Baski

ilustracija
BASKI

Baski (španjolski Vascos, francuski Basques), narod većinom (oko 80%) u španjolskoj autonomnoj zajednici Baskiji i pokrajini Navari (španjolski Navarra, baskijski Nafarroa) te u francuskom departmanu Pyrénées Atlantiques. Baski su rijedak ostatak neindoeuropskoga stanovništva u Europi, kojemu podrijetlo nije znanstveno precizno utvrđeno. Jezično su izolirani od svih ostalih europskih jezičnih porodica. Čini se da ni Iberi, prastanovnici Iberskoga poluotoka, nemaju s njima ništa zajedničko, ni jezično, ni etnički. Baski, uglavnom gorštaci, sačuvali su etničke specifičnosti, ne podlegavši ni Rimljanima ni poslije Germanima, Španjolcima i Francuzima, iako su od svih tih naroda podosta primili. Poznata je njihova slikovita nošnja s karakterističnom kapom, pučki plesovi, popularna igra »na balote« (pelota), osebujna poljodjelska oruđa. Današnje područje baskijske naseljenosti manje je od prvotnoga. Sažimanje je osobito uznapredovalo u XIX. i XX. st. zbog industrijalizacije i doseljivanja Španjolaca u Baskiju. God. 1986. u autonomnoj zajednici Baskije popisano je 511 006. stanovnika koji dobro vladaju baskijskim jezikom, a procjenjuje se da u ostalim baskijskim zemljama i u iseljeništvu njime vlada približno još 350 000 stanovnika. Zastupanost Baska veća je u ruralnim nego u urbanim područjima. Nastavu na baskijskome ili mješovitu baskijsko-španjolsku nastavu pohađa 77% učenika u autonomnoj zajednici Baskije. Dio stanovništva baskijskoga podrijetla uopće se više ne služi baskijskim jezikom.

Povijest

Rana povijest Baska nije poznata, ali ih rimski pisci spominju na području koje približno odgovara pokrajini Navarri. Tijekom stoljeća Baski su se odupirali Vizigotima, Francima, Normanima i Maurima; 778. oni su potukli dio vojske Karla I. Velikoga (→ roncesvalles). Kraj srednjega vijeka provincije Álava, Vizcaya i Guipúzcoa dočekale su u sastavu Kastilje. Dio Kraljevstva Navare južno od Pireneja anektirao je Ferdinand II. Katolički, kralj Aragona (1512), a preostali dio pripao je Francuskoj. I u Španjolskoj Baski su zadržali određenu lokalnu autonomiju (sabori, trgovačke, porezne i vojne povlastice, obuhvaćene u korpusima tradicionalnih zakona, fueros ili fors). Povlastice Baska u Francuskoj ukinute su Francuskom revolucijom, a nastojanje da se njihove povlastice u Španjolskoj suze prisililo je Baske da stanu na stranu karlista i zbog toga su 1870-ih izgubili svoje povlastice. Među nositeljima baskijskoga pokreta potkraj XIX. st. ističe se Sabino de Arana Goiri. Za građanskoga rata u Španjolskoj pristali su uz republikansku vladu i uživali autonomiju, koju je ukinuo Franco (1937; → gernika-lumo). Od 1970-djeluje ilegalna teroristička organizacija lijeve orijentacije Baskijski narod i sloboda (Euskadi ta Askatasuna, → eta) s ciljem ostvarenja nacionalne autonomije.

Jezik

Baskijski je genetski izoliran jezik (u Španjolskoj ga Baski nazivaju euskara, euskera, u Francuskoj eskuara; španjolski vasco, vascuence, francuski basque). Po osnovnoj strukturi baskijski je aglutinativan jezik, s elementima polisintetičnosti. Uz malteški je to jedini preživjeli neindoeuropski jezik u zapadnoj Europi, a zbog oštre genetske i tipološke razlike prema ostalim jezicima toga dijela svijeta Baski su jedini europski narod koji sebe naziva prema svojem jeziku (u Španjolskoj Euskaldunak, u Francuskoj Eskualdunak: govornici euskare, Baski, za razliku od govornika susjednih romanskih jezika erdaldunak, od erdara: polujezik, »šlabekovanje«, prema erdi-: napola, polovica). Za baskijski su karakteristične strukture koje korjenito odudaraju od kategorija mišljenja i izražavanja zapadnoeuropskih jezika. Baskijski je stoljećima bio bez službenoga statusa; određena su mu prava priznana za španjolske Republike (1936–39), a od 1979. u autonomnoj zajednici Baskiji ima status kooficijalnog jezika (uz španjolski); u Francuskoj se, fakultativno, rabi u predškolskoj i osnovnoškolskoj nastavi, dakako uz francuski. Danas su gotovo svi govornici baskijskoga dvojezični. – Područje baskijskoga jezika obično se dijeli na šest dijalekata ili dijalektalnih skupina: biskajski, gipuskoanski, gornjonavarski (sjeverni i južni), laburdski, donjonavarski (zapadni i istočni) i sulski. Na svakome od tih narječja postoji određena pisana i književna tradicija, ali je najznačajnija ona na gipuskoanskome. Akademija baskijskoga jezika (Euskaltzaidia) potaknula je potkraj 1960-ih standardizaciju baskijskoga jezika na gipuskoanskoj osnovici (euskara batua, ili batua), koji se danas koristi u upravi, školstvu i medijima. – Do danas se nije uspjela dokazati genetska veza baskijskoga ni s kojim drugim jezikom ili jezičnom porodicom. Neki ga drže ostatkom predindoeuropskog i predsemitskoga mediteranskoga prapovijesnog jezika. Danas je napušteno mišljenje prema kojem bi baskijski bio nastavak iberskoga (o kojem se zna malo, ali dovoljno da se ne može dovesti u genetsku vezu s baskijskim; podudarnosti se objašnjavaju kao posljedica kontakta). Stotinjak sličnih riječi u baskijskome jeziku te u afro-azijskim jezicima podloga su za pretpostavke o sjevernoafričkom podrijetlu baskijskoga. Strukturalne podudarnosti u gramatici i malobrojne sličnosti u rječniku s pojedinim kavkaskim jezicima potaknule su pretpostavke o euskaro-kavkaskome (posebno euskaro-kartvelskom) srodstvu. Navodila se i moguća srodnost s burušaskim, s paleosibirskim i drugim jezicima. No valja naglasiti da se nijedna od tih pretpostavki ne može potkrijepiti konstantnim fonetskim podudarnostima, što bi bio jedini znanstveno valjan dokaz genetskoga srodstva. – Izdvojene riječi i glose te imena s jasnim baskijskim značajkama nalazimo u srednjovjekovnim latinskim i romanskim dokumentima, a nešto većih rečenica u rukopisima XV. st. Prva knjiga na baskijskom jeziku tiskana je 1545. god. (Bernart Etxeparre, Početci baskijskoga jezikaLinguae Vasconum primitiae; zbirka pobožnih i ljubavnih pjesama), a 1571. objavljen je i baskijski prijevod Novoga zavjeta Joanesa Leizarrage. Od prvih zapisa do danas baskijski se nije mnogo izmijenio, iako je u starome jeziku bilo više jednostavnih glagola. Od početka se baskijski bilježi latinicom, ali su sustavi pisanja prilično neustaljeni. – Po fonemskome sastavu baskijski je blizak španjolskomu (ili točnije starokastiljskomu). Ima pet samoglasnika neutralnih po kvantiteti (/i, e, a, o, u/; u sulskome i vokal /ü/) i 22 suglasnika. Suglasnik /f/ pojavio se u novije doba; kao ni u španjolskome, nema fonema /v/; fonem /h/ je nestabilan. Bezvučni okluzivi /p, t, k/ rijetki su u početnome položaju, a zvučni /b, d, g/ imaju dvojaku realizaciju (na početku i iza nazala okluzivnu [b, d, g], među vokalima frikativnu [β, δ, γ], kao u iberoromanskim jezicima). Osim palatalnih /ļ/ i /ń/ postoje i odgovarajući palatalni okluzivi (često se bilježe -tt-, -dd-); pored običnog piskavog /s/ (bilježi se kao z) ima i »oštri« /s/ kao u kastiljskome (bilježi se s pomoću s) te šuštavi /š/ (bilježi se x); odgovarajuće su afrikate /c, , č/, koje se bilježe tz, ts, tx. Naglasak je fizički slab (svi se slogovi izgovaraju približno jednakom snagom), pa mu i mjesto ovisi o položaju u riječi, o emfazi ili pak o utjecaju susjednih romanskih govora. Imenica ne razlikuje roda; imenica ima postponirani određeni član (etxe: kuća, gizon: čovjek, određeni oblici: etxea, gizona). Subjekt neprijelaznoga glagola izražava se nominativom (ni nator: ja dolazim), a subjekt prijelaznoga glagola posebnim padežom, ergativom (nik ikusi dut: ja sam ga vidio). Sustavom sufiksa (postpozicija) izražavaju se najrazličitije vrste odnosa imenâ u rečenici. Pokazna zamjenica ima tri stupnja (tri lica), kao u španjolskome. Dvadesetični ili vigezimalni sustav brojenja (ogei – 20, ogei-ta-hamar – 30 = dvadeset i deset, berrogei – 40 = dva/put/dvadeset, laurogei – 80 = četiri/put/dvadeset itd.) mnogo je dosljedniji nego u francuskome, pa je vjerojatno autohton, a ne rezultat normanskog utjecaja kao u francuskome. Samo pomoćni glagoli i nekoliko najosnovnijih glagola (imati, uzeti, ići, doći i sl.) imaju jednostavnu (sintetičku) konjugaciju, a konjugacija svih ostalih glagola analitička je (čak i za prezent) i izvodi se ličnim oblicima pomoćnoga glagola i gerundijem ili participom glagola koji se spreže (ikusten dut: vidim ga, ikusi dut: vidio sam ga, ikusiko dut: vidjet ću ga). Aglutinativnost i inkorporativnost baskijskih glagola očituje se i u tome što se u lični oblik pomoćnoga glagola uključuje izraz morfema za subjekt, zatim, za prijelazne glagole, izraz morfema za direktni objekt i, eventualno, izraz morfema za indirektni objekt (ili simpatetički dativ). Tako se oblik dut: ja ga imam, doslovno on je ’iman’ po meni, sastoji od d-: on, -u-: glagolske osnove u užem smislu riječi i -t: po meni, od mene, mnome, a može se prevesti kao »ja ga imam, imam ga«, to pak znači da prijelazni glagol ne može biti upotrijebljen bez zamjeničkog izraza objekta. Neprijelazni glagol doa: on ide – sastoji se od morfema d-: on i glagolske osnove -oa-: ići (svi lični oblici prezenta: noa, /h/oa, doa, goaz, zoaz, doaz). Različite zavisne službe glagola u rečenici (uvjetnost, objektnost i sl.) izražavaju se subordinativnim česticama koje se kao sufiksi dodaju na glagolske oblike (zure aita etorri dala uste dut, doslovno: da je tvoj otac došao, ja vjerujem). Uz malobrojne keltske leksičke posuđenice u baskijskome su izvanredno mnogobrojni latinski i romanski elementi, i to ne samo oni koji se odnose na administraciju, duhovni život, apstraktne pojmove i sl. nego često i na »obične« pojmove: errege: kralj < latinski rege(m), pake, bake: mir < latinski pace(m), gorputz: tijelo < latinski corpus, gurutz: križ < latinski cruce(m), zentsu: smisao < latinski sensu(m), seme: sin < latinski seme(n): sjeme, zeru: nebo < latinski caelu(m), arima: duša < latinski anima, asturu: sudbina < latinski astru(m), zvijezda, eliza: crkva < latinski ecclesia, errota: mlin < latinski rota: kolo, kotač, asto: magarac < latinski asinu(m), zamari: konj (pored zaldi) < latinski sagmariu(m) itd. Neke pojave u kastiljskom španjolskom i u gaskonjskome pripisuju se utjecaju baskijskoga; to vrijedi ponajprije za aspiraciju pa zatim nestanak početnoga /f-/: latinski filu(m): nit, konac > kastiljski hilo (danas [i'lo]), gaskonjski hiu.

Književnost

Književnost na baskijskom jeziku nije ni po broju djela i pisaca ni po književno-jezičnim osobinama zastupljena u književnom životu Španjolske i Europe razmjerno starini i kulturnoj tradiciji baskijskoga naroda. Budući da se baskijski jezik (osim u nekoliko kratkih razdoblja službene dvojezičnosti) nije imao prigode razvijati kao službeni, pa ni književni jezik, najveći dio španjolskih pisaca baskijske narodnosti pisao je i piše na španjolskome jeziku, bez obzira na to je li se služio i materinskim jezikom (Pío Baroja y Nessi, Miguel de Unamuno i drugi). Prvi danas poznati pisac na baskijskom jeziku bio je Bernart Etxepare, od kojega je sačuvana tek jedna knjiga pjesama: »Početci baskijskoga jezika« (»Linguae Vasconum primitiae«, 1545). Prijevod »Novoga zavjeta« na baskijski (1571) Joanesa Leizarage drži se važnim za razvoj jezika. Osim još nekoliko pojava iz XVI. st., književnost na baskijskome ne postoji do XIX. st., kada se pojavljuje skupina istaknutijih baskijskih pisaca: Txomin Agirre (1864–1920), s najboljim povijesnim romanom »Cvijet Pireneja« (1898); Jose Maria Iparraguirre (1820–81), pjesnik i glazbenik, autor baskijske himne »Stablo Guernike« (»Gernikako Arbola«) i drugi. Izdano je nekoliko zbornika usmene predaje, npr. redovnik Aita Donostia (1886–1956), pravim imenom Jose Gontzalo Zulaika Agirre, prikupio je i objavio zbirku od 393 baskijske pučke pjesme »Euskel Eres-Sorta« i drugo. Obnovitelj je baskijskoga književnog jezika pjesnik, esejist i dramatičar Jose Maria Agirre (1896–1933), poznat pod pseudonimom Xabier Lizardi. Nakon građanskoga rata 1936–39. krug autora koji su pisali na baskijskome uglavnom je emigrirao i djelovao u izbjeglištvu, primjerice pjesnik Nikolas Ormaetxea (1888–1960), zvan Orixe. Danas određeni broj mlađih pisaca objavljuje na oba jezika, sami prevode vlastita djela s jednog jezika na drugi (npr. Bernardo Atxaga, pravim imenom Joseba Irazu Garmendia, r. 1951). Također, sve je više književnih djela isključivo na baskijskom jeziku, kao i uporabe jezika u alternativnoj gradskoj kulturi, što je novost i posljedica službene dvojezičnosti Baskije, jer je baskijski jezik stoljećima njegovalo gotovo isključivo ruralno stanovništvo.

Glazba

Na temelju raščlambe prikupljenih primjera glazbenoga repertoara u zbirkama od XIX. st. do naših dana, moguće je, u glavnim crtama, zaključiti da su baskijske pjesme uglavnom silabične i uočiti razliku između pretežno lirskih pjesama francuskih Baska i znatno dramatskijih pjesama Baska u Španjolskoj. Osim uspavanki, pjesama uz rad, pripovjednih pjesama, romanci i ostalih vokalnih žanrova, posebnu pozornost zaslužuje tzv. zortziko, improvizirani žanr satiričkog ugođaja, a njeguju ga baskijski pjesnici pjevači, bertsolari. Instrumentalna glazba ima bogatu osnovu u tradicijskom instrumentariju. Karakteristična je kombinacija flaute (txistu) i bubnja (veći atabal ili manji tamboril), što ih istodobno opslužuje jedan glazbenik. Znatno su glasnije, i zato za pratnju plesa na otvorenu primjerenije, dvocijevna svirala (alboka) i, poglavito, tradicijska oboa (bolingozo). Oba ta melodijska glazbala može pratiti tamburin (pandereta), no bolingozo (obično nastupaju dva glazbala zajedno) češće prati atabal. Baski se pri muziciranju služe i drugim glazbalima, kao što su cimbal, drombulja, gajde te osebujno idiofono glazbalo txalaparta. U plesnom repertoaru Baska mogu se razlikovati muški plesovi, koji su ili borbeni, uz uporabu palica, odn. mačeva, ili ritualni, te svjetovni plesovi u kružnoj formaciji, koji su primjereni tomu da u njima sudjeluju plesači obaju spolova. U nizu regionalnih plesnih tradicija iskazuje se počast svecima.

Baski. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6156>.