Tribuson, Goran, hrvatski književnik i filmski scenarist (Bjelovar, 6. VIII. 1948). Diplomirao je jugoslavistiku i komparativnu književnost 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je 1976–79. u Odjelu za međunarodnu suradnju Republičkoga komiteta za znanost, 1979–95. u Vjesnikovoj Agenciji za marketing, 1995–2000. u Nakladi Leksikon te od 2000. do umirovljenja 2013. kao redoviti profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Redoviti je član HAZU-a od 2008. Kratke priče počeo je objavljivati početkom 1970-ih u okviru naraštaja tzv. fantastičara. Fantastične priče, u kojima prevladava zanimanje za okultizam, fantazmagoriju, mitologiju i srednjoeuropske lokalitete, prožete intertekstualnošću, metatekstualnošću i paradoksom, okupio je u zbirkama Zavjera kartografa (1972), Praška smrt (1975), Raj za pse (1978) i Zvijezda kabarea (1998). Poslije napušta fantastiku, ali zadržava srednjoeuropsku ikonografiju i interes za okultno, što je uočljivo u prijelaznom ciklusu romana tzv. »Aschenreiterova trokuta« smještenih u Zagreb između svjetskih ratova: prva dva romana, Snijeg u Heidelbergu (1980) i Čuješ li nas, Frido Štern (1981), oslanjaju se o fantastiku zbirke Raj za pse, a opsežni Ruski rulet (1982), označen kao »bulevarski roman«, prijelaz je prema popularnome, žanrovskom romanu; fantastičnomu prosedeu vratio se romanima Potonulo groblje (1990) i Sanatorij (1993), kafkijanskoj priči u ratnome kontekstu. Njegovi se ostali romani mogu načelno podijeliti u dvije tematske skupine – autobiografsku i (socijalno-) kriminalističku. Na autobiografski obilježene »generacijske romane« (Polagana predaja, 1984; Legija stranaca, 1985; Povijest pornografije, 1988), u kojima traga za osobnim i naraštajnim identitetom te rekonstruira popularnokulturnu mitologiju 1960-ih (što je podtekst i zapažena romana Made in U. S. A., 1986., koji sadržava elemente detektivske fikcije), nastavljaju se kasnije zbirke »zapisa o odrastanju« – Rani dani (1997), Trava i korov (1999), Mrtva priroda (2003) i Vrijeme ljubavi (2017) – sabranih 2022. pod naslovom Obiteljske slike. Seriju od sedam kriminalističkih romana čiji je protagonist istražitelj Nikola Banić (ocrtan prema uzoru na Philipa Marlowea Raymonda Chandlera), pisanih u tradiciji američke »tvrdokuhane« detektivske fikcije (s neposrednim društvenim komentarom) otvorio je Zavirivanjem (1985), a nastavio romanima Siva zona (1989), Dublja strana zaljeva (1991), Noćna smjena (1996), Bijesne lisice (2000), Gorka čokolada (2004) i Susjed u nevolji (2014). Istoj poetici pripadaju socijalno-kriminalistički romani Uzvratni susret (1986) i Propali kongres (2014), smješten u Zagreb 1990., dočim su Sestrica s jezera (2015) i Zbogom, Izabel (2022) oslonjeni o suvremene trendove u kriminalističkom žanru. U romanima Klub obožavatelja (2001), Kuća u kojoj stanuje vrag (2006) i Divlja plaža (2008) tematski interes okreće prema analizi socijalne pozadine prigradskih naselja preko životnih sudbina običnih ljudi, a u romanima Zbirka od otrova (2010), nagrađivanomu Otac od bronce (2019) i Vilinska priča (2021) daje široku sliku hrvatske, odnosno njemačke povijesti druge polovice XX. st. u njezinu prelamanju s osobnim povijestima, zadržavajući pritom neke obrasce popularne naracije. Objavio je više zbirki odabranih priča (Spavaća kola, 1983; Klasici na ekranu, 1987; Osmi okular, 1998; Noćne priče, 2010) te ljubavni roman Truba Cheta Bakera (2024). Kao filmski scenarist pisao je izvorne filmske scenarije (npr. Crvena prašina, s redateljem Zrinkom Ogrestom, 1999., Zlatna arena za scenarij na pulskom festivalu; Srce nije u modi, Branko Schmidt, 2000) te adaptirao svoje romane (Polagana predaja, 2001., s redateljem Brunom Gamulinom; Potonulo groblje, 2002., s redateljem Mladenom Juranom). Najveći uspjeh postigao je u autorskom tandemu sa sestrom, redateljicom Snježanom Tribuson, filmom o odrastanju Ne dao Bog većeg zla (2002., Zlatna arena za scenarij), prema kojemu je iste godine objavio istoimeni roman, te humorističkom TV serijom Odmori se, zaslužio si (2006–13). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2024).
