Tibul, Albije (latinski Albius Tibullus [a'lbi·us tibu'l:us]), rimski pjesnik (Pedo ili Gabij, oko 55. pr. Kr. – Rim, oko 19. pr. Kr.). Uz Gaja Kornelija Gala, Seksta Propercija i Publija Ovidija Nazona jedan od glavnih elegijskih pjesnika u rimskoj književnosti. Nije mu poznato osobno ime, a o životu se saznaje samo putem književnih djela. Rođen je u obitelji višega staleža u Laciju, koja je u konfiskacijama zemljišta 41. pr. Kr. za Drugoga trijumvirata ostala bez dijela imetka; posjedovao je vilu u Pedu. Važna figura u njegovu životu bio je Marko Valerije Mesala Korvin, pokrovitelj umjetnosti čijem je krugu pripadao i kojeg je katkad pratio u vojnim pohodima. Od četiriju knjiga tzv. Tibulova zbornika (Corpus Tibullianum) pouzdano je autor prvih dviju, dok se u preostalim knjigama nalaze, uz pokoju njegovu, pjesme drugih pjesnika Mesalina kruga (Ligdam, Sulpicija). Prva knjiga okuplja deset elegija: pet za središnju temu ima težak ljubavni odnos lirskog subjekta sa ženom imenovanom Delija, tri su upućene mladiću Maratu, jedna je posvećena pokrovitelju Mesali, a jedna je pohvala mirnoga seoskog života. Deliju u ulozi domine (»gospodarice«), koja prkosom i prevrtljivošću zadaje muke lirskomu subjektu, zamjenjuje Nemeza, gramziva i bestidna kurtizana, u trima elegijama druge knjige, ostatak koje čine prigodne pjesme. Obje protagonistice zadržavaju lirski subjekt na nesigurnoj poziciji, pod neprekidnom prijetnjom da će ga izdati. Pejzaž je Tibulovih pjesama dijelom idiličan i ruralan, a dijelom je posrijedi gradski nemir kao kulisa ljubavnih patnji i intriga. Jezik i stil brižno sastavljenih stihova odlikuju se jednostavnošću i skladom, a prožeti su profinjenošću i učenošću kojima nenametljivo nastavlja tradiciju aleksandrijskih učenih pjesnika Kalimaha i Filite. Bio je iznimno cijenjen u svoje doba: Domicije Mars u epitafu je opisao njegovu smrt kao pridruživanje Vergiliju u podzemlju, Horacije mu je posvetio jednu poslanicu i jednu odu, a Ovidije mu je u povodu smrti posvetio jednu elegiju u trećoj knjizi Ljubavnih pjesama. Utjecao je na pjesništvo Francesca Petrarce, Pietra Bemba, Johanna Wolfganga Goethea i Giosuea Carduccija te na hrvatske latiniste Iliju Crijevića i Rajmunda Kunića. Prepjevali su ga i prevodili Damjan Beneša, Julije Bajamonti, Marko Bruerević i Đuro Hidža, a u suvremeno doba Tomo Maretić, Ferdo Živko Miler, Nikola Šop, Nikola Milićević, Dubravko Škiljan i Stanko Andrić.
