Talleyrand-Périgord [talεʀᾶ' peʀigɔ:'ʀ], Charles Maurice de, francuski diplomat i političar (Pariz, 2. II. 1754 – Pariz, 17. V. 1838). Za svećenika zaređen 1779., biskup Autuna od 1788., a 1789. izabran za zastupnika u Generalnim staležima; predsjednik Narodne ustavotvorne skupštine 1790–91. Nakon što je prisegnuo na Građanski ustav klera (Constitution civile du clergé), papa ga je ekskomunicirao 1791. U diplomatskoj misiji u Velikoj Britaniji 1792., nakon proglašenja republike u Francuskoj u emigraciji (London, SAD) do 1796. kada se vratio u Francusku. Ministar vanjskih poslova 1797–1807., podržao je dolazak Napoleona I. Bonapartea na vlast, 1806. dobio naslov kneza od Beneventa. Podnio je ostavku na ministarski položaj nakon Tilsitskoga mira, ali je ostao član Carskoga vijeća te je predložio Napoleonu da se oženi Marijom Lujzom. Nakon Napoleonova pada i ulaska savezničkih vojski u Pariz (1814) proglasio je Luja XVIII. kraljem i stupio na čelo privremene vlade. Kao ministar vanjskih poslova predvodio je francusko izaslanstvo na Bečkom kongresu (1814–15), gdje je, razdvojivši saveznike, pribavio Francuskoj, premda poraženoj, odličan položaj. Nakon Napoleonovih »sto dana« vratio se s Lujom XVIII. u Pariz te kratko bio predsjednik vlade 1815. Podržao je stupanje Luja Filipa (1830–48) iz dinastije Orléans na francusko prijestolje te postao veleposlanikom u Londonu 1830–34. Njegovo se ime često uzimalo kao pojam diplomatske vještine, ali i spletkarenja.
