Tajland

ilustracija
TAJLAND, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13

Tajland (Prathet Thai; Kraljevina Tajland/tajski Ratcha Anachak Thai), država u jugoistočnoj Aziji (Indokina), između Mjanmara (duljina granice 1800 km) na zapadu i sjeveru, Laosa (1754 km) na sjeveroistoku i istoku, Kambodže (803 km) na jugoistoku, Tajlandskoga zaljeva i Malezije (506 km) na jugu i Andamanskoga mora na jugozapadu; obuhvaća 513 120 km².

Prirodna obilježja

Tajland se sastoji od planina na sjeveru i zapadu (Doi Inthaton, 2565 m; najviši vrh zemlje), valovita ravnjaka Khorata (150 do 500 m) na sjeveroistoku, dijela Malajskoga poluotoka s niskim ulančanim planinama na jugu te središnje nizine uz rijeku Menam (Chao Phraya) s pritokama, koja se u Tajlandski zaljev (Južnokinesko more) ulijeva oko 90 km širokom deltom isprepletenom mnogobrojnim kanalima (khlong). Planinski je dio građen od granita, škriljevaca i vapnenca, a ravnjak od crvenih pješčenjaka tercijarne starosti. Pred tajlandskom obalom (duga 2614 km) Malajskoga poluotoka leži niz uglavnom nenaseljenih otoka: Phuket, Tarutao i dr. u Andamanskome moru, a Chang, Pha Ngan, Samui i dr. u Tajlandskome zaljevu.

Klima je tropska s izrazitim monsunskim značajkama; od svibnja do listopada puše topao i vlažan jugozapadni, a od listopada do veljače suh i hladan jugoistočni monsun. Razdoblje vrućeg i suhoga vremena, zatišje pred izmjenu monsuna, javlja se od ožujka do travnja. Samo na krajnjem jugu Tajlanda prevladava ekvatorska klima s visokim temperaturama i oborinama tijekom cijele godine. Godišnja količina oborina iznosi od 750 mm (Chiang Mai) na sjeveru do 4500 mm (Ranong) na zapadu. Najviše kiše padne na planinama izloženima ljetnomu monsunu, a najmanje u zavjetrini, nizinama i na ravnjaku; rujan je najkišovitiji mjesec u godini. Prosječna godišnja temperatura kreće se od 25,8 °C na sjeveru do 29 °C na jugu zemlje.

Riječna je mreža osobito gusta u porječju Menama (Chao Phraya), glavne tajlandske rijeke (duga 365 km), koja prostranom deltom utječe u Tajlandski zaljev. Na istoku i sjeveroistoku teče Mekong, granična rijeka, koja s ravnjaka Khorata prima pritok Mun (673 km). Rijeke su za monsunskih kiša visoka vodostaja te često plave obradive površine. U najvlažnijim područjima uspijeva tropska kišna šuma (djelomično iskrčena), na razmjerno suhim terenima listopadna monsunska, a na ravnjaku savanska; u primorju rastu šume mangrove.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2010. u Tajlandu živi 65 981 659 st., a prema službenoj procjeni iz 2015. godine 67 228 562 st. ili 131 st./km². Najnaseljenija je središnja nizina uz donji tok Menama (više od 500 st./km²), osobito područje Bangkoka (5294 st./km²) koje okuplja petinu ukupnoga stanovništva Tajlanda. Gusto su naseljene sve riječne doline te obalno područje od Nakhon Si Thammarata do malezijske granice (do 500 st./km²), a rijetko planinski sjever i sjeverozapad te ravnjak Khorat (do 90 st./km²). Stanovnici su većinom pripadnici naroda Tai (95,9% st., od čega Thai ili Tajlanđani 75,0%, Lao 20,1% i dr.), Burmanci ili Mjanmarci (2,0%), Malajci (1,0%), Kinezi (0,2%), Kmeri (0,4%) i drugi (0,5%). Po vjeri su budisti (93,6%), zatim muslimani (4,9%), kršćani (1,2%), hinduisti (0,1%) i ostali (0,2%). Porast stanovništva iznosi 0,4% (2010–15), što odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (0,43% ili 4,3‰, 2015). Natalitet (11,2‰, 2015) za azijske je prilike vrlo nizak, a isto tako i mortalitet (6,9‰, 2015); smrtnost dojenčadi iznosi 10,9‰ (2014). Stanovništvo Tajlanda stari: u dobi je do 14 godina 17,8% st. (2015; 24,5% u 2003), od 15 do 64 godine 71,9%, a u dobi od 65 i više godina 10,3% st. Očekivano trajanje života iznosi 71,1 godinu za muškarce i 77,9 godina za žene (2014). Ekonomski je aktivno 39,5 milijuna stanovnika (2015), a nezaposleno je tek 0,9%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 40,3% aktivnoga stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 14,6%, a u uslužnim djelatnostima 45,1% stanovništva (2015). Od mnogih tajlandskih sveučilišta najstarija su u Bangkoku (osnovana 1917. i 1934), Nakhon Phanomu (osnovano 1943) i Chiang Maiu (osnovano 1964); službeni je jezik tajski. Nepismeno je 6,0% stanovnika starijih od 15 godina (2015). Glavni je grad Bangkok (Krung Thep; 5 686 252 st.; šire gradsko područje 8 699 900 st., 2015); ostali su veći gradovi (2014): Nonthaburi (256 190 st.), Pak Kret (184 501 st.), Hat Yai (159 130 st.), Nakhon Ratchasima (134 440 st.), Udon Thani (133 429 st.), Chiang Mai (132 634 st.), Surat Thani (128 622 st.), Khon Kaen (115 928 st.), Pattaya (113 667 st.), Ubon Ratchathani (106 552 st.), Nakhon Si Thammarat (106 322 st.) i dr.; u gradovima živi 44,6% st. (2015).

Gospodarstvo

Temelje gospodarskih kretanja određuje izvozno orijentirana industrija i usluge, vezane uz turistički sektor, uporaba jeftine radne snage i značajan utjecaj stranoga kapitala. Nakon velike financijske krize u istočnoj Aziji, Tajland se potkraj 1990-ih gospodarski oporavio, te je početkom 2000-ih imao porast BDP-a (6 do 7%). U prosincu 2004. velike štete izazvao je tsunami (poginulih je bilo oko 8200). Stopa je nezaposlenosti niska (2006. oko 1,4%), a broj siromašnih stanovnika manji je od 10%. Vrijednost ostvarenoga BDP-a 2006. bila je oko 206 mlrd. USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 3250 USD. U sastavu BDP-a udjel je industrije 46%, uslužnoga sektora 44%, a poljoprivrede 10%. Gospodarstvo u velikom dijelu ovisi o širem području Bangkoka, u kojem je uz turizam razvijeno sitno poduzetništvo s nizom obiteljskih tvrtki, obrta i malih radionica. Turizam daje znatne gospodarske poticaje (2006. Tajland je posjetilo oko 14 milijuna stranih turista). U industrijskoj proizvodnji prevladavaju tekstil, odjeća, pića, nakit, računala i njihovi dijelovi, namještaj te autodijelovi. U proizvodnji volframa i kositra Tajland je među vodećima u svijetu. U poljoprivredi prevladava uzgoj riže, tapioke, duhana, kaučuka, kukuruza, šećerne trske, kokosa i soje. Uz Mjanmar i Laos, Tajland je poznat po ilegalnoj proizvodnji opijuma, heroina i marihuane, te je tranzitno važan u krijumčarenju narkotika. Tajland je jedan od glavnih svjetskih izvoznika riže. Izvozi također tekstil, obuću, riblje proizvode, kaučuk, autodijelove, računala, elektroničku opremu i dr. U uvozu prevladavaju sirovine i različiti poluproizvodi, nafta i njezini derivati, roba široke potrošnje i dr. Vrijednost je izvoza 2007. oko 152 mlrd. USD, a uvoza oko 140 mlrd. USD. Najviše izvozi u SAD (12,6%), Japan (11,8%), Kinu (9,7%), Singapur (6,2%) i dr., dok najviše uvozi iz Japana (20,2%), Kine (11,5%), SAD-a (6,7%), Malezije (6,1%), Ujedinjenih Arapskih Emirata (4,8%) i dr. Potkraj 2007. vanjski je bio dug 61,5 mlrd. USD, a devizne rezerve su iznosile 85,1 mlrd. USD.

Promet

Glavnina tajlandskoga prometa (oko 82,6%) odvija se cestama. Ukupna duljina cestovne mreže iznosi 468 766 km (98,8% asfaltirano, 2015), od čega je 353 km autocesta (šire područje Bangkoka). Željeznička mreža (pod upravom Tajlandske državne željeznice) ima 4043 km (2015) uglavnom uskotračne pruge; najgušća je u metropolitanskoj regiji Bangkoka odakle glavni pravci vode prema sjeveru (Chiang Mai), istoku (Ubon Ratchathani) i gradovima Malajskoga poluotoka. Tajland ima oko 2824 km unutarnjih plovnih puteva, na mnogobrojne kanale otpada 741 km. Glavne su morske luke Laem Chabang (72,3 milijuna tona tereta i 7 milijuna TEU, 2016) i Bangkok (21 milijun tona tereta i 1,3 milijuna TEU) u Tajlandskome zaljevu te Ranong na Andamanskoj obali. U tajlandskome zračnom prometu sudjeluje 36 zračnih luka, od čega šest međunarodnih; glavne su međunarodne zračne luke Bangkok (Suvarnabhumi; 55,8 milijuna putnika, 2016), Phuket i Chiang Mai.

Novac

Novčana je jedinica tajlandski baht (B; THB); 1 baht = 100 satanga.

Povijest

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Tajlanda mogu se pratiti od paleolitika. U II. tisućljeću pr. Kr. na području sjeveroistočnog Tajlanda javilo se nekoliko brončanodobnih kultura čije su nositelje u I. tisućljeću pr. Kr. potisnuli pripadnici naroda Mon. U razdoblju VI–IX. st. oni su na području današnjega Tajlanda osnovali nekoliko budističkih kraljevstava, među kojima je najznačajnije bilo Dvaravati u jugozapadnom dijelu Tajlanda te Haripunjaya u sjevernom Tajlandu. Usporedno s osnivanjem monskih kraljevstava, na područje sjevernog Tajlanda doseljavali su se tijekom druge polovice I. tisućljeća pripadnici skupine srodnih naroda Tai, a na području jugoistočnog Tajlanda prodirali su Kmeri, koji su početkom XI. st. osvojili Dvaravati te zavladali gotovo cijelim današnjim Tajlandom. U sastavu kmerskoga kraljevstva veći je dio Tajlanda bio sve do 1253., kada su pripadnici naroda Tai, potaknuti nadiranjem Mongola, emigrirali iz sjevernog u sr. Tajland te osnovali svoja prva kraljevstva, među kojima su se posebno isticali Lan Na i Sukhothai.

Kraljevstvo Lan Na osnovali su Tai iz sjevernog dijela sr. Tajlanda pošto su pod vodstvom Mangaraia osvojili 1281. monsko kraljevstvo Haripunjayu u sjevernom Tajlandu. Svoju neovisnost to je kraljevstvo zadržalo sve do druge polovice XVI. st. kada ga je osvojilo burmansko (mjanmarsko) kraljevstvo dinastije Toungoo.

Kraljevstvo Sukhothai osnovali su Tai na području južnog dijela sr. Tajlanda. Za vladavine kralja Ramkamhaenge (oko 1279–98) ono se nakon niza pobjeda nad kraljevstvom Kmera i mjanmarskim kraljevstvom Pagan protegnulo na veliko područje koje se prostiralo od Luang Prabanga na sjeveroistoku do Ligorea na Malajskom poluotoku (sr. Tajland, istočni Mjanmar te Laos).

Izvan sastava toga kraljevstva ostalo je kraljevstvo sa središtem u gradu Ayutthaya na donjem toku Chao Phraye, nešto sjevernije od Bangkoka. Isprva malo budističko kraljevstvo, u drugoj polovici XIV. st. i početkom XV. st. toliko je ojačalo da je 1438. osvojilo kraljevstvo Sukhothai. Tim osvajanjem završio je dugotrajan proces sjedinjenja Sukhothaia i Ayutthaye u jedno kraljevstvo, koje je dobilo ime Sijam (od 1939. Tajland). Prijestolnicom Sijama postao je grad Ayutthaya. Moć sijamskoga kralja protezala se na Moulmein, Tavoy, Tenasserim i Malajski poluotok. Tijekom XV. i XVI. st. Sijam je u nekoliko navrata ratovao s Kambodžom te burmanskim (mjanmarskim) kraljevstvom dinastije Toungoo, koje je 1569. osvojilo Sijam i držalo ga pod okupacijom sve do 1584., kada ih je protjerao kralj Naresuan. Iskoristivši prijestolni rat u Burmi, on je 1590. zaposjeo sjeverne pokrajine Kambodže te prisilio kralja kraljevstva Lan Na na vazalni odnos prema sijamskoj kruni. Za njegovih nasljednika Sijam je iskoristio raspad Laosa na tri kraljevstva (1713) te tijekom XVIII. st. prisilio njihove vladare također na vazalni odnos prema sijamskoj kruni. Sijamsku prevlast u Indokini privremeno je okončao burmanski (mjanmarski) kralj Hsinbyushin koji je 1767. osvojio Sijam i sravnio sa zemljom njegovu prijestolnicu Ayutthayu. Iste godine započeo je na sjeveru zemlje oslobodilački rat pod vodstvom generala Taksina, koji je do 1770. protjerao Burmance iz Tajlanda, obnovio sijamsko kraljevstvo te prisilio Kambodžu, Lan Na (1775) i laoska kraljevstva Luang Prabang, Champassak i Vientian na vazalni odnos. God. 1782. kralj Taksin bio je ubijen u vojnom udaru pod vodstvom generala Chakrija (Rama I.), osnivača dinastije koja i danas vlada Tajlandom. On je 1782. prebacio sijamsku prijestolnicu u Bangkok te pripojio pobunjeno laosko kraljevstvo Vientian, a 1794. prisilio Kambodžu da mu prepusti pokrajine Băt Dâmbâng i Siĕm Réab. God. 1805. kodificirao je pravo.

Od Europljana su prvi stupili u veze sa Sijamom Portugalci (1511), koje su u XVII. st. potisnuli Nizozemci. Britanska istočnoindijska kompanija pokušala je stvoriti uporište u Sijamu već potkraj XVII. st., no uspjela je dobiti u zakup jedan otok tek nakon sto godina (1786). Jači britanski prodor započeo je u prvoj polovici XIX. st., pošto su Velika Britanija i Nizozemska 1824. podijelile utjecajne sfere u jugoistočnoj Aziji, pri čem su Malajski poluotok i Sijam došli u kolonijalnu sferu Britanaca. God. 1826. sklopljen je ugovor o prijateljstvu i trgovini između Velike Britanije i Sijama. God. 1855. Sijam je pristao da se postavi britanski konzul u Bangkoku s eksteritorijalnim pravima. Sklopljeni su ugovori i sa SAD-om (1833), s Japanom (1898) i s Rusijom (1899).

U drugoj polovici XIX. st. Sijam je bio poprište kolon. suparništva između Francuske i Velike Britanije. Godine 1867. Francuzi su pripojili Kambodžu, koja je do tada bila u vazalnom odnosu prema Sijamu. Uspostavivši 1887. od Tonkina, Cochinchine, Kambodže i Anama koloniju Francusku Indokinu, Francuzi su vršili pojačani pritisak na Sijam, koji je nakon poraza 1893. bio prisiljen ustupiti im Laos, a zatim i zapadne dijelove Kambodže. S druge strane, Sijam je bio ugrožen britanskim kolonijalnim posjedima (Burma, Malajski poluotok). Smatrajući, međutim, da bi ono što je preostalo od Sijama trebalo ipak sačuvati kao tampon državu između svojih kolonijalnih posjeda u tom dijelu Azije, Velika Britanija i Francuska sklopile su 1896. konvenciju kojom su Sijamu jamčile neovisnost. To jamstvo Sijam je ponovno platio 1907., ustupivši Francuskoj pokrajine Băt Dâmbâng i Siĕm Réab, i 1909., kada je Velikoj Britaniji ustupio malajske sultanate Kedah, Kelantan, Trengganu i Perlis, s približno milijun stanovnika.

U posljednjim desetljećima XIX. st. provedene su administrativno-gospodarske reforme, centralizirana je uprava, ukinut feudalni partikularizam, reorganizirano je zakonodavstvo, započela je izgradnja željezničkih prugâ, sustava za natapanje, god. 1872. ukinuto ropstvo i dr. Sijam je 1917. ušao u I. svjetski rat na strani Antante. Nakon državnog udara skupine časnika i građanskih nacionalista (24. VI. 1932) Sijam je postao ustavnom monarhijom. Budući da je ometao njezinu uspostavu, kralj Prajadhipok (Rama VII.) morao je 1935. abdicirati te prepustiti krunu maloljetnomu nećaku Anandi Mahidolu (Rama VIII.), umjesto kojega je vladalo Regentsko vijeće. God. 1938. ministar predsjednik postao je maršal Plaek Pibulsonggram, koji je 1939. promijenio ime zemlje u Tajland (sijamski Muang Thai). Iste godine bilo je kraljevstvo Lan Na formalno pripojeno Tajlandu. Francusku kapitulaciju u Europi iskoristio je Tajland, koji je 1941. napao Francusku Indokinu radi revizije granicâ. Do mira je došlo posredstvom Japana, koji je privolio francusku vladu maršala P. Pétaina da ustupi Tajlandu velik dio Laosa i Kambodže. U znak zahvalnosti, Tajland je 21. XII. 1941. sklopio saveznički ugovor s Japanom na temelju kojega je dopustio tranzit japanskih postrojbâ preko svojega teritorija, omogućivši Japanu da sa sjevera napadne britansku Maleziju. Kao japanski saveznik, Tajland je 25. I. 1942. objavio rat Velikoj Britaniji i SAD-u. U zemlji se razvio širok protujapanski pokret otpora u kojem je sudjelovalo 100 000 gerilaca. Nakon poraza Japana 1945. vođe otpora poništili su tajlandsku objavu rata iz 1942. te 1. I. 1946. sklopili mirovne ugovore s Velikom Britanijom i Francuskom na temelju kojih je Tajland vratio teritorije pripojene za II. svjetskog rata.

Nakon smrti kralja Anande Mahidola (9. VI. 1946), na prijestolje je stupio njegov brat Bhumibol Adulyadej (Rama IX.). Monarhiju nisu osporavali vojni režimi koji su upravljali od 1948 (uspostavljani su najčešće državnim udarom). Nakon državnog udara 1947. na vlasti je ponovno bio maršal Pibulsonggram (1948–57), kojega je vojnim udarom 1957. oborio general (poslije maršal) Sarit Thanarat, koji je novim vojnim udarom 1958. preuzeo vlast i vladao do smrti 1963., kada je vlast preuzeo maršal Thanom Kittikachorn (1963–73). Političko i vojno savezništvo sa SAD-om učvršćeno je članstvom Tajlanda u SEATO paktu (1954) te ustupanjem zrakoplovnih baza američkoj vojsci u Vijetnamskom ratu (1964–73). Državnu stabilnost od 1950-ih narušavali su povremeni pokušaji državnog udara i dugotrajnost komunističke gerile (uglavnom je prestala početkom 1980-ih). God. 1967. Tajland je sudjelovao u osnivanju ASEAN-a. U listopadu 1973. u Bangkoku su izbili veliki prosvjedi za demokratizacijom; novi ustav donesen je u listopadu 1974., a izbori su održani u siječnju 1975. Uslijedila je politička nestabilnost s povremenim nemirima; 6. X. 1976. vojska i desničarske paravojne skupine ubile su više desetina studentskih prosvjednika u Bangkoku. Nakon državnog udara na vlasti je bio general Kriangsak Chomanan (1977–80), a potom general Prem Tinsulanonda (1980–88). Početkom 1980-ih u Tajland se sklonilo više stotina tisuća izbjeglica iz Kambodže. Neuspjeli pokušaji državnog udara bili su 1981. i 1985. U prvoj polovici 1990-ih provedena je ograničena demokratizacija i parlamentarni izbori (1992., 1995); održan je politički utjecaj vojske uz česte smjene vlade. Godine 1997. s Vijetnamom je sporazumno razgraničen Tajlandski zaljev. Od početka 2000-ih u južnim područjima, pretežno naseljenima muslimanskim stanovništvom, djeluju islamski pobunjenici (veći sukobi bili su 2004). Povremeni se incidenti događaju na dijelovima granice prema Kambodži i Mjanmaru (zbog spornih dijelova granice i krijumčarenja). Tijekom 2001–06. premijer je bio Thaksin Shinawatra, vođa stranke Tajlanđani vole Tajlanđane (PTRT; osnovan 1998). Vojnim udarom 19. IX. 2006. srušen je s vlasti, a potom dolazi do političke nestabilnosti i suprotstavljanja Shinawatrinih sljedbenika i protivnika (PTRT je zabranjen 2007). U listopadu 2008. T. Shinawatra je u odsutnosti osuđen zbog korupcije na dvije godine zatvora; njegova sestra Yingluck Shinawatra postala je premijerka nakon izbora održanih u srpnju 2011. Nastavljena je nestabilnost uz učestale oporbene prosvjede; u prosincu 2013. raspušten je parlament, a premijerka Y. Shinawatra podnijela je ostavku (ostala je na čelu tehničke vlade). Izbore u veljači 2014. ometalo je političko nasilje i masovni bojkot oporbe, te je ustavni sud poništio izborne rezultate (novi izbori predviđeni su za srpanj 2014). U svibnju 2014. ustavni sud smijenio je premijerku Y. Shinawatra zbog zloporabe položaja, a potom je vojni vrh preuzeo vlast. U kolovozu 2014. umirovljeni general Prayut Chan-o-cha (glavni zapovjednik oružanih snaga 2010–14) postao je premijer. Kralj Bhumibol Adulyadej umro je u listopadu 2016; na prijestolju ga je naslijedio njegov sin Maha Vajiralongkorn.

Politički sustav

Prema Ustavu od 24. VIII. 2007., Tajland je ustavna monarhija. Nasljedni monarh državni je poglavar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Izvršnu vlast ima Vijeće ministara, kojemu se na čelu nalazi premijer, kojega, između izabranih zastupnika, imenuje kralj. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Nacionalna skupština (Rathasapha), koja se sastoji od Zastupničkoga doma (Saphaphuthan Ratsadon) i Senata (Sapha Nitibanyat). Zastupnički dom ima 480 članova, koje biraju građani izravno na općim izborima za mandat od 5 godina. Senat ima 150 zastupnika (76 se bira na izravnim izborima, a 74 imenuju suci i neovisna vladina tijela), mandat im traje 6 godina. Biračko je pravo opće, jednako i obvezno, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast u državi obavlja Vrhovni sud (Sandika), suce kojega imenuje monarh. Administrativno se Tajland dijeli na 76 pokrajina (changwat). Nacionalni blagdan: 5. prosinca (1927., rođendan kralja Bhumibola Adulyadeja).

Likovne umjetnosti

Arheološka istraživanja otkrila su brončanodobne kulture (zlatni i srebrni nakit, keramika, kultni kipići od poludragoga kamenja) u sjeveroistočnom dijelu Tajlanda (II. tisućljeće pr. Kr.). Od V. st. pr. Kr. prodirao je budizam iz Indije, koji je snažno utjecao na gradogradnju, slikarstvo i kiparstvo. Većina je hramova i kuća bila izgrađena od opeke i kamena ili drva. Za tajlandsko sakralno graditeljstvo značajan je wat, budistički samostan s hramom (→ stupa). Iz starijih su razdoblja najznačajniji spomenici Phra Pathom Chedi u Nakhon Pathomu (VII–XIII. st., faksimil izgrađen u XIX. st.), ruševine hrama Prasat Phum Pon u okrugu Sangkha (XI–XIII. st.), Wat Chang Lom u Si Satchanalaiju (oko 1290) i molitvena dvorana (viharn) Lai Kham samostana Wat Phra Sing u Chiang Maiju (1345., restauriran 1869. i 1926–27). U Bangkoku su potkraj XVIII. i početkom XIX. st. izgrađeni mnogobrojni budistički samostani (oko 300), od kojih se ističu Wat Po (s golemim kipom Bude koji leži) i Wat Phra Kaeo (sa »Smaragdnim Budom«), palače i stari dio grada s drvenim kućama i sojenicama. Od 1930-ih uporabom suvremenih građevnih materijala (armiranobetonske konstrukcije) i pod snažnijim utjecajem sa Zapada tajlandski su se veći gradovi razvijali u moderna središta. Od 1970-ih mladi je naraštaj tajlandskih arhitekata u svoje projekte unosio tradicionalna rješenja i elemente (Mom Luang Tridhosyut Devakul, hotel Le Meridien u Phuketu, ili Sumet Jumsai na velikoj zgradi Azijske banke). U kiparstvu (uglavnom kipovi Bude u drvu, kamenu, zlatu, srebru, bjelokosti, keramici i bronci) izravno su se imitirali indijski uzori. Slikarstvo (teme iz života Bude na velikim komadima tkanine ili svili, na zidovima hramova i kraljevskih palača te iluminacije u knjigama) bilo je također pod indijskim utjecajem. Velike promjene u tajlandskom slikarstvu dogodile su se 1933. osnivanjem Umjetničke škole, koju je vodio talijanski kipar Corrado Feroci (tajlandsko ime Silpa Bhirasri; 1882–1962), a očitovale su se u uporabi novih tehnika i prihvaćanju doslovnoga realizma. Od 1970-ih mlađi naraštaj prihvatio je suvremene umjetničke smjerove, a pluralistički orijentirana umjetnost (slike, objekti, instalacije, video i film. zapisi, fotografije i sl.) s jakim tradicijskim naglaskom sustavno se pojavljuje na međunarodnoj umjetničkoj sceni (Venecija, Berlin, New York i dr.).

Tajland. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60222>.