Tarkovski (Tarkovskij) [tarko'fsk’ij], Andrej Arsenjevič (Arsen’evič), ruski filmski redatelj (Zavrožje, 4. IV. 1932 – Pariz, 29. XII. 1986). Sin pjesnika Arsenija Aleksandroviča Tarkovskoga. God. 1960. diplomirao filmsku režiju u Moskvi, 1962. režirao svoj prvi cjelovečernji film, ratnu dramu Ivanovo djetinjstvo (Ivanovo detstvo) nagrađenu Zlatnim lavom u Veneciji. Već je tim djelom navijestio svoje središnje vizualne i tematske preokupacije: ritam kao dominantni element filmskog izraza, narativni model putovanja koje je istodobno i fizičko i duhovno kretanje kroz prostor, vrijeme i mentalne predodžbe, prožimanje snova, vizija i zbilje, sklonost cirkularnoj strukturi, a dijelom i misticizmu (pravoslavne provenijencije), višeznačna uporaba arhetipskih motiva vode, vatre, konja i zrcala, razrađene kompozicije kadrova. Andrej Rubljov (Andrej Rublëv, 1969., snimljen 1966), o ruskom srednjovjekovnom slikaru ikona, uvodi poslije omiljen lik umjetnika, kao i dulje kadrove; Zrcalo (Zerkalo, 1974) njegov je najizrazitije autobiografski film (protagonist je filmski redatelj), dok su Solaris (1972) i Stalker (1979) vrhunski prilozi znanstvenoj fantastici sa središnjim motivom straha od nepoznatog i podsvjesnoga. Često ga je ometala u radu sovjetska vlast; nakon talijansko-sovjetske koprodukcije Nostalgija (Nostalghia, 1983), o pjesniku suočenom s nemogućnošću razrješenja dileme nostalgije, u kojoj je do vrhunca doveo isticanje emotivnoga prvenstva fikcije nad zbiljom, u Švedskoj je režirao svoj posljednji film Žrtva (Offret, 1986), s radnjom u ozračju iščekivanja neumitne nuklearne katastrofe, i opet sa središnjim likom umjetnika i intelektualca, ujedno vrhunac težnji prema onirizmu. Najistaknutiji je ruski filmski redatelj druge polovice XX. st.
