STRUKE:

učenje

učenje, relativno trajne promjene u ponašanju koje nastaju kao posljedica iskustva pojedinca. Učenje ne podrazumijeva nužno poboljšanje ili usavršavanje ponašanja, jer se može učiti i ovisnost o drogama, predrasude i sl. Posljedica je procesa učenja pamćenje. Opća funkcija učenja prilagodba je okolini radi preživljavanja, pa i najjednostavniji životinjski oblici pokazuju neke primitivne oblike učenja; npr. papučica (Paramecium caudatum) može naučiti izići iz epruvete kako bi došla do hrane. Što su organizmi složeniji, to je prilagodba na promjene u okolini, tj. učenje, na višoj razini; u tom smislu sposobnost učenja može biti pokazatelj položaja neke životinjske vrste na evolucijskoj ljestvici. Kod razvijenijih životinjskih vrsta, kao što su sisavci, postoje različiti načini i oblici učenja, a najčešći su: uvjetovanje, klasično i operantno; povezivanje niza elemenata određenim redom (npr. učenje niza točnih skretanja u labirintu kod miševa ili štakora, učenje niza međusobno smisleno nepovezanih ili povezanih riječi kod čovjeka); stjecanje vještina (kod čovjeka to mogu biti složene, npr. vezanje kravate, ili vrlo složene vještine, npr. upravljanje automobilom); diskriminacijsko učenje (učenje razlikovanja i izdvajanja određenih svojstava osjetnih podražaja, kao što je diskriminacija boja, okusa, mirisa i sl.); stvaranje pojmova (smatra se da je osoba naučila određeni pojam ako jednako reagira na predmete ili događaje određene logične klase koja se razlikuje od drugih klasa, npr. jednako reagiranje na svaku šalicu iz koje se pije čaj, bez obzira na njezinu boju, oblik ili neka druga za pojam šalice nebitna svojstva); učenje načela (npr. načela da se nešto pravilno mijenja ili razvija); učenje rješavanja problema (npr. rješavanje jednadžbe s dvije nepoznanice). Kada se govori o učenju kod ljudi, obično se misli na proces stjecanja znanja, verbalnoga ili psihomotornoga. Kao oblici učenja navode se: asocijativno učenje (svaki proces učenja u kojem je nova reakcija povezana s nekim određenim podražajem; neki smatraju da se sve učenje, osim habituacije, temelji na asocijacijama, a neki da je asocijativno učenje ograničeno samo na klasično i operantno uvjetovanje); perceptivno učenje (utjecaj iskustva na senzornu percepciju); socijalno učenje (učenje ponašanja pojedinca pod utjecajem društv. okoline, a ne njegovih unutarnjih čimbenika, npr. učenje po modelu, učenje uloga); programirano učenje (sadržaj koji se uči rascjepkan je na dijelove koji se postupno predočuju onomu koji ga uči, uz stalne povratne informacije o uspješnosti učenja). Učinkovitost učenja povezuje se s različitim čimbenicima, npr. fiziološkima (dob), sa spolom, dispozicijama (genetski čimbenici), ali i s umorom, glađu, bolešću i sl. Od psih. čimbenika, veliko se značenje pridaje motivaciji, unutarnjoj (intrinzičnoj) i vanjskoj (ekstrinzičnoj). Vanj. motivacija obično podrazumijeva neki oblik nagrade (ocjena, poklon) radi koje usmjeravamo našu aktivnost. Kako bi se povećala djelotvornost učenja, razvijene su različite strategije: mnemotehnika, ponavljanje, unutarnja organizacija materijala koji se uči, te semantička elaboracija. Školsko učenje temelji se na slušanju predavanja, radu na tekstu (literatura), izradbi bilježaka, skica, mentalnih mapa (dijagram kojim se predočuju riječi, ideje i zadatci, međusobno povezani i grupirani oko središnjega pojma ili ideje), rješavanju problema i praktičnim radovima. Kod neke, intelektualno normalno razvijene djece, mogu se pojaviti teškoće u učenju. Najčešće su: teškoće u čitanju (disleksija ili legastenija), teškoće u pisanju (→ dizgrafija), teškoće u baratanju brojevima (diskalkulija).

učenje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62928>.