Tomić, Josip Eugen

ilustracija
TOMIĆ, Josip Eugen

Tomić, Josip Eugen, hrvatski književnik i prevoditelj (Požega, 18. X. 1843Zagreb, 13. VII. 1906). God. 1858. upisao bogosloviju, koju je nakon pet godina napustio. Kao urednik časopisa Glasonoša boravio je u Karlovcu; istodobno je pomagao u uređivanju časopisa Slavonac. U Varaždinu je radio na mjestu namjenskog učitelja. Studirao je pravo u Zagrebu i u Grazu, gdje je 1867. i diplomirao. Bio je imenovan županijskim kotarskim pristavom u Požegi, zatim promaknut na mjesto županijskoga podbilježnika. Od 1869. živio je u Zagrebu, radeći također u činovničkoj službi (vladin tajnik, vladin savjetnik, banski savjetnik). Naslijedivši Šenou na mjestu dramaturga Hrvatskoga zemaljskoga kazališta (1873–79), nastavio je njegov program promicanja francuskog repertoara i stalne brige o književnom ukusu šire publike. U književnosti se javio 1863. povijesnom pripovijetkom Krvni pir u Slavoncu, kojom je anticipirao Šenoinu poetiku, i pjesmom Tuga za mladošću u Viencu. U jedinoj knjizi pjesama Leljinke (1865) prepoznaju se tematski sklopovi narodne poezije, petrarkistički leksik i domoljubni sloj hrvatskog romantizma, ali im je upućen prigovor zbog »neodmjerene erotičnosti«. Među kraćim pripovijetkama najuspješnijim ostvarenjem kritičari su ocijenili Opančarevu kćer (1871). Cijenjen je i ciklus »požeških« priča i humoreski Pošurice (1887), koje se ističu prikazima požeške atmosfere i šijačkoga humora u piščevu rodnom gradu, čime se Tomić predstavio kao svojevrsni požeški Šenoa. Nadahnut poviješću, napisao je tragedije Ostoja, kralj bosanski (1866) i Veronika Desinićka (1904), a u komedijama Bračne ponude (1873) i Zatečeni ženik (1878) preuzeo je strukturu francuskih »dobro načinjenih komada« (pièces bien faites). Premda je riječ o prosječnim komedijama intrige, komedije (Novi red, 1881; Gospodin tutor, 1881) i pučke drame, u doba objavljivanja, doživjele su mnogobrojne pohvale (Barun Trenk, 1880; Pastorak, 1892). Kritika je poslije najboljim Tomićevim dramskim tekstom ocijenila Novi red, komediju radnja koje obuhvaća doba Bachova apsolutizma. Za potrebe kazališta preradio je komediju Matijaš grabancijaš dijak T. Brezovačkoga. Napisao je i nekoliko libreta za I. Zajca (Lizinka, Tvardovski, Gospodje i husari). Popularnost je stekao poglavito povijesnim romanima: Zmaj od Bosne (1879), Kapitanova kći (1884), Emin-agina ljuba (1888), Udovica (1891) i Za kralja – za dom (u dva dijela: Pretorijanac, 1894; Žrtve zablude, 1895). Tomu tematskom krugu pripada i dopuna Šenoina nedovršena romana Kletva (1882). Zaokupljen pretežito bosanskohercegovačkom prošlošću, prikazao ju je odbacujući hajdučko-tursku tematiku i klasičnu dihotomiju »krst i nekrst«, te poput L. Botića predstavio narod, muslimanski i kršćanski, kao nedjeljivu cjelinu. Najveći je umjetnički domet ostvario realističkim društvenim romanom Melita (1899), koji problematizira suvremene teme vremena u kojem je plemstvo postupno slabjelo pred sve jačim građanskim slojem. Tomić je i autor mnogobrojnih etnografskih, filoloških i socioloških članaka, eseja, rasprava, studija i feljtona pa čak i stručnog udžbenika za gospodarske škole. Pisac s bogatim prevoditeljskim iskustvom (F. Schiller, A. Manzoni, N. Tommaseo, J. I. Kraszewski, H. Sienkiewicz i dr.), stvorio je raznovrstan opus, koji je osigurao kontinuitet tipu literarne proizvodnje na kojem se formirala nova čitateljska publika i odgajalo hrvatsko građanstvo, a u kojem se ogledaju raznovrsne stilske smjernice književnosti XIX. st.

Tomić, Josip Eugen. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61707>.