Ujević Galetović, Marija, hrvatska kiparica i slikarica (Zagreb, 20. X. 1933 – Zagreb, 13. III. 2023). Kći Mate Ujevića. Nastavljajući se na vrhunce hrvatskoga figurativnog kiparstva, stvorila je raznolik opus na razmeđu modernizma i postmodernističkog eklekticizma, prožet duhovitošću i ludičkim impulsima.
Obrazovanje i razvoj izraza
Diplomirala je 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Frano Kršinić), gdje je predavala od 1987. do umirovljenja 2002 (od 1995. kao redovita profesorica). Usavršavala se u Londonu 1959–60 (Central School of Art and Design) te boravila na studijskim putovanjima u Italiji, Engleskoj i Francuskoj.
Trajno privučena figuri, osobito portretima i aktovima, isprva se naslanja na modernističku tradiciju, posebice Marina Marinija i Koste Angelija Radovanija, posvetivši se kiparskoj stilizaciji tijela i sažimanju oblika (Akt, 1960., Don Vinko Rasol, 1961., Sunce, 1962., Torzo, 1968., sve bronca). Ubrzo se, istražujući izražajnost različitih materijala poput bronce, alabastra, porculana, poliestera i aluminija, okrenula zaigranom, ekspresivnijem oblikovanju te korištenju boje u duhu pop-arta (Mali akt, 1968; niz autoportreta, 1970., 1979., 1997; Čovjek, 1978; Pušač, 1988).
Od kraja 1980-ih počinje raditi u postmodernističkom duhu te stvara humoristične interpretacije tradicionalnog motiva ženskog akta (Melanija, 1988., gips) ili parafrazira trajni motiv antičke i klasicističke umjetnosti, unoseći narativne elemente poput idealiziranog tijela ležećega boga prirode ispod dva obojena stabla u djelu Arkadija (1999., kombinirana tehnika). Vlastitu sintezu oblika postiže u djelima posvećenima vitalnosti i harmoniji tjelesnosti u nizu brončanih ženskih aktova, u kojima je pokret njihovih bujnih volumena sredstvo prostorne ekspresije (serija Trkačica, 1980–2001; Akt i Avokado, 2001; Pobjegla iz raja, 2011) te skulpturom Trkač (1990., od 1995. u Aleji skulptura na Savskom nasipu u Zagrebu), vrhuncem istraživanja pokrenutosti oblika, postignutim idealno balansiranim suprotstavljenim položajima stiliziranih dijelova tijela u kontrastu s detaljem okreta glave unatrag. Energičnost tih skulptura razvila je potom u izduženim figurama napetih glatkih površina ludičkim spajanjem njihovih animalističkih i ženskih oblika (Žena-mačka, 2011., Lauba, Kozo, jedna, 2015., obje bronca).
Posebno mjesto u opusu zauzimaju dva ostvarenja bliska novoj figuraciji, u kojima je izrazitim dramatskim nabojem evocirala mučno egzistencijalno iskustvo. Tim obojenim skulpturama, izvedenima u poliesteru, Meta I (1980) te grupnoj skulpturi Meta II (1981., MSU), koja se sastoji od tri gole muške figure u stavu pretresa, s tijelima prošaranima krvnim žilama, prenijela je metaforu sistemskog nasilja i bespomoćnosti čovjeka.
Portreti i javni spomenici
U portretnoj plastici, kojoj se posebno posvetila 1970-ih, pokazala je osobit osjećaj za introspekciju. Ističu se portreti A. G. Matoša (bronca), od realističkog i deskriptivnijeg rješenja (1975), preko konstruktivistički geometriziranoga (1976) do svedenoga na kubistički odnos horizontala i vertikala (1979., patinirana bronca), onaj Franza Kafke (1976., NMMU), kojim piščevu narav iskazuje krhkošću porculana, te zaigrani sjedeći portreti Živana Živković (1976., srebrno obojeni poliester) i Profa (1978., gips). Osobito uspjelo bavila se javnom skulpturom, mahom promišljeno integriranom u urbani kontekst. Oblikovala je spomenike najčešće refleksivne ili opuštene impostacije, uglavnom realističkih portretnih obilježja i tijela oblikovanoga glatkim, oštro lomljenim plohama (Jovan Sterija Popović u Novom Sadu 1981., Jakov Gotovac u Osoru 1985., Ivana Brlić Mažuranić u Velikoj Gorici 1989., Frane Petrić u Cresu 1997., Mate Parlov u Puli 2021., sve bronca). Ističu se u Zagrebu kip Augusta Šenoe (1988), na početku Vlaške ulice, intimistički oslonjen na oglasni stup, moderan i neupadljiv, te spomenik Miroslavu Krleži, ostvaren realističkim portretiranjem i monumentalnim apstrahiranim volumenom tijela (1987. u Osijeku, druga inačica 2004. podno Krležina Gvozda).
Paralelno se bavila i sakralnom tematikom, izvevši u bronci XII. postaju križnoga puta (1976., s Tončijem Orlićem) u sklopu svetišta Majke Božje Bistričke, za koje je izradila i suptilne reljefe istoga motiva (2003), te Uzašašće (1998) u oltarnom prostoru crkve sv. Nikole u Rijeci i vratnice katedrale sv. Terezije Avilske u Požegi (2016), reljef slikarske osjetljivosti, na kojem motivi ljudskih duša, morskih valova i ptica organski izranjaju iz površine.
Slikarstvo, izložbe
Slikarstvom, većinom u akrilu, bavila se od sredine 2000-ih u kompozicijama monokromnih ploha boja, nerijetko prekrivenih gustom ornamentikom, prikazujući svakodnevne situacije prožete duhovitim i nadrealnim elementima (Nestanak s jarcem, Pas i čovjek, Umiljati pas i gazdarica i Tri palme na otoku sreće, 2004; Pevsner, 2005) ili prizore bliže groteski i satiri (Nazovidijalog i Ljuta ko paprika, 2004; Od kiparskog stalka do štafelaja, 2005), ponekad oniričke, pa i zlosutne (More I., 2006; Šuma, 2009–12; Venecija, 2012).
Dobitnica je prve nagrade za projekt spomeniku Augustu Cesarcu (1973., s Brankom Silađinom) te Nagrade Zagrebačkog salona 1990. Samostalno je izlagala u galerijskim prostorima u Zagrebu (1980. Galerija Forum, 1987., 2005. HDLU), Dubrovniku, Beogradu, Ljubljani, Rimu, Rijeci (2002. Galerija Kortil), Splitu (2014. Galerija Meštrović), Rovinju (2017. Galerija Adris). Na otoku Silbi otvoren je 2006. park skulptura Galerija Marija Ujević Galetović, a monografiju o njoj objavio je 2007. Ive Šimat Banov. O kiparičinu radu Martina Meštrović i Tanja Vujasinović snimile su 2019. animirano-dokumentarni film Mačka je uvijek ženska. Bila je redovita članica HAZU-a od 1998. Dobitnica je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« (2012) i HDLU-a (2019).
