Turina, Vladimir, hrvatski arhitekt (Banja Luka, BiH, 6. II. 1913 – Zagreb, 22. X. 1968). Diplomirao 1936. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Bio je projektant u građevinskim poduzećima do 1940., u Tehničkom uredu Medicinskoga fakulteta do 1944. te u Ministarstvu građevina do 1946., kada je počeo predavati na Arhitektonskome fakultetu (od 1959. izvanredni profesor). Već je u prvim djelima nagovijestio svoja arhitektonska promišljanja: realizirao je zgradu Primorske banovine (1938–40., s Nikolom Despotom i Vidom Vrbanićem, danas zgrada gradskog poglavarstva), jedan od splitskih gradskih orijentira, i vlastitu vilu u Jurjevskoj ul. 60 u Zagrebu (1939) te projektirao nagrađivane natječajne radove za sportski park na Savi (1941) i Sveučilišnu kliniku na Šalati u Zagrebu (1941., s Franjom Zvonimirom Tišinom) kao složenu paviljonsku kompoziciju s nizom funkcionalno različitih objekata, sačuvavši postojeće zelene površine, kao i projekte za palaču Albanija (1938., s Vrbanićem i Draganom Boltarom) i Državnu operu u Beogradu (1940., s Hinkom Gottwaldom), kojom je kao pobjednik međunarodnoga natječaja svratio pozornost, a potom napisao tekst u Građevinskom vjesniku 1940. o novom tipu suvremenoga kazališta i tzv. »totalnoj pozornici« koja bi omogućavala bliskiji dodir s publikom. Nakon II. svjetskog rata bavio se uglavnom javnom arhitekturom te stvorio niz djela temeljenih na funkcionalističkoj arhitekturi, uvijek se pažljivo odnoseći prema krajoliku, koji je često bio ishodište njegovih ideja. U tom razdoblju izradio je niz inovativnih projekata, poput onoga za stadion nogometnoga kluba Dinamo u zagrebačkom Maksimiru (1946–62., s Eugenom Erlihom i Franjom Neidhardtom, 1962. Savezna nagrada za arhitekturu, danas znatno dograđen i preoblikovan), kojega, inzistirajući na jedinstvu funkcionalnosti i konstrukciji, gradi od sirovoga betona, ali i zamišlja kao »zelenu arenu pejzaža«, te prvonagrađenoga projekta za Kombinirano plivalište Rijeka-Sušak (1946–49) kojim se Jugoslavija trebala predstaviti na Olimpijskim igrama. U tom je radu, jednom od najpoznatijih utopijskih arhitektonskih djela u nas, donio futurističku viziju s nizom funkcionalnih i konstruktivnih inovacija; osmislio je dinamičan, prilagodljiv sustav te istodobno dao rješenje za urbanistički problem sraza Rijeke i Sušaka. U većinom izvedenom projektu današnje Klinike za dječje bolesti (1956–57., 1957. Nagrada grada Zagreba) antologijski je sjedinio elemente arhitektonske sinteze i program prevencije u medicini u funkcionalnu interpolaciju. Projekti su istodobno objavljivani u prestižnim stručnim časopisima, pariškom L’Architecture d’aujourd’hui, londonskim Architectural Journal, Architecture and Building i Architectural Design, züriškom Bauen + Wohnen te u zborniku Contemporary Architecture of the World 1961 (1961). Baveći se intenzivno problemima sportske arhitekture, originalne zamisli unio je i u projekte Velikoga stadiona na Banjici u Beogradu (1947., s Boltarom i Neidhardtom, 1948. brončana nagrada na izložbi sportskih građevina u okviru Olimpijskih igara u Londonu), Zatvorenoga plivališta Sušak (Pećine u Rijeci, 1953), sportske dvorane u Skoplju (1966) i Olimpijskoga stadiona u Teheranu (1966–67), a prema njegovu idejnome projektu izgrađena je sportska dvorana na zagrebačkom Trgu Krešimira Ćosića (1964–72., s Borisom Magašem i Mladenom Vodičkom, konstrukcije Branko Žeželj). Zapaženi su mu i projekti za Civilnu zračnu luku Botinec u Zagrebu (1947–48., s Boltarom), prvi takve vrste u zemlji, stambeno naselje na današnjoj Slavonskoj aveniji (1945), s prvim visokim stambenim kućama (dvanaesterokatnice) u Zagrebu, neboder u Ilici 1a (1954.), koji je originalno uvukao od ulice, te za upravnu zgradu Zagrebačkoga velesajma (1962., istočni ulaz). Objavljivao je članke u stručnim periodicima, često ističući humanističku koncepciju prostora nasuprot uniformnoj i serijskoj arhitektonskoj produkciji, koji su dijelom skupljeni u knjizi Rukopisi Vladimira Turine (2006) zajedno s neobjavljenim radovima poput predavanja, eseja te pisama većinom svjetskim arhitektima s kojima je kao član CIAM-a ostvario mnogobrojne kontakte, posebno s Le Corbusierom. Sudjelovao je na skupnim izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti (1938–39), na Svjetskoj sportskoj izložbi u Stockholmu (1949), na Bijenalu u São Paolu i na Trijenalu u Milanu (1957). Izlagao je samostalno u Zagrebu 1951. i 1956., a posmrtno su mu priređene izložbe 1972., 2005. te retrospektiva 2006. u Muzeju grada Zagreba, gdje se dijelom nalazi njegova arhiva. Premda nevelikoga izgrađenog opusa, među najznačajnijim je hrvatskim arhitektima druge polovice XX. st., a svojim promišljanjima arhitekture i danas utječe na razvoj arhitektonske misli.
