Takamura Kōtarō

Takamura Kōtarō, japanski pjesnik i kipar (Tokyo, 13. III. 1883Tokyo, 2. IV. 1956). Studirao na tokyjskoj Akademiji umjetnosti i glazbe, potom u SAD-u, Engleskoj i Francuskoj; vratio se u Japan 1909. Isprva pisao pjesme u tradicionalnim oblicima (haiku, tanka), a poslije u slobodnom stihu; osobiti uzori bili su mu A. Rimbaud i Ch. Baudelaire. Od ranijih zbirki pjesama poznatija je Putovanje (Dōtei, 1914), a najznačajnijom se smatra zbirka Chiekino nebo (Chieko shō, 1941) posvećena preminuloj supruzi. Intimističke pjesme u kojima opisuje početke pa razvoj njezine bolesti te, kao posljedicu, mijene njihove bračne ljubavi pisao je u razdoblju kada su takve teme bile rijetkost u japanskoj književnosti. Nakon II. svjetskog rata povukao se u osamu. Nastojao je primijeniti načela zapadne estetike u japanskom kiparstvu i pjesništvu; u kiparstvu je osobito cijenio A. Rodina te se zauzimao za isticanje površine, volumena i pokreta. Pisao je i eseje o ulozi umjetnika; njegov utjecajni esej Zeleno sunce (Midoriiro no taiyo, 1910) smatra se prvim izrazom impresionističke poetike u Japanu.

Takamura Kōtarō. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60237>.