Tommaseo [tom:azε:'o], Niccolò, talijanski književnik, jezikoslovac i političar (Šibenik, 9. X. 1802 – Firenca, 1. V. 1874). Podrijetlom iz trgovačke obitelji. Školovao se u gimnaziji splitskoga sjemeništa, potom završio studij prava u Padovi (1822), gdje je upoznao katoličkog filozofa A. Rosminija Serbatija. Započeo je književnu i publicističku djelatnost; otišao je u Milano, upoznao A. Manzonija te počeo surađivati s liberalnim krugom okupljenim oko firentinskoga časopisa Antologia, što je nastavio i nakon preseljenja u Firencu (1827). Pošto je objavio politički nepoćudan članak, svojevoljno je otišao u progonstvo u Francusku (1834). Zahvaljujući amnestiji vratio se u Italiju te je iduće desetljeće proveo u Veneciji i to je bilo najplodnije razdoblje njegova književnog i političkog djelovanja. Više je puta posjetio zavičaj, no unatoč osobnoj karizmi, nije uspio održati veze s hrvatskim ilircima jer je u polemici oko sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom zagovarao autonomiju Dalmacije (Dalmatinsko pitanje – La questione Dalmatica, 1861). Sudjelovao je u revoluciji 1848. u Veneciji, a kao ministar prosvjete u privremenoj tamošnjoj vladi zasnovao je katedru »ilirskog« jezika. Nakon pada Venetske Republike bio je zatvoren te prognan na Krf (1849). Posve slijep, vratio se najprije u Torino (1854), a potom se trajno nastanio u Firenci (1859), gdje je ostao izoliran ustrajavajući na neogvelfskim političkim idejama i ne prihvaćajući ujedinjenje Italije. – Erudit i poliglot, pisao je i na latinskom, francuskom, novogrčkom i hrvatskom jeziku. Kao pripadnik drugoga naraštaja talijanskih romantičara istaknuo se širokim rasponom interesa: djelovao je kao pjesnik i pripovjedač, filolog, kritičar i publicist, trajno zaokupljen problematikom obitelji, prirode, naroda, tradicije, povijesti i politike. Cijeloga je života djelovao kao leksikograf: Novi rječnik sinonima talijanskoga jezika (Nuovo dizionario dei sinonimi della lingua italiana, 1830), Rječnik talijanskoga jezika (Dizionario della lingua italiana, 4 dijela, 7 svezaka, 1865–79., u suradnji s B. Bellinijem). Zapažene su mu psihološke pripovijetka Dva poljupca (Due baci, 1832) te povijesne pripovijetke iz 1837., Vojvoda atenski (Il Duca d’Atene) i Pohara Lucce (Il sacco di Lucca). Autor je mnogobrojnih rasprava, ogleda, studija i recenzija (O odgoju – Dell’educazione, 1834; O Italiji – Dell’Italia, 1835; Estetski rječnik – Dizionario estetico, 1840; Filozofske studije – Studi filosofici, 1840; Rim i svijet – Rome et le monde, 1851; Drugo progonstvo – Il secondo esilio, 1862., i dr.). Autobiografskih su obilježja djela Pjesničke uspomene i pjesme (Memorie poetiche e poesie, 1838), Iskrice (Scintille, 1841; na hrvatskom jeziku 1844), navlastito dnevnička proza Intiman dnevnik (Diario intimo, objavljen posmrtno 1938). Najznačajnije mu je prozno djelo roman Vjera i ljepota (Fede e bellezza, 1840), o posrnuću i vjerskom iskupljenju talijanskog mladoga bračnog para u Francuskoj, izniman zbog ispovjednih i autobiografskih elemenata. Istraživao je, sakupljao i prevodio narodno pjesništvo te sastavio zbirku Narodne pjesme toskanske, korzičke, ilirske, grčke (Canti popolari toscani, corsi, illirici, greci, 1841–42). Pošto je objavljeno cjelovito izdanje Pjesama (Poesie, 1872), posmrtno je objavljen i veći dio njegove obilne korespondencije. U Hrvatskoj je najzaslužniji za proučavanje njegova opusa talijanist Mate Zorić.
