Tadijanović, Dragutin

ilustracija
TADIJANOVIĆ, Dragutin

Tadijanović, Dragutin, hrvatski pjesnik (Rastušje, 4. XI. 1905Zagreb, 27. VI. 2007). U Zagrebu započeo studij šumarstva, ali se prebacio na studij književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu, gdje je i diplomirao 1937. Radio je kao korektor, nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti, u državnoj službi, te kao urednik u izdavaštvu. Bio je redoviti član JAZU (HAZU) od 1965. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1967. Uredio je mnogobrojna izdanja djela hrvatskih pisaca XIX. i XX. st. (V. Vidrić, J. Kozarac, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, J. Polić Kamov, I. G. Kovačić i dr.) te sastavio nekoliko antologija (Hrvatska moderna lirika, 1933., s O. Delorkom; Četrdesetorica: pregled mlade hrvatske lirike, 1955., s D. Cesarićem i Š. Vučetićem; Antologija hrvatskih pjesama u prozi, 1958., sa Z. Tomičićem). Bavio se i prevođenjem (V. Nezval, J. W. Goethe, J. Hölderlin, Novalis, H. Heine). U književnosti se javio 1922. pjesmom Tužna jesen u Omladini, pod pseudonimom Margan Tadeon. Pod svojim imenom objavljivao je od 1930. Opredijelio se za zavičajnu i intimnu tematiku. Tadijanovićeva lirika nije obilježena unutarpoetičkim skokovima u odabiru tema i motiva, lirski subjekt gotovo uvijek ima isti, nepromijenjen status, a takav je i jezično-stilski repertoar. Prva faza (1920–35; zbirke Lirika, 1931; Sunce nad oranicama, 1933) obilježena je izrazitom povezanošću s rodnim krajem, prirodom, sjećanjem na idilične dane djetinjstva (pjesme Visoka žuta žita, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Da sam ja učiteljica, Sunce nad oranicama). Došavši u Zagreb, ostao je mitski povezan s Rastušjem, pa njegovom lirikom prevladavaju osjećaji osamljenosti, otuđenosti, čežnja za mjestom pripadanja. Pjesme su pisane jednostavnim, jasnim jezikom, a ključni je lajtmotiv tema povratka. U drugoj fazi (1950–86; zbirke Pjesme, 1951; Blagdan žetve, 1956; Srebrne svirale, 1960; Prsten, 1963; Vezan za zemlju, 1974) bavi se antitetičkim pojmovima urbano – ruralno, europsko – zavičajno, prošlost – budućnost. Počinje propitivati i egzistencijalistička i ontološko-metafizička čovjekova stanja. Gubljenje veza s Rastušjem pokazuje se kao gubljenje kontakta sa smislom života, što rezultira čvršćom »gnoseološkom utemeljenosti« (T. Maroević) njegove poezije. Usmjerava se prema urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima pjesme (Prsten, Kad me više ne bude, Na grobu Georga Trakla, Ad honorem et gloriam, Ljudski vijek, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovića). Zbirka Prijateljstvo riječi (1981) označava raskid s idealiziranim karakterom ranije lirike, a Kruh svagdanji (1986) s rodnim Rastušjem. Svjestan iskustvene važnosti pjesama uopće, Tadijanović im daje notu autobiografičnosti, a istodobno ih, navođenjem mjesta i vremena nastanka pjesme, smješta u stvarni kontekst, potvrđujući time izrazitu poetsku samosvijest (More u meni, Oblak, Što li je s mojom pjesmom u Kini, Na stolu kruh, Grozd, Sve je već rečeno, U sjeni mrke krošnje, U smrt Antuna Šoljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku). Iako se znao okušati i u haikuu i u sonetima, u stilsko-izražajnom i stihotvornom smislu nastavljač je slobodnoga stiha (od Kamova, M. Krleže i A. B. Šimića), obilježenog odmjerenim, biranim figurama i jednostavnim leksikom. Ritmičnost se ostvaruje zvukovnom, leksičkom i sintaktičkom kombinatorikom, pri čem ponavljanja, izdvajanja i suprotstavljanja imaju odlučujuću ulogu, što pridonosi komunikativnosti njegove lirike. Stil mu je lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, Šimića, G. Leopardija i Hölderlina. Kritika je isticala i Tadijanovićevo oslanjanje na stihove narodnog metra (osmerce i deseterce), koji se nalaze u osnovici njegovih slobodnih stihova. Tadijanovićeva osobnost i stvaralaštvo svrstali su ga među najpopularnije autore hrvatske književnosti, o čem svjedoče mnogobrojna ponovljena izdanja njegovih knjiga u Hrvatskoj i prevođenje na dvadesetak svjetskih jezika.

Tadijanović, Dragutin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60160>.