedskoj je živjelo 1 780 678 st., 1900. god. 5 100 000 st., 1950. god. 7 041 829 st., a 2000. god. 8 882 792 st. U razdoblju 2002–12. broj stanovnika rastao je po prosječnoj stopi od 0,7% godišnje. Porastu broja stanovnika pridonosi u znatno većoj mjeri pozitivna migracijska bilanca (približno ¾ porasta) nego prirodni priraštaj (¼ porasta). U zemlju se 2013. uselilo 115 845 st., a iselilo se 50 715 st. Do II. svjetskog rata situacija je bila obrnuta – više se ljudi iseljivalo (osobito u SAD) nego useljivalo; od 1851. do 1930. iz Švedske se iselilo 1,5 milijuna stanovnika. Najveći je porast broja stanovnika na jugu zemlje, a u sjevernom dijelu broj stanovnika je u padu. Stopa nataliteta iznosi 11,9‰, mortaliteta 9,7‰, a prirodnoga priraštaja 2,2‰ (2012). Stopa je smrtnosti dojenčadi izrazito niska – iznosi samo 2,6‰ (2012). Iako stanovništvo polako stari, dobna je struktura povoljnija od prosjeka za Europsku uniju: u dobi je do 14 godina 16,9% (u Europskoj uniji 15,6%, 2012), od 15 do 64 godine 63,6%, a starije je od 65 godina 19,5% populacije (2013). Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. god. iznosi 83,5 godina, a za muškarce 79,9 godina. Ekonomski je aktivno 5 060 100 stanovnika (2012), od čega je nezaposleno 8,0%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 2,3%, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 21,3%, a u uslužnim djelatnostima 76,4% zaposlenih stanovnika (2012). Od 15-ak sveučilišta najveća su u Göteborgu, Uppsali (najstarije švedsko sveučilište, osnovano 1477), Lundu i Stockholmu. Glavni je i najveći grad Stockholm s 1 372 565 st. (2010; metropolitansko područje 2 163 042 st., 2013). Ostali veći gradovi (2010): Göteborg (549 839 st.), Malmö (280 415 st.), Uppsala (140 454 st.), Linköping (104 232 st.),Västerås (110 877 st.), Örebro (107 038 st.), Norrköping (87 247 st.), Helsingborg (97 122 st.) i Jönköping (89 396 st.). U gradovima živi 85% st. (2010).

Gospodarstvo

Od 1970-ih Švedska je bila označavana kao vodeća »država blagostanja«, zbog ostvarene pune zaposlenosti, tehnološke razvijenosti, velikih socijalnih prava i malih društvenih razlika. Gospodarstvo je bilo zasnovano na snažnom državnom intervencionizmu, s pomoću kojega se preraspodjeljivalo i do 55% BDP-a. Pod pritiskom konkurencije iz europskih zemalja s naglašenim neoliberalnim konceptom, Švedska od 1990-ih privatizira dio državnih kompanija i liberalizira transakcije s inozemstvom. Godine 1995. pristupila je Europskoj uniji. Početkom 2000-ih održala je punu zaposlenost, socijalnu ravnotežu i prihvatila mnogobrojne useljenike (oko 50 000 godišnje). Uz punu zaposlenost, ostvaruje stabilan rast BDP-a s godišnjim stopama od približno 3%. U sastavu BDP-a uslužni sektor ima udjel od 68%, industrija 30%, a poljoprivreda 2%. Od prirodnih bogatstava Švedska posjeduje šume, hidroenergetske potencijale, željeznu rudu, bakar, cink, zlato, srebro, uranij, olovo i volfram. Švedski industrijski proizvodi cijenjeni su na svjetskom tržištu; proizvodi se oružje, vojna oprema i čelik (Nobelove tvornice), telekomunikacijska oprema (Ericsson), automobili (Volvo, Saab), kućanski aparati (Electrolux), namještaj (Ikea), papir (Tetra Laval). Razvijeno je i građevinarstvo (Skansa i dr.). Tijekom 2006. i 2007. Švedska je ostvarila rekordne viškove u vanjskotrgovinskoj razmjeni, u vrijednosti od približno 22 milijarde USD. Uvozi većinu prehrambenih proizvoda, robu široke potrošnje, plin, naftu i derivate (visoko je ovisna o uvozu nafte, pretežno iz Norveške). Glavninu izvoza čine strojevi, industrijska oprema, prijevozna sredstva, čelične konstrukcije, papirna konfekcija, kemikalije, oružje i telekomunikacijska oprema. Prema udjelu u vanjskoj trgovini glavni su partneri zemlje EU-a (60% izvoza i 70% uvoza). Vanjska je zaduženost niska (33% BDP-a), a devizne rezerve iznose 35,5 milijardi USD (potkraj 2007). U 2011. ostvaren je BDP od 539,6 milijardi USD, 57 091 USD po stanovniku, uz stopu inflacije od 3% i nezaposlenost od 7,5%.

Promet

Gustoća prometne mreže smanjuje se od juga prema sjeveru. Duljina cestovne mreže iznosi 581 779 km (2013), od čega je 2013 km autocesta. Od 11 136 km željezničkih pruga (2012) elektrificirano je 73,6%. Od 2000. Švedska je 16 km dugom cestom i željezničkom prugom (tunel i most) preko Öresunda (Kopenhagen–Malmö) povezana s Danskom. Duljina je unutrašnjih plovnih putova 2050 km. Veliko trgovačko značenje imaju luke Göteborg (promet 38,9 milijuna tona, 2009), Brofjorden (19,9 milijuna tona), Trelleborg (10,2 milijuna tona), Malmö (9,3 milijuna tona), Helsingborg (6,6 milijuna tona), Luleå i Karlshamn. Švedske luke imaju trajektne veze s okolnim državama (ukupni promet 9,5 milijuna putnika, 2012); najjači je putnički promet prema Danskoj i Finskoj. Glavne su putničke luke Stockholm i Helsinborg. Vrlo je aktivan domaći i međunarodni zračni promet, koji se odvija preko mnogobrojnih zračnih luka. Iako Stockholm leži periferno u odnosu prema švedskom području, on je glavno prometno čvorište u zemlji (zračna luka Arlanda 19,6 milijuna putnika, Bromma 2,3 milijuna putnika i 100 km udaljena Skavsta 2,3 milijuna putnika, 2012); veće su još zračne luke Göteborg (Landvetter) i Malmö.

Novac

Novčana je jedinica kruna (krona; kr, SEK); 1 kruna = 100 öre.

Povijest

Prvi tragovi naseljenosti na švedskom području mogu se pratiti od paleolitika, a prve povijesne podatke dao je P. K. Tacit, koji je kao glavni narod ili pleme Skandinavskoga poluotoka spomenuo Suione (lat. Suiones; šved. Svear), tj. Šveđane. Njihov matični posjed nalazio se u okolici Uppsale, a južno od njih živjelo je normansko pleme Gotär (lat. Got/h/i). U VII. st. već je postojalo svearsko kraljevstvo, kojim je vladala dinastija Inglinga. U VIII. st. Sveari su sudjelovali u pohodima normanskih družina koje su dopirale do Engleske, Škotske, Islanda, Sjeverne Amerike, osnivali svoja naselja na istočnom Baltiku, trgovali s Kijevskom Kneževinom, Bizantskim Carstvom i arapskim Istokom. U IX. st. započelo je pokrštavanje, koje je zbog otpora trajalo sve do kraja XI. st. Prvi kralj, čija se vlast protezala na područje južne i sr. Švedske, bio je Olof Skötkonung (995–1022), koji je u savezu s Danskom oko 1000. pobijedio norveškoga kralja te osigurao mir na svojim granicama, a 1008. primio kršćanstvo. S Olofovim sinovima Anundom (1022–oko 1050) i Emundom Starim (oko 1050–60) izumrla je stara švedska dinastija Inglinga. Njih su naslijedili kraljevi iz dinastije Stenkil (1060–oko 1134). U njihovo se doba švedsko kraljevstvo prostiralo na području današnje središnje Švedske, dok su njezine južne i zapadne obalne dijelove držale Danska i Norveška. Nakon dinastije Stenkil, sa Sverkerom (oko 1134 – oko 1156) počinje vladavina istoimene dinastije, koja je trajala, s prekidima, do 1208. Za njihova kraljevanja bila je prije 1164. osnovana Uppsalska nadbiskupija te, nakon niza križarskih pohoda, pokoreno područje današnje Finske. U to je doba započela i feudalizacija zemlje koja, međutim, nije u potpunosti bila dovršena sve do XIV. st. Naime, većina je švedskih seljaka tijekom gotovo cijeloga srednjeg vijeka sačuvala slobodu i vlasništvo nad zemljom. Unatoč tomu, tijekom XIII. st. ojačala je središnja kraljevska vlast. Najistaknutiji vladar toga doba bio je velikaš Birger Jarl, koji je kao regent vladao Švedskom (1248–66) umjesto svojega malodobnog sina Valdemara. Nastavio je zauzimanje i pokrštavanje Finske, dao povlastice hanzeatskim gradovima i ojačao trgovinu. Za Valdemarova brata Magnusa Ladulåsa (1275–90) doneseni su zakoni za zaštitu seljaka od samovolje feudalaca te niz drugih zakona kojima se slabila vlast plemstva, a jačala kraljevska. Do kraja XIII. st. bile su stvorene sve važne središnje državne službe i institucije. Izborom (malodobnoga) Magnusa Erikssona (1319) ostvarena je prvi put personalna unija između Švedske i Norveške. Protjeravši Magnusa Erikssona, plemstvo je pozvalo na prijestolje njegova rođaka, njemačkog vojvodu Albrechta Mecklenburškoga (1364–89). Albrechtov pokušaj da ojača kraljevsku vlast naišao je na otpor švedskog plemstva, koje ga je protjeralo i u ožujku 1388. pozvalo na prijestolje Margaretu I., kraljicu Danske. Ona je 1396. imenovala norveškog kralja Erika VII. Pomeranskoga za suvladara u Švedskoj i Danskoj. Time je bila ostvarena unija triju skandinavskih zemalja, koja je dobila svoju formalnu potvrdu u Kalmaru 1397 (Kalmarska unija), s tim da je svaka zemlja sačuvala unutarnju autonomiju. Margaretin nasljednik Erik VII. Pomeranski (stekao stvarnu vlast tek nakon Margaretine smrti 1412) pokušao je Švedsku učiniti vazalnom pokrajinom; njegovi namjesnici, u pravilu Danci ili Nijemci, upravljali su zemljom kao osvajači. God. 1434. buknuo je i u Švedskoj veliki ustanak pod vodstvom Engelbrekta Engelbrektssona, pripadnika sitnoga plemstva. Svladavši danska uporišta, on je već tijekom borbe sazvao prvi švedski staleški sabor (Riksdag), u kojem su se nalazili predstavnici plemstva, svećenstva, građana i seljaka. Aristokracija, koja je isprva podupirala ustanak, dala je 1436. ubiti Engelbrekta, a na čelo kraljevstva stupio je švedski plemić Karl Knutsson (Karlo VIII.). Kada su se zatim seljaci pobunili protiv plemića (»švedska žakerija«), njihova je pobuna bila uz pomoć Danaca ugušena (1436–37). Petnaesto stoljeće doba je kulturnoga napretka (1477. osnovano je prvo švedsko sveučilište u Uppsali) i gospodarskog razvoja, u kojem su veliku ulogu imali gradovi, u prvom redu Stockholm. Unutarnji sukob između pristaša švedske neovisnosti i prodanskoga visokog plemstva došao je do vrhunca kada je danski kralj Kristijan II. napao Švedsku kako bi obnovio Kalmarsku uniju. Krvavi obračun sa švedskim plemićima u Stockholmu 1520 (Stockholmski pokolj) bio je 1521. povodom ustanku protiv Danaca pod vodstvom Gustava Erikssona Vase (Gustav I. Vasa). Kada je 1523. bio okrunjen za kralja, Kalmarska unija prestala je postojati. Nakon osvojenja Stockholma pokrenuo je opsežnu društvenu reformu uvođenjem protestantizma i zapljenom crkvenih imanja (1527), čime je povećao obiteljske posjede i tako osigurao gospodarsku moć svoje obitelji nad drugim pretendentima na švedsko prijestolje. Oslobodio je zemlju gospodarskog pritiska Hanze, reformirao upravu i financije uz pomoć njemačkih birokrata, podupirao razvoj domaće trgovine, obrta i pomorstva, gospodarski se povezao s Engleskom i Nizozemskom, organizirao snažnu vojsku i konačno učvrstio središnju vlast nakon pobjede nad katoličkim ustanicima 1542–43. Tim reformama postavio je temelje za uzdizanje Švedske isprva u regionalnu, a potom i u europsku velesilu. Za Gustava I. Vase i njegova sina Erika XIV. (1560–69) Švedska je stupila u dugotrajnu borbu za prevlast nad Baltikom. God. 1561. Šveđani su zauzeli Reval (Tallinn) sa sjevernom Estonijom; 1563. izbio je sedmogodišnji rat s Danskom; 1583. osvojili su Narvu i Ivangorod. Za Ivana III. (1569–92), koji se oženio Katarinom Jagelović, sestrom poljskoga kralja Sigismunda II. Augusta, došlo je do švedsko-poljskog zbližavanja, a za njegova sina Sigismunda III. Vase (1592–99), koji je 1587. bio izabran za kralja Poljske, i do personalne unije. Budući da je kao katolički konvertit izazvao nezadovoljstvo protestantskih Šveđana, Sigismund se povukao u Poljsku (1594). Pokušavši 1598. oružanom silom uspostaviti vlast u Švedskoj, bio je poražen kraj Stangebroa i 1600. detroniziran. Na čelu protukatoličkog pokreta nalazio se mlađi sin Gustava I. Vase i Sigismundov ujak, vojvoda Karlo, koji je isprva vladao kao namjesnik, a potom kao kralj Karlo IX. (1604–11). Zbog toga je izbio poljsko-švedski rat (1601–29), u kojem je Švedska stekla Livoniju i dio Pruske. Njegov nasljednik Gustav II. Adolf (1611–32) sklopio je nepovoljan mir s Danskom (1613); Stolbovskim mirom 1617. stekao je Kareliju i Ingermanland, a nakon mira s Poljskom 1629. Švedska je stekla Gdańsk, Memel (Klaipėdu) i Livoniju. Težnja za potpunim gospodstvom nad Baltikom i prijetnja katoličke protureformacije nagnale su Gustava II. Adolfa da 1630. stupi u Tridesetogodišnji rat (1618–48), u kojem su Šveđani pod njegovim vodstvom izvojevali niz važnih pobjeda. Nakon njegove pogibije u bitki kraj Lützena (1632) zemljom je, umjesto njegove malodobne kćeri Kristine, vladalo regentsko vijeće na čelu s Axelom Oxenstiernom. Pod njegovim je vodstvom Švedska pobijedila u ratu protiv Danske (1643–45) te stekla pokrajine Jämtland i Härjedalen, kao i tridesetogodišnji nadzor nad Hallandom. Svoju političku i vojnu dominaciju na Baltiku Švedska je potvrdila 1648. kada je odredbama Westfalskoga mira stekla gotovo cijelo Zapadno Pomorje, dio Istočnoga Pomorja, gradove Bremen, Szczecin i druga područja, čime je u potpunosti zagospodarila Baltikom (»Švedsko jezero«) i postala europska velesila prvoga reda. Kraljica Kristina odrekla se 1654. krune u korist Karla X. Gustava (1654–60). Iskoristivši poljsko-ruski rat, 1655. u Poljsku je prodro švedski kralj Karlo X. Gustav i zauzeo velik dio teritorija te gradove Varšavu, Krakov, Poznań. Naišavši na otpor širokih slojeva naroda i uplevši se u rat s Danskom i Rusijom (1655–60), morao se povući te sklopiti separatne mirovne ugovore. Mir s Danskom bio je sklopljen 1658 (Švedska je stekla Skåne, Blekinge, Bornholm te na dvije godine norveške pokrajine Bohuslän i Halland), a s Poljskom 1660. i Rusijom 1661. za Karla XI. (1660–97). Za njegove vladavine nastale su važne unutarnje promjene. Dugotrajna borba seljaštva protiv velikaša, koji su prigrabili gotovo dvije trećine obradive zemlje i šuma, dosegnula je polovicom XVII. st. vrhunac. U to doba počele su oružane seljačke akcije; pokret je zahvatio ne samo Švedsku već i dio podložne joj Finske. Na zasjedanjima Riksdaga seljaštvo je u borbi protiv aristokracije naišlo na potporu ne samo građana već i sitnoga plemstva. Državni je dug znatno narastao zbog novoga rata protiv koalicije Brandenburga, Danske i Nizozemske (1675–79), u koji je Švedska bila uvučena kao saveznica Francuske. U teškoj financijskoj situaciji Karlo XI. proveo je 1680–82. tzv. redukciju, kojom je aristokracija bila primorana vratiti kruni oko polovicu svojih prije stečenih zemalja. God. 1693. Riksdag je Karla XI. priznao apsolutnim monarhom. Za vladavine Karla XII. (1697–1718) izbio je Sjeverni ili Nordijski rat (1700–21) u kojem se Švedska sukobila s koalicijom Danske, Rusije, Poljske i Saske (poslije još i Pruske, Velike Britanije i Hannovera). Premda je Karlo XII. u prvoj fazi rata postizao sjajne vojne uspjehe (Danska je 1700. bila prisiljena na mir u Travendalu; teški porazi Rusa 1700. kraj Narve te Saske kraj Rige 1701; okupacija Poljske 1701–02. i Saske 1706), nakon teška poraza kraj Poltave (1709) u srazu s ruskim carem Petrom I. Aleksejevičem došlo je do prekretnice u ratu. Tijekom druge faze rata Danci su pod Fridrikom IV. osvojili Bremen, Verden i Schleswig, Poljaci su slomili švedsku okupaciju, Rusi su osvojili baltičke zemlje i Finsku, a Pruska je u savezu s Velikom Britanijom i Hannoverom zauzela Pomorje. Poraz u tom ratu označio je kraj Švedske kao europske velesile. Nakon smrti Karla XII. Riksdag je ukinuo apsolutnu monarhovu vlast, a Švedska se mirovnim ugovorima morala odreći Bremena i Verdena u korist Hannovera, velikoga dijela Pomorja u korist Pruske, te Livonije, Estonije, Ingermanlanda i dijela Finske u korist Rusije (mirom u Nystadu 1721). Zaslužan za obnovu ratom iscrpljene zemlje bio je kancelar A. B. Horn, koji je, stupivši na čelo vlade 1720., proveo niz gospodarskih reformi i razumnom vanjskom politikom ojačao međunarodni položaj Švedske. God. 1738. Horn se morao povući, a u Riksdagu su većinu stekli njegovi protivnici koji su htjeli povratiti Švedskoj dominantan položaj na Baltiku. Nastale su dvije političke stranke: Hornovi pristaše (proruski orijentirani liberali), koje su protivnici podrugljivo nazivali »noćnim kapama« (šved. mössor), jer da se uspavljuju na neslavnome miru, i skupina koja je težila za ponovnim osvojenjem izgubljenih područja, prozvani od svojih suparnika »šeširi« (šved. hattar), prema trorogim časničkim šeširima (profrancuski orijentirani konzervativci). Došavši na vlast, stranka »šešira« započela je uz francusku potporu s ubrzanim vojnim pripremama. Rat Rusiji bio je objavljen 1741., no već 1743. Švedska je doživjela potpun poraz. Mirom u Åbou morala je Rusiji prepustiti dio Finske do rijeke Kymmene. Za švedskoga prijestolonasljednika bio je izabran ruski kandidat, rođak dinastije Romanov, vojvoda Adolf Friedrich von Holstein-Gottorp. Za njegove vladavine (1751–71) Švedska je stupila u Sedmogodišnji rat (1756–63) na strani Francuske i Habsburške Monarhije protiv pruskoga kralja Fridrika II. Velikoga. Neuspjesi na bojnom polju i financijska kriza doveli su 1765. do pada stranke »šešira«. Na vlast je došla stranka »kapa«, koja je provela niz liberalnih reforma (ograničila je plemićke povlastice, 1766. bio je donesen zakon o slobodi tiska itd.). Dok se borba između obiju stranaka nastavljala, Gustav III. (1771–92) izvršio je 1772. državni udar uz pomoć dijela plemstva i vojske te obnovio apsolutizam. Premda su potom bile povećane kraljevske ovlasti, Riksdag je sačuvao zakonodavnu vlast. Vladajući u duhu prosvijećenog apsolutizma, Gustav III. ukinuo je brojna staleška ograničenja; bila je priznata sloboda vjeroispovijesti, donesene su zemljišne reforme u korist seljaštva, mjere za razvoj industrije, itd. Opozicija aristokracije protiv vladavine prosvijećenog apsolutizma osobito je porasla pošto se Gustav III. upustio 1788–90. u neuspješan rat protiv Rusije i Danske. God. 1792. Gustav je bio ubijen kao žrtva aristokratske urote. Za Švedsku, kao i za Skandinavski poluotok uopće, XVIII. st. bilo je doba općega kulturnog napretka (1719. bila su utemeljena prva znanstvena društva, 1786. Švedska akademija, itd.). Premda je Švedska bila neutralna tijekom intervencije europskih monarhijâ protiv revolucionarne Francuske, Gustav IV. (1792–1809) pristupio je 1805. protunapoleonskoj koaliciji, zbog čega je, nakon katastrofalnoga poraza koalicije u srazu s Napoleonom I. Bonaparteom, Švedska izgubila Pomorje, a 1808–09. Finsku, koju je anektirala Rusija. Nakon toga kralj Gustav IV. bio je zbačen s vlasti, a Riksdag je 1809. donio novi ustav; bilo je provedeno načelo trodiobe vlasti, a apsolutna monarhija ukinuta. Kako je Karlo XIII. (1809–18) bio bez djece, Riksdag je 1810. za nasljednika izabrao Napoleonova maršala J.-B. Bernadottea (vladao kao Karlo XIV. 1818–44). Nakon Napoleonova poraza u Rusiji, švedska je vojska pod Karlovim zapovjedništvom sudjelovala 1813. u operacijama protiv Francuza. Kielskim ugovorom 1814. Švedska je prisilila Dansku da joj ustupi Norvešku. Otpor Norvežana bio je kratkotrajan i već iste godine norveški Storting prihvatio je personalnu uniju sa Švedskom. Po odredbama Bečkoga kongresa (1814–15) Švedska se u korist Pruske odrekla Pomeranije, posljednjega svojeg teritorija na južnoj obali Baltika. Od 1830-ih šire se liberalne ideje. Nakon zasjedanja Riksdaga 1840–41. u vladu su ušli predstavnici liberalne oporbe, pa su donesene neke reforme u privredi i prosvjeti. Pod utjecajem revolucionarnih događaja 1848., došlo je i u Stockholmu do krvavih sukoba između demonstranata i policijsko-vojnih odreda. Vanjskopolitička zbivanja (rat između Danske i Pruske 1848–50. zbog Schleswig-Holsteina) potisnula su za neko vrijeme unutarnja pitanja; švedska vojska bila je mobilizirana radi možebitne provale Nijemaca na Jylland. Za Krimskoga rata (1853–56) Švedska je bila neutralna, a Pariškim mirovnim ugovorom 1856. dobila je anglo-francusko jamstvo protiv daljnjih ruskih pretenzija na Baltiku. Za vladavine Karla XV. (1859–72) – koji je naslijedio Oskara I. (1844–59) – u Riksdagu je 1866. bio prihvaćen prijedlog političko-parlamentarne reforme. Po novom ustavu izabrani Riksdag sastojao se od dvaju domova, a ne više od četiriju staleža. Premda je staleško načelo bilo ukinuto, imovinski cenzus znatno je ograničavao izborno pravo. U to su doba ideje skandinavizma bile na vrhuncu, ali Švedska ipak nije ušla u dansko-prusko-austrougarski sukob (1864). Gospodarska diferencijacija na selu, pad cijena poljoprivrednih proizvoda, koji je osobito pogodio male seljake, doveli su u posljednjim desetljećima XIX. st. do masovne emigracije u SAD. Brz razvoj industrije povukao je za sobom i jačanje radništva, koje stvara svoje sindikalne organizacije i sve češćim štrajkovima bori se za poboljšanje teških radnih prilika. God. 1889. K. H. Branting osnovao je Švedsku socijaldemokratsku radničku partiju (Sveriges Socialdemokratiska Arbetarparti). Ta se stranka u suradnji s liberalima borila za opće biračko pravo muškaraca, koje su dobili 1909. Kada je norveški parlament (Storting) 1905. raskinuo uniju sa Švedskom, Oskar II. (1829–1907) odrekao se norveške krune. Za vladavine Gustava V. (1907–50) bio je sklopljen 1908. Petrogradski sporazum između Rusije, Njemačke, Danske i Švedske o održanju statusa quo na Baltiku. Liberalna je vlada 1911. donijela zakon o zaštiti radnika, a 1913. bilo je uvedeno mirovinsko osiguranje. Za I. svjetskog rata Švedska je, unatoč pritiscima SAD-a (1917), sačuvala neutralnost, a u posljednjim godinama rata pretrpjela je tešku prehrambenu krizu. Listopadska revolucija u Rusiji 1917. imala je znatan odjek u Švedskoj, koja je potom krenula u brzu demokratizaciju (reforme 1918–20). Liberalno-socijaldemokratska koalicija provela je 1918. izbornu reformu kojom je uvedeno opće pravo glasa uključujući i za žene; 1919. bio je proveden zakon o osamsatnom radnom danu; nakon ostavke liberala 1920., bila je osnovana prva socijaldemokratska vlada na čelu s K. H. Brantingom. Švedsko-finski spor zbog Ålandskih otoka riješen je arbitražom Lige naroda (1920) u korist Finske. Posljedice I. svjetskog rata i svjetska gospodarska kriza ozbiljno su pogodile švedsku privredu i izazvale veliku nezaposlenost. Nakon 1923. izmjenjivali su se na vlasti liberali i konzervativci, sve dok izbori 1932. nisu dali većinu socijaldemokratima koji su pod vodstvom P. A. Hanssona formirali vladu. Tada je započela dugogodišnja vladavina socijaldemokrata (1932–76). Kada je izbio II. svjetski rat, Švedska je ponovno proglasila neutralnost. Unatoč tomu, pomagala je Finskoj tijekom njezina rata sa SSSR-om (1939–40). Vojni uspjesi Njemačke u prvim godinama rata doveli su Švedsku u težak vanjskopolitički položaj i ugrozili njezinu sigurnost. Budući da je bila izvrgnuta izravnomu vojnom pritisku, sve do 1943. morala je dopuštati tranzit njemačkih postrojba preko svojega teritorija te isporučivati Njemačkoj željeznu rudu. No istodobno je davala azil izbjeglicama iz Danske i Norveške te iz drugih dijelova okupirane Europe.

Nakon II. svjetskog rata održana je politička stabilnost te je nastavljena neutralnost u međunarodnim odnosima. God. 1952. Švedska je sudjelovala u osnivanju Nordijskoga vijeća, a 1960. u osnivanju Europskog udruženja za slobodnu trgovinu. God. 1950–73. kralj je bio Gustav VI. Adolf, a naslijedio ga je Karlo XVI. Gustav. Politički najutjecajnija ostala je Švedska socijaldemokratska radnička stranka (SAP), koja je najdulje bila na vlasti (samostalno ili u koalicijama); iz njezinih su redova premijeri bili Tage Erlander (1946–69), J. S. O. Palme (1969–76., 1982–86), Ingvar Carlsson (1986–91., 1994–96) i G. Persson (1996–2006). U svjetskim razmjerima Švedska je tijekom druge polovice XX. st. razvila najpoznatiji model socijalne države. Od svibnja 1994. Švedska surađuje s NATO-om kroz program Partnerstvo za mir, a početkom 1995. pristupila je Europskoj uniji. Nakon izbora u listopadu 2006. uspostavljena je koalicijska vlada konzervativnih stranaka, a premijer je postao Fredrik Reinfeldt (od 2003. vođa Umjerene stranke saveza); reizabran je 2010. Na parlamentarnim izborima u rujnu 2014. pobijedili su socijaldemokrati (SAP), koji stvaraju koalicijsku vladu; za premijera je izabran Stefan Löfven (predvodi SAP od 2012).

Politički sustav

Prema Ustavu od 1. I. 1975., Švedska je ustavna monarhija, unitarna država s parlamentarnim sustavom vlasti. Monarhija je nasljedna po muškom i ženskom (od 1980) potomstvu iz dinastije Bernadotte. Monarh je poglavar države i ima ceremonijalne ovlasti. Ako monarh ne može obavljati svoje dužnosti, parlament imenuje regenta. Zakonodavnu vlast obnaša jednodomni parlament (Riksdag), koji ima 349 zastupnika (310 ih se bira u 29 višemandatnih izbornih jedinica, a 39 na nac. razini između stranaka koje su osvojile najmanje 4% glasova). Svi su zastupnici birani na općim, izravnim i tajnim izborima na mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Izvršnu vlast ima vlada (Cabinet) na čelu s premijerom, koja je odgovorna za svoj rad parlamentu. Za provedbu upravnih akata ili zakona nadležne su posebne središnje upravne agencije na čelu kojih su glavni tajnici, koje imenuje vlada i za njih je izravno odgovorna. Sudbenu vlast čine 3 skupine sudova: okružni sudovi (tingsrätter), apelacijski sudovi (hovrätter) i Vrhovni sud (Högsta Domstolen) te ostali posebni sudovi (Vrhovni upravni sud, okružni upravni sudovi, Radni sud). Ombudsmana (Justitieombudsman) imenuje parlament, a dužnost mu je kontrolirati rad sudova i javnih službi, osobito u primjeni zakona koji se odnose na zaštitu slobode, sigurnosti i privatnoga vlasništva građana. Administrativno je država podijeljena na 21 pokrajinu (län), u kojima djeluju guverner, pokrajinski upravni odbori koje imenuje vlada te pokrajinska vijeća što ih biraju stanovnici pokrajina i 289 općina (kommuner), od kojih svaka ima svoju skupštinu. Na razini općine, imigranti kojima je prebivalište u pojedinoj općini najmanje 3 godine imaju pravo glasa na općinskim izborima. Nacionalni blagdan: Nacionalni dan, 6. lipnja (1983).

Hrvatsko iseljeništvo

Prema nekim pretpostavkama, prvi Hrvat koji je živio u Švedskoj bio je Ivan Frankapan. Pod imenom Johannes Franchi spominje se kao namjesnik na dvoru kralja Erika VII. Pomeranskoga (1382–1459). Skupno doseljivanje započelo je nakon II. svjetskog rata dolaskom političkih migranata, uglavnom invalida te starijih i bolesnih osoba iz izbjegličkih logora u Italiji i Austriji. U 1950-ima i 1960-ima u Švedsku je došlo dvadesetak tisuća ekonomskih migranata, uglavnom slabo obrazovanih fizičkih radnika. Osim njih, veći broj Hrvata studirao je ili se usavršavao na švedskim sveučilištima (Uppsali, Lundu i dr.). Hrvati su nastanjeni uglavnom u južnome i jugozapadnome dijelu zemlje (Malmö, Göteborg, Halsingborg, Jönköping). Od početka skupnoga doseljivanja Hrvati su se društveno organizirali; politički su migranti utemeljili društva s političkim predznakom, dok su ekonomski migranti organizirali Hrvatsku interesnu zajednicu, koja je bila pod kontrolom Jugoslavenskoga saveza. Na poticaj Društva prijatelja Matice hrvatske i Hrvatskoga društva Matija Gubec osnovan je Savez hrvatskih društava u Švedskoj sa sjedištem u Göteborgu. Nakon raspada Jugoslavije hrvatske sastavnice Jugoslavenskoga saveza pristupile su u Savez hrvatskih društava, u koji je danas učlanjeno 26 društava s približno 6000 članova. Glasilo je Saveza Hrvatski glasnik, koji izlazi četiri puta godišnje. Društvena okupljanja organizira i Katolička crkva sa svojim četirima hrvatskim katoličkim misijama (Stockholm, Malmö, Göteborg i Jönköping). Hrvatski doseljenici integrirani su u švedsko društvo, osobito naraštaj rođen u toj zemlji, te postupno zauzimaju i sve viša mjesta na društvenoj ljestvici.

Švedska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60070>.