Tolj, Slaven, hrvatski multimedijski umjetnik (Dubrovnik, 14. IV. 1964). Diplomirao je 1987. na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu (Petar Waldegg). Opredijelivši se isprva za ekonomičan izraz, svoj umjetnički smjer pokazao je prvim zapaženim performansima (Uzlazak, s tadašnjom suprugom Marijom Grazio, 1989., i Tal, 1990., Dubrovnik) i asamblažima, kojima se ironično razračunava s umjetnošću koja ugađa građanskom ukusu (Ay ay ay, 1991), te ready-made predmetima i situacijama, često s motivima iz osobnoga života. Obilježen iskustvom Domovinskoga rata i opsade Dubrovnika, realizirao je amblematske instalacije i performanse: u radu Bez naslova (1992) rabi posljednju fotografiju Pave Urbana i crno-bijelu hrvatsku zastavu, motiv preuzet s iste fotografije te poslije korišten u više radova, dok je crno-bijeli fotografski diptih Prekinute igre (1993) alegorija ratom obustavljene uobičajene svakodnevice, a 1993. radi i performanse Hrana za preživljavanje (s M. Grazio, Helsinki), metaforički prikaz stvaralačkog principa života u doba rata i umiranja, te Dubrovnik–Valencia–Dubrovnik (Bijenale mladih u Valenciji), u kojem se koristi crnom korotnom dugmadi, koju u konačnici zašiva i na prsa, počevši radikalnom gestom žalovanja za poginulim prijateljima rabiti tijelo kao jedan od svojih najizražajnijih alata, često propitujući granice boli i izdržljivosti.
Performansima od kraja 1990-ih proširuje raspon prema pitanjima politike, multikulturalizma, procesa globalizacije ili rodne dinamike, kao u radu Community Spirit in Action (1998., Tjedan performansa, Zagreb), o različitoj društvenoj vidljivosti muškoga i ženskoga tijela, o prirodi objekta i subjekta gledanja. U Prirodi i društvu (2002., MSU/Gliptoteka HAZU, Zagreb) kritizirao je patrijarhalni i nacionalistički mentalitet, što je nastavio u Patriotu (2007., Zagreb) propitivanjem nacionalnog identiteta repetitivnim ritualom, salutiranjem različitim povijesnim vojnim pozdravima uza zvuke himne. Performansom Volim Zagreb (2008., Zagreb), interpretacijom antologijske izvedbe Tomislava Gotovca Zagreb, volim te, referirao se na suvremene okolnosti ubojstva novinara, naglašavajući pritom mijenu kulturnog i društvenog konteksta tih dviju akcija.
U instalaciji Bubo-bubo maximus (1994) predstavlja pak nemogućnost promjena u zatvorenoj građanskoj sredini, dok se u radu Linija (2003) koristio motivom svjetlosti kao ironičnim komentarom blagdanskoga kiča, osvjetljavajući konture urušenoga dijela dubrovačke luke. Isti motiv rabio je već 1997. na documenti, gdje se predstavio svjetiljkama iz crkve sv. Ignacija, podsjetnicima na ratnu svakodnevicu, te poslije kao sredstvo intimnih performansa kojima tematizira vlastitu smrt (Zagreb 2002., Dubrovnik 2003).
U novije vrijeme još se naglašenije okreće autoreferencijalnosti i introspekciji, npr. u nizu performansa u kojima progovara o mirenju s ograničenjima tijela, bolesti i smrtnosti (Osijek 2022., Bologna 2023., Ljubljana 2024., Varšava 2025) te svojevrsnom melankoličnom retrospektivom vlastita stvaralaštva Krakelure, Pavo i ja, izlažući memorabilije, fotografije, ready-made predmete i dokumente (Bologna, Rijeka i Zagreb 2023., Split i Dubrovnik 2024).
U Dubrovniku je 1988. suosnovao Art radionicu Lazareti, 2012. bio je među pokretačima inicijative Srđ je naš, koja se borila protiv privatizacije javnoga prostora, poprativši je performansom u Frankfurtu i izložbom u Ljubljani, a u Rijeci je 2012–2020. bio ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.
Često izlaže samostalno (Zagreb, 1998. MSU, 2013. MUO; Prag 1999; Bremen 2000; Ljubljana 2002., Moderna galerija; Ústí nad Labem 2007; Białystok, Budimpešta i Rijeka 2009; Torino 2015) i skupno (Bijenale ahitekture u Veneciji, 2016) te performanse izvodi i u Beogradu, Beču, Sarajevu, Clevelandu, Parizu, Tel Avivu, Jeruzalemu, Bernu i Splitu. Radio je i scenografije, većinom za predstave Ivice Buljana.
